Mijenjam se Negativna strana odnosa Nesvjesno

Patite li od kompleksa spasitelja?

Situacije u kojima pokušavamo spasiti jedni druge, on nju iz lošeg braka, a ona njega od depresije i alkoholizma, svuda su oko nas. Ideja o spašavanju utkana je u niz bajki, knjiga, filmova, serija i pjesama i zvuči kao ono što definira romansu i pravu ljubav.

Neki od nas to shvate na način da je superjunaštvo jedini način da nikada ne budemo napušteni. „Kako bi mi osoba koju sam spasila ikada mogla uskratiti ljubav? Tu ljubav sam zaslužila spašavanjem.“ Ali takvo shvaćanje ljubavi ima svoju cijenu, a to je da smo dovoljno vrijedni ljubavi samo ako nekoga spasimo.

Kompleks spasitelja

Kompleksom spasitelja opisujemo osobu koja nastoji spasiti druge. Ta osoba ima snažan poriv ulaska u odnose sa osobama koje trebaju pomoć, pomagati im i pri tome često žrtvovati zadovoljenje vlastitih potreba.

Sindromu spasitelja skloni su i muškarci i žene, a osoba koju spašavamo može biti netko tko očito donosi loše životne odluke, osoba ovisna o kocki, alkoholu, igricama ili nečem drugom, osoba koja nikada nema novca ili osoba koja nije kadra prihvatiti tuđu ljubav i uzvratiti je, odnosno, emocionalno je nedostupna.

Mi kao spasitelji osjećamo kako smo u tom nekom području snažniji ili talentiraniji od osobe u potrebi ili djeve u nevolji i vrlo brzo se razvija privrženost.

Napori koje ulažemo kako bismo spasili drugu osobu mogu jednostavno biti previše, iscrpljivati nas i u biti onemogućavati drugu osobu da se pobrine za sebe.

Mi pokušavamo spasiti drugu osobu jer se osjećamo kao junaci, kao hrabri i plemeniti. Nesebični. Naše riječi i postupci djeluju nam kao odraz prave bezuvjetne ljubavi.

Ili vjerujemo da smo na neki način bolji od drugih jer pomažemo, a da često baš ništa ne dobivamo zauzvrat.

Ili se nadamo da će druga osoba, jednom kad je spasimo, zauzvrat spasiti nas i u tom duhu rješavamo njezine probleme iako se utapamo u vlastitima. I još to smatramo romantičnim.

Kako bismo posebni bili, kakav bi to bio nevjerojatan osjećaj postignuća kada bismo je spasili?

batgirl-2478979

 

Nevezano uz to koji su nam motivi, naši postupci vrlo često uopće ne pomažu drugoj osobi. Kada pokušavamo spasiti drugu osobu, vrlo vjerojatno se ponašamo na način da je štitimo od njezinih pogrešaka, ne damo joj da preuzme odgovornost za svoje postupke, nosi se sa posljedicama i razvije unutarnji kompas koji će joj reći da je takvo ponašanje za nju štetno.

U nekim situacijama mi kao spasitelji postajemo netko tko zbog, primjerice, straha od napuštanja, na svjestan ili nesvjestan način, sabotira rast i razvoj druge osobe sa ciljem da ta osoba koju spašavamo zauvijek ostane ovisna o nama.

Osim toga, mi kao osoba sa karakteristikama spasitelja vrlo lako možemo zaglibiti u ulozi žrtve koju će drugi iskorištavati.

Ako nekim čudom i uspijemo „spasiti“ drugu osobu, odnosno, ako osoba konačno uspije riješiti svoje probleme, spašena osoba se može naći u nebranom grožđu. Što ako nam se neće sviđati jednom kada više nećemo imati što spašavati?

U drugom scenariju, kada naš „projekt“ riješi svoje probleme, može se dogoditi da jednostavno shvati da mi nismo osoba za njega i da krene dalje sa životom u potrazi za partnerom s kojim će biti ravnopravan jer sada smo mi ti kojima je potrebno spašavanje.

Ja sam partnerica ili prijateljica, a ne spasiteljica

Zdrav odnos dvoje ljudi uključuje i određenu mjeru brige za drugu osobu, ali ako se prema svom partneru ponašamo kao da je naše nevaljalo dijete ili kao projekt unapređenja kojim smo zaokupljeni, tada smo vjerojatno krenuli  smjeru koji nije dobar za naš odnos i nije mu mjesto u romantičnom odnosu ili prijateljstvu.

Naš partner je možda u potpunosti miran sa vlastitom osobnošću i ponašanjem i možda se ne želi mijenjati.

Ako smo mi usmjereni na traženje pogrešaka i mana da bismo uopće znali što raditi u bliskom odnosu sa drugom osobom, to govori više o nama i načinu na koji mi shvaćamo da odnosi funkcioniraju nego o drugoj osobi. Ako se osjećamo loše pomažući drugoj osobi, ako nas liječenje njezinih problema i nesigurnosti navodi na to da propitkujemo vlastitu vrijednost i u redu nam je da se osjećamo loše samo kako bi se ona osjećala dobro – tada bismo trebali propitati vlastite granice.

g5912

Naš partner se možda „kao“ želi promijeniti, ali u stvarnosti ne čini ništa kako bi u tome i uspio. To što druga osoba potencijalno zahtijeva da je spasimo ne znači da je zapravo moramo i spasiti, osobito onda kada se ta druga osoba neprestano nalazi u situacijama u kojima joj je potrebno spašavanje.

