Jeste li predostupni?

Da bismo nekoga iskreno voljeli, prvo moramo voljeti sebe.

Erich Fromm

Nije nekakva novost da nas naša prevelika dostupnost u različitim odnosima može koštati tih odnosa i navesti nas da se osjećamo jadnima i bespomoćnima jer smo učinili „sve što jedno ljudsko biće može učiniti da odnos funkcionira, a niti sve to nije bilo dovoljno“. Možda smo došli i do zaključka kako su nam jedan ili više odnosa iskliznuli iz ruku jer smo jednostavno bili „malo previše“ dostupni, puni razumijevanja, tolerancije, fleksibilni i slično. Potrošili smo sve što smo imali u sebi, a zauzvrat nismo dobili ništa.

Prevelika dostupnost može poprimiti različite oblike, manifestirati se na različite načine i u različitim stupnjevima. Neko ponašanje samo po sebi ne mora odražavati preveliku dostupnost, ali ako postane stalan dio naših obrazaca ponašanja, ako se pri tome ne osjećamo dobro, ako imamo osjećaj da naše potrebe nikada ne dolaze na red, ako nas više brine kako uvjeriti drugu osobu da smo baš mi TA osoba, nego osjećamo li se loše dokazujući to – tada bismo trebali razmisliti o tome jesmo li predostupni.

Možda se radi o tome da smo spremni ostaviti sve što radimo ili otkazati svoje dosadašnje planove samo kako bismo oslobodili vrijeme za nju ili njega što samo po sebi uopće ne mora biti problematično, ali ako smo se zbog toga da bismo mu rekli „Da.“ opet prenatrpali poslom ili nismo napravili nešto što nam je važno, opet odustali od večeri za sebe koju smo namjeravali provesti u pidžami, ali se on javio i rekao kako bi nas baš sad želio vidjeti ili zbog toga opet pati naš društveni život ili toleriramo neprikladna ponašanja koja naginju zlostavljanju – tada se (možda) nalazimo u problemu.

Tu su naravno i situacije kada jednostavno ništa ne planiramo i ne živimo nego samo čekamo u nadi da će se on javiti ili pojaviti u posljednji trenutak i poželjeti provesti vrijeme sa nama.

Naša prevelika dostupnost, spremnost da cijeli svoj život podredimo drugoj osobi može dovesti do toga da toj osobi uopće ne dajemo prostora da diše i da se bavi ičim drugim što nismo mi.

Mi imamo osjećaj da moramo biti u odnosu, da se moramo u potpunosti dati drugoj osobi i da to isto zauzvrat mora učiniti i ona. Nama je potrebno stalno odobravanje i nepodijeljena pažnja, nešto što je nemoguće za dati.

U odnosima se uvijek radi o balansu i uspostavljanju odnosa koji se bazira na iskrenoj želji i povezanosti, a ne samo na tome da nam je potrebna druga osoba kako bismo se osjećali cjelovitima jer se inače tako ne osjećamo.

Ako cijeli život podredimo drugoj osobi, mi toj osobi zapravo ne damo da diše jer se bojimo da će otići ako joj damo prostora.

Osim toga ako smo uvijek mi ta osoba koja čini prvi korak, koja će pomaknuti svoje planove za drugu osobu, tada toj drugoj osobi zapravo ne ostavljamo mjesta za trud i angažman oko odnosa.

Odgovornost za našu sreću i zadovoljstvo predajemo u ruke druge osobe što drugoj osobi može biti jednostavno previše jer je to nešto za što možemo biti odgovorni samo mi. Drugoj osobi pokušavamo uskratiti slobodu njezinih osjećaja jer ako se ona, primjerice, naljuti na nas, to će nas slomiti i ona će se osjećati krivom jer mi u životu nemamo ništa osim nje. Druga osoba mora 24 sata dnevno biti naša emocionalna štaka.

Poruka koju šaljemo je „Ti samo budi sa mnom, a ja ću učiniti sve ostalo.“ ili „Uvijek sam tu za tebe ako ti se ikada dogodi da nemaš što pametnije za raditi.“, a opet se čudimo kada nas druga osoba posluša i ponaša se upravo na način na koji smo joj i rekli da se ponaša, umjesto da nam bude zahvalna što smo tako „savršeni“ partneri i partnerice.

