To nije moj problem!

Već neko vrijeme se pitam jednu posve blesavu stvar, a to je da li do sada nisam napravila neke stvari u životu samo zato što vjerujem da su ljudi koji ih rade na neki način loši. U smislu da se zbog nečega poput veselja zbog poklona koji slijede za Božić i rođendane osjećam gotovo loše jer to mora značiti da sam u dubini duše totalni materijalist. Naposljetku, barem sveprisutni su nizovi tekstova o tome kako kao društvo odlazimo k vragu i da su nestale one prave vrijednosti poput brige, ljubavi i zajedništva.

Ili kada se osjećam gotovo loše kada budem dobro plaćena za neki ne previše težak posao sa strane jer sam naučila kako novac kvari ljude i kako su ljudi koji ‘imaju’ novca zli i došli su do toga na nepošten način.

Ili kada mi je neugodno postaviti granice novoj kolegici iz ureda koja si je dala maha i ponaša se kao da smo zajedno čuvale ovce jer sam naučila da je postavljanje granica isto što i krajnja bahatost i arogancija.

Ili kada mi je gotovo neugodno zato što sam uspješna jer sam naučila kako je uspjeh pravo priviligeranih, korumpiranih i nepoštenih ljudi.

Da, naravno da iza većine takvih stvari leži i strah od odbacivanja i strah da ne valjam i da sa mnom nešto ne valja… ali te emocije u meni izaziva filter oblikovan mojim uvjerenjima da su ljudi koji čine određene stvari ili imaju određene stvari zapravo najobičniji zlikovci.

Volim za sebe vjerovati kako nemam predrasuda i da ne diskriminiram i vjerujem da mi onako načelno ide dosta dobro, ali ipak se uhvatim sa vremena na vrijeme da ponekada gotovo hejtam ljude koji imaju ili rade nešto što mi se sviđa, a ja to usprkos tome što mi se sviđa i što to želim ipak nisam napravila jer vjerujem da bih zbog toga postala lošija osoba.

Samo, nije pravo pitanje da li bih postala lošija osoba, nego tko je taj za koga bih uistinu bila lošija. Jesam li to ja ili je to netko drugi?

Ako si nešto baš jako želim, a to nešto se ne kosi sa nekim osnovnim moralnim načelima i ne uključuje prelaženje tuđih granica – u čemu je zapravo problem? U tom slučaju gledano iz vlastite perspektive sigurno ne bih bila lošija osoba jer iskreno govoreći volim uživati u životu i volim dobiti ono što si želim.

Drugima?

Moguće je da bi me zbog toga drugi mogli doživljavati kao lošiju i možda mi to otvoreno i davati do znanja. Ali opet, jesu li su ti oni koji žive moj život? Suočavaju li se oni s mojim glasom koji me prije spavanja ispituje da zašto to nešto konačno i ne učinim? Zašto se ne suprotstavim? Zašto šutim? Zašto, zašto, zašto?

Da, ponekada su ljudi koji vole poklone totalni materijalisti. Ponekada zbilja jesu. No, ponekada i nisu. Veselje radi poklona može biti odraz osjećaja da smo bogom dani i totalno plitki i time pokušavamo povećati svoju vrijednost. Ali, veselje radi poklona može biti odraz nekoga tko voli davati, ali umije i primati.

Ponekada je dobro plaćeni ne pretežak posao sa strane odraz toga da smo sin političara kojemu je otac namjestio dobar posao, a ponekada je odraz toga što ljudi prepoznaju da dobro radimo svoj posao. I tko je taj tko kaže je li nešto preteško ili prelagano?

Reći kolegici da nam se ne sviđa njezino ponašanje može biti odraz bahatosti i arogancije, osobito ako si dozvolimo vrijeđati je i omalovažavati, a može biti odraz brige za sebe i postavljanja granica jer je to dvoje nemoguće učiniti ako smo bahati i arogantni.

Stvar je u finesama. Različiti ljudi zbilja mogu raditi iste stvari iz različitih razloga. Jedan muškarac će odrađivati svoj dio posla u domaćinstvu jer to smatra ispravnim, a drugi će to isto raditi jer ga ‘žena kontrolira’ i zato što je ‘papučar’. Vjerujem da je razlika u osjećaju. Vjerujem da onaj prvi u tome možda čak i uživa dok drugi pati, a obojica rade istu stvar. I prvi se zbog toga neće opravdavati, a drugi će se radi toga sramiti u društvu.

Poanta je u tome da ja moram znati zašto radim ili želim raditi neke stvari, a to što će netko drugi pretpostaviti nešto drugo zapravo i nije moj problem.

Nije moj problem.