Naš partner ili prijatelj nas može doživjeti kao nekog tko je naporan ili previše kritičan jer se usmjeravamo samo na ono što smatramo da je potrebno promijeniti, a sa druge strane kao hladnu osobu punu nerazumijevanja ako zahtijevanu pomoć uskratimo.

Naravno da mi želimo najbolje za naše bliske osobe i možda bi naše ideje zbilja unaprijedile život našeg partnera ili prijatelja, no na njemu je da odabere želi li to ili ne. Samo zato što smo možda objetivno i u pravu, ne znači da imamo pravo nametati drugoj osobi kakva bi trebala biti i kako bi trebala živjeti.

U konačnici, kada odlučimo sa nekim biti u romantičnoj vezi, prijateljstvu ili nekom drugom bliskom odnosu, mi to činimo pod pretpostavkom da nam se uz neizbježne mane, ta osoba u kompletu sviđa.

Mi ne možemo spasiti nikoga i ono što trebamo prihvatiti nije sama ideja da tu osobu nismo uspjeli spasiti, nego zašto smo ikada pomislili da bi u tako nečemu uopće i mogli uspjeti? Prava pitanja su „Što to meni treba?“ i „Što bi za mene značilo kada bih ga uspjela spasiti?“

Nije problem u tome što volimo i što smo „voljeli krive ljude“ nego u tome da nismo dovoljno voljeli sebe i da smo svoju vrijednost tražili na krivom mjestu.

Mi smo tu kako bismo se voljeli, pomagali, ohrabrivali, poticali jedno drugo da rastemo, kako bismo jedno drugome bili podrška. Tu smo kako bismo hodali jedno pored drugoga kroz život.

No, ako zadovoljstvo našim životom ovisi isključivo o tome hoće li se druga osoba promijeniti ili ne, tada ćemo nastojati preuzeti odgovornost za tu osobu i modelirati je tako da odgovara onome što mi smatramo da je ispravno.

I onda ćemo povređivati jedno drugo.

Ideja da možemo spasiti drugu osobu daje nam osjećaj da imamo kontrolu. Da smo moćni na način na koji ne možemo biti moćni i koji nam uopće nije potreban da bismo živjeli zadovoljnim životom.

Mi možemo biti odgovorni samo za sebe i to je odgovornost koju je najteže preuzeti. Mnogo je teže suočiti se sa vlastitim odrazom u ogledalu nego rješavati tuđe probleme.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja.  Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Benton, S.A. (2017). The Savior Complex. 

Boley, R. (2016). How to Let Go of Your Savior Complex and Just Be at Peace with Your Partner. 

Kermit. F.B. (2012). Batting The Savior Complex in Relationships. 

Tatum, E. (2014). Why Your Savior Complex Is Toxic to Your Relationship. 


 

4 comments

  1. Gde, naDŽe ‘vako izrazito maljavog Supermena?! 😉

    Mislim da je to najčešće stvar uspostavljanja kontrole, a ne stvarne pomoći. Niko nikog ne može da spase. Mislim, okej, kad su u pitanju situacije života i smrta i nahraniti gladne. Sve ostalo mi je diskutabilno. Uloge: malo žrtva (spašena), malo dželat (spasitelj), malo vice versa. Kada je pitanje nečije korisnosti vezano za “za tebe sam tu povazda”, pitanje je “ko tu koga spašava i od čega?” Uloga spasitelja, čini mi se, je često maskirana potreba da taj neko bude “spašen”. Činiti drugome nešto što je protivkorisno sebi je čist mazohizam. Dobro, gde je mazohizam, ima i sadizma. I tu se uloge menjaju.

    Uvek se setim mita o Pigmalionu. Koliko mi je poznato psihološka tumačenja su da se tu radi o samoispunjavajućem proročanstvu i o očekivanom ponašanju u odnosu na to kako se očekivanja predstave drugome, što utiče na tu osobu da se ona tako i ponaša i naravno, ta se očekivanja pokažu “istinitima”, jer se ona tako i ponaša. Dakle, može se reći da je “spasena” uplivom nametnutih joj očekivanja, a da taj doživljaj “uzvišenog” spasenja dolazi iz ugla spasitelja.

    Pigmalion, taj mitski, je u stvari bio samoljubivac koji je isklesavši Galateu (po meri sopstvene datosti/ograničenosti) – tu konačno super ženu njegovih vizija (sve pre nje su bile malo “lake”) morao istu i da oživi (što mu Afrodita omogući), and they lived happily ever after. No, ostaje pitanje, je li se Galatea išta pitala?

    P. S. Mislim, stvarno sam svašta utrpala ovde.

    1. Slika je sa pixabaya 😀

      Nego, da.. uloge spasitelja i žrtve se često izmjenjuju, ali sam htjela odvojeno pisati o žrtvi i potrebi da nas netko spasi.

      Slicno, ali ipak razlicito 🙂

Komentiraj, znaš da želiš ;)