Je li je to poruka koju uistinu želimo poslati? Želimo li uistinu da se druga osoba uopće ne trudi? Želimo li da nas uopće niti ne pokušava zadiviti nečime? Želimo li biti u odnosu koji postoji samo zato što se mi javljamo, samo zato što smo mi spremni učiniti ustupke? Jesmo li spremni živjeti u stalnom strahu?

Svaki odnos sastoji se od dvije osobe i ako smo mi ta osoba koja se uvijek trudi, tada nešto nije u redu.

Možda vjerujemo u to da mi možemo biti savršeni partneri. Možda vjerujemo u bezuvjetnu ljubav koju definiramo na način da ćemo drugu osobu voljeti bez obzira na to kako se ona prema nama ponašala. Takva definicija bezuvjetne ljubavi u sebi skriva prihvaćanje i mogućeg neprikladnog ponašanja ili zlostavljanja jer ako nešto ne prihvaćamo, tada zapravo ne volimo bezuvjetno. Ili bismo trebali redefinirati svoju definiciju bezuvjetne ljubavi?

Na žalost, postoje ljudi koji niti ne mogu ostvariti odnos sa nekim tko će se založiti za sebe, tko će imati granice i tko će reći da postoje stvari koje jednostavno nisu prihvatljive. Ti ljudi ne žele partnera, oni žele otirač. Želimo li nekome biti otirač?

Da bismo se svidjeli bilo kome prvo moramo na sebe preuzeti rizik da se drugima možda nećemo svidjeti, ma što mi bili spremni učiniti. Uspješno šarmiranje oslanja se na našu sigurnost da možemo preživjeti mogućnost da se drugoj osobi uopće ne svidimo.

Drugim riječima, da bismo ostvarili kvalitetan odnos moramo se pomiriti sa rizikom da ako budemo ono što zbilja jesmo taj odnos možda nećemo ostvariti.

Zdrav odnos zahtijeva balans, pri čemu ne mislim na srednjoškolske igre hinjene nedostupnosti kada je sve što želimo da nam se druga osoba javi, a mi se pretvaramo da nam je svejedno kada to i učini. Ako je ignoriranje i pretvaranje da nam i nije previše stalo jedina valuta kojom možemo zadržati drugu osobu, onda i nemamo što previše za ponuditi.

Balans je vezan uz osobni rast i razvoj i uz izgradnju života kakvim želimo živjeti. U tom slučaju se možemo baviti i drugim stvarima koje nas vesele i koje su nam i prije pojave tog prijatelja ili tog potencijalnog partnera ispunjavale život i pri tome se veseliti odgovoru na poruku.

Biti dostupan ne znači odreći se vlastitih interesa, prijatelja i neovisnosti radi druge osobe. Za nas su ipak zdraviji oni odnosi u kojima ostajemo svoji dok se povezujemo sa drugom osobom koja također ostaje svoja.

Ako se naša povezanost s drugom osobom bazira na tome da ne možemo bez nje živjeti, tada je ta osoba naš spasilac, a ne ljubavnik ili prijatelj.

Nakon što smo cijeli dosadašnji život proveli pokušavajući zadovoljiti druge, prestati biti pretjerano dostupni i fleksibilni može nam u najmanju ruku djelovati kao izazov ili čak kao nesavladiva prepreka.

Mnogi su putevi koji vode ka ravnopravnom i uzajamnom odnosu, a na svakome od nas je da pronađe put koji će mu biti prihvatljiv, naravno, ako to uopće želimo.

Što god odabrali za sebe, moramo biti svjesni kako smo mi ti koji smo odgovorni za vlastiti život, sreću i zadovoljstvo, a ne druga osoba.

Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Battista, M. (2012). Are You Too Available?

Davis, S.S. The Psychology of Availability. 

Pope, B. 13 Needy Signs You’re too Available for Your Partner.

Simon Gunn, J. Does Being Too Available Hurt a Relationship?

Wong, K. (2017). The Problem With Being Too Agreeable.