Treba mi prostora

„Voli tako da se osoba koju voliš osjeća slobodnom.“
Thich Nhat Hanh

Prostor je tako čudan, kompliciran, ali i ključan sastojak odnosa. Teško je pomiriti ideju da nam iz nekog razloga treba odmak od iste one osobe koju volimo i pored koje se želimo stisnuti u krevetu i ugrijati promrzle noge.

Potreba za tim prostorom nešto je što u drugoj osobi može okinuti alarme, a ipak mnogi parovi smatraju kako je dovoljan prostor jedan od najvažnijih razloga zbog kojih se osjećaju dobro u odnosu.

„Možda je sebično tražiti vrijeme za sebe, no ponekad se jednostavno moram iskopčati.“
Rich Carr

Prema neslužbenim rezultatima jednog istraživanja provedenog u SAD-u, dovoljno prostora ili privatnost važniji su za osjećaj zadovoljstva odnosom od dobrog seksualnog života, a žene su češće nezadovoljne količinom prostora u braku u odnosu na muškarce.

To je vjerojatno tako zato što žene imaju manje vremena za sebe nego muškarci. Čak i kada su zaposlene, uglavnom one brinu oko kućanskih poslova, djece ili ostarjelih roditelja, a imaju i više prijatelja nego muškarci i više socijalnih obaveza.

Naša potreba za prostorom u funkciji je naše osobnosti i stila privrženosti koji je u najvećoj mjeri oblikovan odnosom s našim roditeljima.

Ako smo imali nježne i brižne roditelje koji su imali ugodan balans bliskosti s drugima i sposobnosti da budu sami sa sobom, tada smo u odnosu s njima vjerojatno razvili siguran stil privrženosti. Imamo pozitivnu sliku sebe i drugih, važan nam je odnos s drugima, ali i naša autonomija.

Ako naši roditelji nisu odgovarali na naše potrebe i traženje blizine te su nam bili psihološki nedostupni tada smo vjerojatnije razvili odbijajući stil privrženosti. Kao odrasli ljudi pokazujemo strah od intimnosti, nemamo povjerenja u ljude, osjećamo se nelagodno kada smo bliski s drugima, postajemo nervozni i odbijamo kontakt ako nam se netko previše približi. Umanjujemo važnost bliskih odnosa i naglašavamo važnost nezavisnosti i samostalnosti.

Ako su naši roditelji bili nedosljedni pa su ponekada odgovarali na našu potrebu za blizinom i bili dostupni, a ponekada ne tada smo vjerojatno razvili preokupiranu privrženost. Roditelje smo doživljavali kao nedosljedne i dobivali smo dvostruke poruke – u jednom trenutku smo prihvaćeni, a u drugom odbačeni. U odrasloj dobi ćemo vjerojatnije biti preokupirani bliskim odnosima, bit će nam vrlo važno prihvaćanje drugih, a imat ćemo i negativnu sliku sebe i pozitivnu ili idealiziranu sliku svijeta.

Ono što je zanimljivo je što su parovi odbijajućih i preokupiranih osoba česti, a osobito između preokupiranih žena i odbijajućih muškaraca. Njihovi stilovi privrženosti preklapaju se sa spolnim stereotipima te ne samo da ti parovi međusobno osnažuju uvjerenja o odnosima koja su stekli u djetinjstvu, već imaju i društveno uvjetovano opravdanje zašto se druga osoba ponaša na određen način.

No, treba napomenuti da su rijetke osobe koje uvijek iskazuju značajke samo jednog stila privrženosti te da se stil privrženosti tijekom života može i mijenjati rastom, razvojem i novim iskustvima u odnosima.

Osim toga, ne reagiramo svi jednako na jednaka iskustva iz ranog djetinjstva te se značajno razlikujemo prema tome koliko nam je prostora potrebno, a i ne treba zanemariti i druge okolnosti tijekom odrastanja.

