Nesvjesno Obrambeni mehanizmi

Sva tvoja lica: jesi li doktor Jekyll ili gospodin Hyde?

Što misliš, koliko se dobro poznaješ?

Ako si poput većine ljudi, tada imaš nekakav dojam o tome tko si, kuda ideš, koje su tvoje vrijednosti i načela prema kojima živiš. Sigurno imaš i nekakve ideale prema kojima nastojiš živjeti kako bi bila dobra osoba. Ako nešto znaš na ovome svijetu, onda znaš tko si. Zar ne?

Ali, što ako to što misliš o sebi nije točno?

Što ako sve ono što vjeruješ o sebi, svojem ponašanju, mislima i osjećajima i onome što te vodi kroz život nije potpuno točan odraz onoga što zbilja jesi?

E sad, prije nego što odustaneš od teksta, pokažeš mi srednji prst i kažeš „Hej! Pa ti ne znaš tko sam ja. Ne znaš gdje sam sve bila i što sam sve prošla. Tko si ti da mi govoriš da ja ne znam tko sam ja?“ – molim te, pričekaj sekundu.

Da li si ikada rekla ili učinila nešto čime se baš i ne ponosiš? Onako impulzivno i bez razmišljanja, znaš ono kada ti je jezik brži od pameti, a zbog čega sada žališ?

Da li ti se ikada dogodilo da se posramila načina na koji si povrijedila drugu osobu i da si poželjela vratiti minute i poništiti učinjeno? Jesi li se ikada zapitala „Zašto sam to rekla?“

Upravo to „zašto“ koje ne možeš objasniti nikako osim pomračenjem uma odražava tvoju slijepu točku. I iako je razlog za tvoju reakciju očit ili čak i opravdan, gubitak kontrole nad sobom koji si osjetila izdaje postojanje dijela tebe koji izviruje iza one brižno njegovane ideje tko si ti.

Čestitam, upravo si upoznala svoju sjenu.

Koncept sjene (eng. shadow) je formulirao švicarski psihijatar Carl Gustav Jung, a ona predstavlja dio onoga što jesmo, a što tijekom života potiskujemo u tamu nesvjesnog.

Slikoviti prikaz sjene pružio nam je Robert Louis Stevenson u poznatoj priči o doktoru Jekyllu i gospodinu Hydeu.

Doktor Jekyll je uspješan, brilijantan intelektualac koji simbolizira dio naše osobnosti koji pokazujemo drugima. Ali, doktor Jekyll je i pretjerano svjestan dvoličnosti života koji vodi i zla koje počiva u njemu. On odlučuje tom zlu u sebi potajno dati oduška jer se boji osude društva u kojem živi te tijekom svojih eksperimenata pronalazi način da oslobodi zlo u sebi od kontrole dobrog dijela sebe čime nastaje Edward Hyde.

Hyde je nemoralan i zao, i simbolizira naše skrivene i društveno neprihvatljive dijelove osobnosti, a osim toga je i tjelesnom pojavom groteskan i deformiran.

Doktor Jekyll je smatrao kako je pronašao način da tim, barem naizgled, dualnim dijelovima sebe omogući da zadovolje ono za čime žude bez da se ijedan mora pokoriti zahtjevima drugoga, ali s vremenom Hyde postaje snažniji od svoje „dobre“ polovice i odvodi Jekylla u njegovu propast.

Već kao mala djeca učimo kako su određene osobine ličnosti, impulsi, emocije i ponašanja neprihvatljivi i zli time što njihovim ispoljavanjem izazivamo negativne reakcije drugih ljudi. Te reakcije nas plaše, strahujemo da ćemo biti odbačeni pa potiskujemo te negativne karakteristike u mrak nesvjesnoga i stvaramo privatnog gospodina Hydea.

Radi se o istim procesima kojima smo kroz svoju povijest pronašli načina da koegzistiramo potiskujući svoje primitivne i agresivne životinjske nagone.

Tijekom svitanja čovječanstva morali smo iznjedriti moralna načela često bazirana na religijskim uvjerenjima o tome kako bi se idealni ili prosvijetljeni čovjek trebao ponašati. Ti ideali su trebali biti inspirirajući i dati nam model prikladnog ponašanja što je samo po sebi dobra stvar jer tko želi živjeti u društvu koje ne sankcionira nasilje, ubojstva ili silovanja.

