Zašto smo neiskreni?

Istina će te osloboditi… ali prije toga ćeš se osjećati očajno.

James A. Garfield

Kada nam je stalo do nekoga, mi ne želimo vjerovati da je ta osoba neiskrena prema nama. Gdje bismo stigli kada bismo polazili od pretpostavke da su svi stalno neiskreni? Ne bismo mogli normalno funkcionirati ako bismo vjerovali da nam lažu naši prijatelji, ljubavnici, kolege i teta koja reže salamu u dućanu.

Osim toga, kada se radi o ljudima do kojih nam je stalo, mi ne želimo vjerovati u to da bi nas oni namjerno željeli povrijediti. Na žalost, to se ipak događa, čak i od onih osoba u koje polažemo najviše povjerenja.

Primjerice, započeli smo novi romantičan odnos baziran na uzajamnom povjerenju. Proveli smo tjedne dijeleći najintimnije informacije, stekli smo neki dojam o tome s kime razgovaramo, tko je osoba koja nam šapuće na telefon i u jednom trenutku primjetimo da se u odnosu nešto promijenilo. Izravno konfrontiramo partnera, pitamo što se dogodilo i što se promijenilo, a partner zauzme obrambeni stav, kaže nam kako smo u krivu i optuži nas da smo paranoični i nesigurni. Odjednom se osjećamo kao da mi imamo nekakav problem iako smo u stvarnosti ispravno prepoznali da se nešto promijenilo.

Mogućnost da se osoba do koje nam je stalo ponaša na takav način može nam biti nevjerojatna i može nam je biti teško za prihvatiti. Tko se želi nositi sa time da je druga strana neiskrena? Tko se želi nositi sa time da nam druga strana laže?

Što je neiskrenost?

Neiskrenost dolazi u različitim oblicima i pakiranjima.

Ponekada smo neiskreni, a da niti ne znamo da smo neiskreni. Ono što govorimo – govorimo jer zvuči kao nešto najbliže istini, a što nam trenutno pada na pamet. „Sa mnom ćeš uvijek znati na čemu si.“ ili „Ja te nikada neću povrijediti.“ primjeri su misli u koje uistinu vjerujemo u trenutku kada ih izgovaramo posve nesvjesni da su to vrlo smijele tvrdnje koje nećemo uvijek moći sprovesti u djelo.

Tu su, naravno, i bijele laži kojima želimo zaštititi drugu osobu ili sebe od bolne istine. „Odlično ti stoji nova frizura.“ ili „Torta je bila izvrsna.“ Iako su nam namjere možda časne, mi smo i dalje neiskreni i mi i dalje lažemo.

Ponekada su neki od nas neiskreni i potpunosti svjesni toga da – lažu.

Neiskreni smo kada namjerno iskrivljavamo činjenice ili stvaramo pogrešan dojam. Kada okrećemo istinu, kada mišljenje podastiremo kao činjenice i koristimo eufemizme kako bismo zamaskirali istinu.

Neiskreni smo kada izostavljamo ključne informacije kako bismo nekoga zavarali. Kada izmišljamo neistine ili širimo pogrešne informacije, primjerice kada ogovaramo ili širimo glasine.

Neiskreni smo kada odbijamo priznati istinu ili prihvatiti odgovornost za ono u čemu smo pogriješili. Kada uskraćujemo informacije jer znamo da bismo se loše proveli kada bismo bili u potpunosti iskreni.

Neiskreni smo kada okrivljavamo drugu osobu kako ne bismo preuzeli odgovornost za vlastite postupke ili kako se ne bismo osramotili. Kao i onda kada preuzimamo zasluge za tuđi uspjeh.

Neiskreni smo i onda kada dajemo obećanja koja nemamo namjeru ispuniti ili obećanja za koja znamo da ih ne možemo ispuniti.

Neiskreni smo kada kažemo jednu stvar i svjesno radimo drugu. Kada nastojimo privući osobu nudeći joj jednu stvar, a u stvarnosti joj dajemo nešto posve drugo.

Neiskreni smo svaki puta kada se pretvaramo da smo nešto što nismo.

Zašto lažemo?