„Ja sam jedinica i vrlo brzo sam se naučila zabaviti sama. Mogu se zabaviti gdje god bila. Ponekada mi uopće nije potrebna interakcija s drugima. Volim biti pored svog partnera i uključena u ono što on radi, a mogu biti i sama i čitati knjigu bez da razmišljam o tome što on radi u istoj kući. A opet, to je razlog zbog kojeg me često nazivaju „hladnom“, a rekli su mi i da dajem „previše prostora“.“

„Najmlađe sam dijete u obitelji i imam dva starija brata. Braća plus roditelji jednako puno prezaštićivanja tijekom mog života. Volim svoju obitelj, ali tijekom odrastanja sam uživala u trenucima kada sam imala vremena za sebe. Čak i sada kada sam odrasla imaju trenutke pretjerane brige, a ja i dalje uživam u prostoru.“

„Na početku našeg braka suprug je radio od kuće, a ja sam odlazila na posao izvan kuće. Svaki dan, čim bih ušla u stan, on bi bio sretan i veseo što sam došla i želio je znati sve o mom danu. On je čeznuo za društvom nakon što je cijeli dan proveo sam, ali ja sam bila nervozna nakon dugog radnog dana na poslu i željela sam malo mira kada bih došla doma.

Onda se on dosjetio pravila 30 minuta. Kada bi došla kući, rekao bi mi „Bok. Imaš svojih pola sata.“ Tijekom tog vremena radila bih ono što bih htjela, a onda bih došla k njemu i razgovarala s njim. To mi je bilo odlično.“

Rad na problemima vezanima uz prostor moguć je samo onda kada razgovaramo sa svojim partnerom o potrebama i željama koje imamo. Težili mi za većim prostorom ili bliskošću, u suštini oboje tražimo ljubav.

Ako u odnosu nemamo onoliko prostora koliko nam je potrebno, a da toga nismo ni svjesni, tada ćemo pronaći načina da stvorimo distancu, a sam način se može loše odraziti na odnos. Možda ćemo se previše svađati ili ćemo se jednostavno povući u sebe, u mobitel ili laptop.

Također, ako nismo niti svjesni da nam treba prostora ili ako smatramo da nemamo pravo na njega, mi ćemo se svejedno i nesvjesno distancirati, a da ipak nećemo zadovoljiti tu potrebu jer ćemo osjećati grižnju savjesti što se ne posvećujemo partneru onako kako bismo željeli ili ćemo se svađati oko naše emocionalne nedostupnosti.

Prostor za sebe je točno to, prostor za sebe, a ne znak da više ne volimo partnera ili da je partner učinio nešto pogrešno i ako o tome otvoreno i razgovaramo tada partneru možemo objasniti da ćemo se možda i fizički odmaknuti, ali ćemo se i vratiti.

Ne bismo trebali tražiti prostor za sebe samo kako bismo izbjegli probleme ili tako potajice prekinuli odnos jer to nisu iste stvari.

Prostor za nas je vrijeme u kojem ćemo procesirati svoje misli, sve što nam se događa. To je vrijeme kada ćemo se baviti hobijima i opuštati bez odgovornosti za druge stvari. To je vrijeme koje nam u odnosu daje nove teme o kojima ćemo razgovarati, a donosi i osjećaj uzbuđenja.

„Moj partner i ja radimo zajedno puno stvari. Imamo slične hobije, a i manje više isto društvo. Ali ponekada obožavam imati večer samo za sebe. Jedem čips, pijem vino i imam filmski maraton.“

„Kod mene se ne radi toliko o prostoru koliko o tišini. Ponekada samo volim sjediti i uživati u nečijem društvu bez riječi. Treba mi tišina, a ne samoća.“

Kako tražiti prostor?

Kada se sljedeći puta nađemo u situaciji da nam je potrebno prostora možemo se potruditi specificirati ono što želimo „Treba mi večer za sebe.“. Povlačenje bez riječi ili samo „Treba mi prostora.“ šalje zbunjujuće signale.

„Volim te i uživam provoditi vrijeme s tobom, ali želim ponekada biti i sama sa sobom.“

Možemo se potruditi objasniti drugoj strani zašto nam je potreban taj prostor kako druga strana ne bi razmišljala o tome da je nešto pogrešno učinila. Bez dodatnih informacija drugoj strani može zvučati ili izgledati kao da se ljutimo, zamjeramo ili želimo prekinuti odnos. Važno je da nemamo tajni. Trebamo otvoreno reći gdje smo i s kim smo.

Uživajmo u svom prostoru. Bez krivnje. Svijet neće propasti radi nekoliko bezbrižnih sati ili dana.

I naravno, trebamo paziti da se ne zanesemo jer previše prostora slabi osjećaj povezanosti s partnerom te dogovoriti i zajedničko vrijeme, odnosno, balansirati bliskost i distancu.

Uživajte!