Međutim, društvo nam je dalo ideale bez da je pažljivo razradilo put koji trebamo slijediti kako bismo bili što bliži idealu. A ti ideali su se i mijenjali tijekom naše povijesti.

Sjena ili gospodin Hyde je mračni dio naše osobnosti koji se sastoji uglavnom od primitivnih, negativnih i društveno neprihvatljivih emocija i poriva poput požude, težnje prema moći, sebičnosti, pohlepe, zavisti, ljutnje ili bijesa.

Ipak, samo zato što smo nešto pomeli pod tepih i izbacili to iz svijesti ne znači da se i slučajno nećemo popiknuti o izbočinu ispod tepiha. Neminovno se tijekom života susrećemo sa svojom sjenom tijekom pomračenja uma ili borbe s demonima.

„Na žalost nema sumnje da čovjek u cjelini nije tako dobar koliko bi želio biti ili misli da jest. Svatko nosi sjenu i što je ona manje prisutna u svijesti pojedinca, to je mračnija i gušća. Sjena je nesvjesna prepreka koja ima sposobnost osujetiti sve ono što činimo iz dobre namjere.“

Carl Jung

Drugim riječima, iako nam je teško priznati da ispod tepiha imamo mnogo stvari kojima se ne ponosimo – to ne umanjuje činjenicu da ti dijelovi postoje. I iako je dobro da naši najprimitivniji i najmračniji impulsi budu pod našom kontrolom, njihovim potiskivanjem mi na neki način lažemo sami sebe kako tih dijelova nema jer se bojimo da bismo priznavanjem njihovog postojanja bili loši i da se ti dijelovi jednostavno ne mogu kontrolirati.

Sjena odbačena u nesvjesno, ili groteskni gospodin Hyde i dalje ima slobodu pustošiti naš život jer će svojim nevidljivim pipcima preuzimati kontrolu nad našim mislima, emocijama, izborima i ponašanjima što uključuje i autodestruktivna ponašanja s kojima se muče mnogi od nas iako na svjesnoj razini znamo da bi za nas bilo bolje da se u njih ne uključujemo.

„Sve dok nesvjesno ne učinimo svjesnim, ono će upravljati našim životima i zvat ćemo ga sudbinom.“

Carl Jung

Prema Jugu zadatak svih nas je osvijestiti i integrirati sjenu ili gospodina Hydea u naš svakodnevni život što nije nimalo lak zadatak. Većini nas je teško prihvatiti da nismo onako dobri kako bismo željeli vjerovati da jesmo.

Sve ono što smo potrpali pod tepih nađe načina da izađe van, i iako možda i izlazi u prikrivenom obliku ostavlja negativne posljedice na naš unutarnji život i odnose s drugim ljudima.

Ako poričemo da smo agresivni i svoj agresiju potiskujemo u sjenu ili gospodina Hyda, on će ipak izaći kroz pasivnu agresiju, odugovlačenje, ignoriranje ili ispade bijesa. Potisnuta seksualna žudnja ipak izlazi kroz snove, fantazije, šale, sve one razgovore koje nam je neugodno voditi bez koje čaše vina ili neka druga, manje prikladna, a možda i agresivna ponašanja.

Koji je onda lijek? Ima li nam spasa ili smo osuđeni kao i doktor Jekyll prepustiti se gospodinu Hydeu znajući da odlazimo u propast?

Lijek je taj da osvijestimo nesvjesno i pronađemo prikladan način za iskazivanje svega toga što potiskujemo. Jedini način na koji nešto možemo na sebi kontrolirati je da budemo svjesni da je nešto potrebno kontrolirati, a to ne možemo praveći se svjesno ili nesvjesno da smo netko drugi.

Uostalom, tko zna što je doktor Jekyll mogao postići da je pronašao načina surađivati s gospodinom Hydeom? Možete li zamisliti količinu strasti i zanosa životom kada bismo je mogli pustiti na slobodu pod budnim okom doktora Jekylla koji bi ih izrazio na prikladan način?


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura:

Academy of Ideas. (2015). Carl Jung and the Shadow: The Hidden Power of our Dark side.

Othon, J.E. Carl Jung and the Shadow: The Ultimate Guide to the Human Dark Side. 

Shubh, M.S. i Chakabarti, S. (2008). A study on dualism: The strange case of Dr.Jekyll and Mr.Hyde.


 

Dragi čitatelju, draga čitateljice ovo je mjesto za tvoj komentar mojih tekstova. Hvala ti na čitanju ;)