Kako preživjeti tuđe ignoriranje?

Suprotno od ljubavi nije mržnja, već indiferentnost.

Udarci bole i od njih nam ostaju modrice. Ružne riječi bole, ali kao dokaz ostaju nekakve poruke u mobitelu, nekakve riječi koje smo čuli i upamtili.

Ignoriranje boli, ali iza sebe ne ostavlja nikakav vidljivi trag i nikakav dokaz. Druga osoba nas vrlo lako može proglasiti neuračunljivima i reći da smo sve pogrešno shvatili, a mi nemamo ništa opipljivo čime bi to opovrgnuli – osim osjećaja boli.

Ignoriranje je odbacivanje, ali je i više od toga. To je čin u kojem druga osoba uskraćuje komunikaciju i pretvara se da ne postojimo iz ovog ili onog razloga. U svojoj srži je igoriranje često taktika pasivne agresije, vrlo moćno sredstvo manipulacije i način komunikacije. Ne dobiti poruku također je poruka, doduše vrlo nejasna, ali ipak poruka.

Sad, realno i objektivno, ponekada nas ljudi ignoriraju i zbog toga što smo vrlo jasno i glasno prelazili njihove granice i nismo se osvrtali na upozorenja.

Da, svi se mi možemo naći u poziciji da se iz ovog ili onog razloga ponašamo neprikladno. Možda nismo znali bolje. Možda smo mislili da radimo ispravnu stvar. Možda smo željeli pikati i bockati drugu osobu. Uopće nije bitno. Bitno je da smo prešli tuđe granice, da druga osoba nije znala više što bi sa nama i odlučila je prekinuti svu komunikaciju pukim ignorom jer ništa drugo nije palilo.

Smatram kako postoji neka vrijednost u tome da smo sposobni sagledati svoje ponašanje i priznati sami sebi da ponekada zbilja griješimo i naučiti nešto iz toga. Nitko nije savršen. Nitko nije nepogrešiv.

Možda je problem u načinu na koji definiramo ignoriranje. Da li pod definiciju ignoriranja stavljamo i to što ne dobivamo onoliko pažnje koliko bismo željeli? Ovisno o tome u kojoj smo trenutnoj životnoj poziciji i fazi, možda nam je jednostavno potrebno više pažnje no što nam druga osoba daje i o tome bismo sa njom trebali i razgovarati.

No, ponekada nas drugi ljudi ignoriraju iako objektivno nismo učinili nešto loše. Usprkos tome što se ignoriranje događa u odnosu na nas, ono ne mora imati prevelike veze sa nama.

Milijun je razloga zbog kojih bi nas druga osoba mogla ignorirati, a koji nemaju direktne veze sa nama ili nečim što smo učinili. Izražavanje ljutnje, potreba i želja vještina je koju tijekom života ne savladaju svi, a ako nam osoba to “nešto” ne želi izravno reći velika je mogućnost da nikada pouzdano ne saznamo o čemu se zapravo radi.

Ono u čemu većina nas, barem na trenutak zapne, je onaj preplavljujuć poriv da se ispričamo, da nešto napravimo kako bi druga osoba opet priznala naše postojanje. Osjećamo se krivima i odgovornima, čak i onda kada nismo sigurni što smo pogrešno učinili. Prepuštamo se opsesivnim razmišljanjima o tome gdje smo pogriješili, kako smo sve uprskali i kako mogućnosti povratka na svjetlu stranu naprosto više nema. Skloni smo se beskonačno mučiti.

Ponekada smo toliko povrijeđeni i ljuti da imamo poriv pokušati uzvratiti istom mjerom. Kako jedna moja klijentica zna reći „Sada je loptica u mojim rukama. Ja imam kontrolu i moć i ne želim izgubiti tu lopticu pa onda ja ignoriram. Jer kad mu pošaljem poruku, loptica je opet u njegovim rukama.“

No, nema previše koristi od toga da se upuštamo u osvećivanje. Na taj način samo ulazimo u začarani krug bolne igre ignoriranja.

Teško nam je nositi se sa uskraćivanjem komunikacije i neizvjesnošću jer ne znamo što ignoriranje znači. Da li će ignoriranje stati, hoćemo li se vratiti u milost ili smo izgubili važan odnos i sve ono što bismo željeli vjerovati o sebi, a koje u tolikoj mjeri ovisi o drugoj osobi.

Ipak, tuđe ignoriranje ne veže naše ruke. Možda djeluje kao da i nemamo previše opcija kada zapnemo u odnosu u kojem je druga osoba sklona ignoriranju, ali to zapravo nije istina. Istina je da možda ne možemo dobiti ono što nam je potrebno od druge osobe, ali to ne znači da ne možemo birati kako ćemo se ponašati.

Možemo osobi svjesno dati vremena i prostora da razmisli o svemu što je muči. Možemo postaviti pitanja. Možemo pozvati drugu osobu na kavu i razgovor. A ovisno o ishodu možemo i odlučiti zahladiti taj odnos i odmaknuti se, pustiti ga zasada ili ga završiti.

Ne radi se o tome da pokušavamo biti “bolje osobe” od one koja nas ignorira nego ne pristajati na igru koja nas boli što zvuči jednostavnije i lakše no što uistinu jest.

Vjerujem da je važno zapamtiti da i mi imamo pravo na svoj glas unutar odnosa, jer ignoriranja nema ako nema odnosa.

Ignoriranje se često brka sa indiferentnošću prema nekome, ali to nisu iste stvari. Indiferentni smo onda kada nemamo nekakvih posebnih osjećaja prema nečemu. Indiferentni smo prema šahtovima, roletama, kući u daljini u koju gledamo kroz prozor. Gotovo smo indiferentni prema bivšoj prijateljici onda kada je usprkos laganoj nelagodi možemo pozdraviti i odnositi se prema njoj sa poštovanjem.

Ljudi ignoriraju onda kada imaju nekakve osjećaje. Ljudi ignoriraju onda kada imaju snažne osjećaje oko nečega, što ne mogu ili ne žele jasno artikulirati, u odnosu na nas.

Možda smo im malo prenaporni, možda im treba prostora, možda se ljute jer im nismo dali ono što im je trebalo, možda smo ih povrijedili pa nas žele kazniti. Tko zna?

Ne smijemo zaboraviti da, iako ta osoba možda neće više nikada sa nama razgovarati, ili će se ovo ignoriranje opet ponoviti, mi imamo izbor. Nitko nas ne sili da pristajemo na nametnuta pravila igre i da ostajemo u tom odnosu.

Svi mi tijekom života preživimo i prebolimo brojna odbacivanja i ignoriranja. Oni su u većoj ili manjoj mjeri sastavni dio života. To je nešto što svakoga zaboli. Pitanje je samo koliko nas jako zaboli i kako se nosimo sa tom boli? Što radimo sa njom?

Što je to za što vjerujemo da nam samo ta osoba može dati, a da je toliko nepodnošljiva mogućnost da nam to više nikada ne da? Što bismo to nepovratno izgubili, ako bi nas ta osoba ignorirala do kraja života?

Činjenica je da ne možemo prisiliti nekoga da bude dio našeg života ako on to ne želi.

Ako se često nalazimo u odnosima, a osobito bliskima, u kojima nas netko ignorira i igra se sa nama, možda trebamo propitati sami sebe kakvi su to odnosi, što se tu zapravo događa i poraditi na tome da saznamo kako ostvariti odnose u kojima će se drugi prema nama odnositi sa poštovanjem i uvažavanjem.