Ljudi kao društvena bića Mijenjam se

Jeste li ovisni o tuđem odobravanju?

„Odrastao sam s narcističnom majkom koju je bilo teško zadovoljiti… Često je govorila i radila stvari koje mi nisu imale smisla. Kada bih ih vidio i čuo u sebi bi osjetio kaos…  Moja majka je imala ideje o životu i listu pravila koja su bila toliko nepovezana da bih imao osjećaj da živim u zemlji luđaka. Braća su me često birala da je pitam zašto moramo raditi to što radimo, primjerice, usisavati kuću prije odlaska u školu, a zbog čega bismo kasnili u školu. Zašto ne možemo usisati kasnije?

To nikada ne bi završilo dobro. Rekla bi mi da je ne poštujem, da sam nelojalan i pametnjaković.

Kasnije sam pomislio da ključ njezinog odobravanja leži u tome da se uvijek slažem s njim i bez pogovora izvršavam njezine zahtjeve inspirirane ludilom. Išao sam protiv sebe, a unutarnji kaos je bio svakodnevna stvar.. ali dobiti njezino odobravanje… to se nikada nije dogodilo.“

Rae Joudain

Jesu li tvoji odabiri vođeni željom da izbjegneš neodobravanje ili kritiku umjesto onime što smatraš najvrednijim, najučinkovitijim ili najvažnijim za sebe? Zadržavaš li svoje mišljenje za sebe pa djeluješ kao da se slažeš sa svima u svemu, čak i s kontradiktornim stvarima?

Je li tvoja potreba za odobravanjem tolika da negativno djeluje na ono što radiš jer odugovlačiš, izbjegavaš početi ili završiti stvari, anksiozna si i imaš osjećaj da si zapela? Ili si uspješna u tome što radiš, ali pod cijenu svega ostalog u svom životu jer radiš previše, brineš se, nastojiš zadovoljiti sve oko sebe, nemaš vremena za sebe i ne znaš kako reći ne?

Ako se prepoznaješ u opisu, tada postoji mogućnost da su tvoje misli i ponašanja dominantno vođeni željom da se svidiš svima, da udovoljiš svima zbog potrebe za odobravanjem i prihvaćanjem.

Još od vremena kada kao male bebe gledamo u majčino sretno i nasmijano lice jer smo rekli „Gu!“ ili uspjeli žlicu prinijeti ustima i ne proliti juhu po sebi, mi naprosto uživamo u tuđem odobravanju. Kako i ne bismo? Ima li išta ljepše od toga da nas ljudi koje najviše volimo nagrade odobravanjem onoga što jesmo, što mislimo i kako se ponašamo?

Kroz tuđe odobravanje i neodobravanje učimo što je prihvatljivo, čega bismo trebali dati više i što nikako ne dolazi u obzir. Odobravanje ljudi koje volimo i cijenimo tijekom odrastanja osnažuje naše samopoštovanje jer smo društvena bića koja ne samo da žive u zajednici s drugima nego se i definiramo kroz zajednice kojima pripadamo.

Nema ništa loše u tome da tražimo i dobijemo potvrdu da smo na pravome putu i da to što činimo ima smisla. Možemo preživjeti i bez toga, ali nam je ipak lakše s tim.

No, jedna stvar je guštati u odobravanju radi nečega što bismo ionako učinili, a posve druga zaslužiti odobravanje i prihvaćanje žrtvovanjem sebe. Da, u odnosima je potrebno činiti kompromise i promišljati o svojim riječima i postupcima i njihovom utjecaju na druge, ali svi mi imamo i one neke vrijednosti, želje i potrebe od kojih ne bismo trebali odustati samo zato da bismo bili prihvaćeni. Koliko nas radi one stvari koje mrzimo, ne uživamo u njima ili stvari koje se kose s našim moralnim načelima samo kako bismo zadovoljili druge?

Ako zadovoljavanju drugih posvećujemo sve svoje vrijeme i energiju žrtvujući ono što trebamo i želimo, mi uništavamo svoj život, odvajamo se od nas samih, ne možemo ostvariti stvarnu povezanost s drugima i pretvaramo se u ogorčene pojedince prepune bijesa.