Kada smo maleni, mi brzo učimo da laganje rješava bezbroj problema. No, osim što naizgled rješava probleme, laganje i stvara probleme. ALI ako nas ne uhvate u činu, ti problemi koje stvara laganje mogu se pokazati tek puno puno kasnije, a dok smo maleni teško nam je pojmiti povezanost između ponašanja i zakašnjelih posljedica.

Do teenagerske dobi je većina nas već dobra u laganju. Znamo kako slagati bez da drugi shvate da smo lagali i proći bez nekakvih očitih posljedica.

Neiskreni smo zbog bezbroj različitih razloga.

Laganje je možda bila strategija koju smo koristili u djetinjstvu kako bismo preživjeli, kako bismo zaštitili roditelje, kako bismo bili ono dijete za koje smo vjerovali da ga naši roditelji žele.

Možda smo naučili da je naša iskrenost previše i da se naši bližnji ne znaju nositi sa našom stranom događaja, našim osjećajima, mislima i postupcima.

Možda smo neiskreni jer se želimo prikazati boljima no što jesmo, jer želimo preuzeti zasluge za nešto što nismo napravili, jer izbjegavamo preuzeli odgovornost za vlastite postupke, kako bismo zaštitili svoj ugled ili kako bismo zavarali druge i manipulirali njima.

Zašto biti iskren?

Svi lažemo. Ponekada lažemo kako bismo sačuvali tuđe osjećaje, primjerice kada nas poznanica pita kako nam je bilo na njezinom vjenčanju – vjerojatno nema previše smisla reći da nam je bilo – užasno.

Ponekada kada zbilja nema smisla biti iskren i primjerice šefu sasuti u lice sve što ga ide jer nam je egzistencija važnija od iskrenosti.

Ponekada pokušavamo pojednostavniti govor pa ćemo primjerice reći da smo pročitali sve četiri knjige za koje nas netko pita, a u stvarnosti nismo pročitali zadnja dva poglavlja četvrte knjige.

Ponekada lažemo iz suosjećanja, kako bismo spasili i sačuvali drugu osobu. Dobar primjer su situacije u kojima su za vrijeme Drugog svjetskog rata ljudi skrivali cijele obitelji u svojim podrumima ili tavanima bezočno lažući nacistima da tu nema nikoga.

Mnogo je razloga i situacija u kojima neiskrenost i laži – čisto zdravorazumski gledajući – imaju više smisla.

Ipak, iskrenost je najbolji izbor svaki puta kada je ona moguća i smislena.

Ako preuveličavajući ili ispuštajući ključne informacije o sebi privučemo novog partnera, mi nikada ne možemo biti sigurni da li je taj partner sa nama jer mu se mi zbilja sviđamo ili zbog toga što je povjerovao u vješto upakiranu laž. Riskiramo odnos ispunjen strahom od razotkrivanja.

Uz to što smo možda uspješno zavarali drugu osobu, postoji jedna osoba koju ne možemo zavarati i koja sa sigurnošću zna istinu, a to smo mi.

Očita istina koja se nameće u ovakvom primjeru je ta da smo lagali i bili neiskreni jer ne vjerujemo da zaslužujemo ono što želimo takvi kakvi jesmo jer bismo inače odmah bili iskreni i rekli kako stvari stoje.

Da li uistinu želimo voditi takve živote?

Kada smo iskreni sa sobom i sa drugima, mi vjerujemo u sebe i sve ono što jesmo. Kada se zalažemo za iskrenost, tada je naša priča dosljedna i mi i pred sobom i pred drugima odajemo osobu vrijednu povjerenja.

Kada lažemo, mi sami sebi na neki način govorimo da ne valjamo takvi kakvi jesmo. Da su naše misli, osjećaji i postupci neprihvatljivi i samo jačamo uvjerenje kako je nužno da budemo netko drugi kako bismo bili prihvaćeni.

Iskrenost je način života koji odražava našu vjeru da smo dobri takvi kakvi jesmo, da vjerujemo ljudima sa kojima ulazimo u odnose i da smo spremni preuzeti odgovornost za vlastite postupke.

Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja.  Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Dussault P. (2012). Suspicious? Know If Your Fears Are Real.

Lickerman, A. (2014). Why Be Honest?

Sonnenberg, F. (2013). Honsty: The Plain and Simple Truth.