Radi li se o tome da ne vjerujemo vlastitoj prosudbi bilo da se radi o novoj haljini koju smo jutros odjenuli, jela koje smo skuhali, odluci hoćemo li potražiti drugi posao ili da li je u redu prekinuti neki odnos.? Da li nam je potrebno tuđe odobravanje da bismo vjerovali da smo odabrali ispravno?

Ili mislimo da uopće nemamo pravo odabirati i donositi odluke?

Svoje ponašanje u tim slučajevima često opravdavamo idejom da smo nevjerojatno dobre i tolerantne osobe i iznimno ugodno društvo jer dopuštamo drugima da sve bude po njihovom, a drugi potiču naše ponašanje jer smo spremni učiniti gotovo sve da bismo ih zadovoljili. Pravo pitanje je da li je osoba koja uskraćuje odobravanje samo kako bi manipulirala našim ponašanjem osoba čije bi nam mišljenje trebalo biti važno?

U svijetu prepunom različitih mišljenja o tome što je ispravno, bez obzira kako se ponašali, kad tad ćemo naletjeti na nekoga tko misli, vjeruje i djeluje suprotno od nas. Nemoguće je dobiti odobravanje od svake osobe koju bismo mogli sresti tijekom života te je potrebno naučiti se nositi i s time.

adventure-2579921_1920

Ne možemo se nikada u potpunosti riješiti potrebe za tuđim odobravanjem, niti bismo trebali, ali možda možemo pažljivije birati osobe čije će nam mišljenje biti važno i naučiti kako spriječiti da nas žudnja za tuđim odobravanjem preplavi.

Cilj prema kojemu bismo trebali težiti je pozicija u životu u kojoj će se naše odluke bazirati na onome što je dobro za nas uz pretpostavku da svojim ponašanjem ne prelazimo tuđe granice. To je pozicija na kojoj učinkovito raspolažemo svojim vremenom i drugim resursima, gdje nam nije preveliki problem reći „Ne.“ kada je to potrebno i u kojoj smo posvećeni stvarima koje su nam vrijedne, važne ili koje će nam omogućiti da postignemo ono što želimo.

To je pozicija u kojoj manje vremena provodimo u svom umu preispitujući svaki korak koji je potrebno učiniti, a većinu vremena provodimo čineći ono što je potrebno. Ne moramo izgledati zauzeto da bismo se osjećali uspješnima i dobili tuđu potvrdu i odobravanje, a svoj uspjeh možemo mjeriti i time radimo li ono što nam je važno i svojim rezultatima. To je pozicija iz koje se možemo povezivati s drugima bez preplavljujuće potrebe da ih zadovoljimo.

Bitno je da znamo što nam je potrebno, što želimo i što je moguće postići te svoje ponašanje uskladiti s time kako bismo odobravali sami sebe čak i onda kada nitko drugi ne odobrava naše ponašanje. Neovisnost nije nešto što nam netko drugi može dati i dozvoliti, neovisnost je nešto što sami moramo uzeti.

Činiti ono što je ispravno za nas mnogo je bolje od osjećaja površnog odobravanja radi nečega što radimo, a čime idemo protiv sebe. Kada činimo i govorimo stvari samo zato što vjerujemo da to želi netko drugi, mi zapravo radimo protiv sebe jer ne slijedimo svoje snove, ne zadovoljavamo svoje potrebe. Nitko ne kaže da je lako činiti ono što je ispravno za tebe niti da je to moguće svake sekunde, ali ipak kada razmisliš o svom životu… da li bi to mogla raditi češće?

Ljudi u našoj okolini koji nas zbilja vole i kojima je stalo do naše dobrobiti neće nas odbaciti čak ni onda kada za sebe odaberemo nešto što oni nikada ne bi, već će poštovati naše odabire premda ih možda i ne razumiju.

A ostali? Jesu li ti ostali uistinu bitni?

Sretno <3


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura:

Beck, M. The Halo Effect: Are You Too Good for your Own Good? 

Crouch, S. (2011). How to Let Go of the Need for Approval to Start Thriving.

Nair, R. (2013). Why Do We Seek Validation and Approval?


 

Komentiraj, znaš da želiš ;)