Naše ponašanje može biti i često je, najblaže rečeno, zbunjujuće i zagonetno, osobito kada se radi o situacijama kada iz ponora nesvjesnog izniknu obrasci ponašanja koji bi bolje odgovarali trogodišnjacima nego tridesetogodišnjacima. Jedan od primjera je durenje koje je sastavni dio repertoara ponašanja i mnogih odraslih osoba.
Vrsne durice će reći „Dobro sam.“ ili „Nije mi ništa.“ iako je vrlo evidentno iz govora njihovog tijela i podignutog nosa da baš ništa nije dobro.
Ali, što je zapravo durenje? Od kuda dolazi? Što možemo učiniti ako smo durica? Što ako se netko duri na nas?
Durenje je reakcija na ideju odbacivanja gdje se umjesto otvorene ljutnje i razgovora o problemu, povlačimo u šutnju, uzvraćamo odgovorima od dva slova s ciljem kažnjavanja druge osobe. Svrha durenja je natjerati drugu osobu da učini prvi korak kako bi popravila stvari, samo zato da bismo mi onda mogli odbaciti nju. Nakon određenog vremena kojeg smatramo prikladnom kaznom za počinjeno „nedjelo“, spremni smo se vratiti u odnos sa „nevaljalcem“.
U podlozi durenja nalazi se zbunjujuća mješavina intenzivne ljutnje i jednako intenzivne želje da se ne iskomunicira zašto se ljutimo. Ako smo durica, tada nam je potrebno da nas druga osoba razumije, ali bez da mi moramo učiniti išta kako bismo bili shvaćeni. Uvredljiva nam je sama ideja da bismo drugoj osobi trebali objasniti zašto se ljutimo.
„Ako ti trebam objasniti zašto se ljutim, onda nisi niti vrijedan objašnjenja.“
Durenje proizlazi iz jednog oblika magičnog razmišljanja ili uvjerenja da nas drugi mogu razumjeti bez riječi. Dok smo rasli u majčinoj utrobi, mi nismo morali ništa objašnjavati. Sve naše potrebe su bile zadovoljene. Ta idila se na neki način nastavljala kroz prve godine našeg života. Nismo morali znati što nam treba, a ipak su neki veliki ljudi uspijevali pogoditi što nam je potrebno i zadovoljiti tu potrebu. Ti veliki ljudi su vidjeli iza naših suza, vrištanja i zbunjenosti. Pronalazili su objašnjenja za sve one neugode koje smo osjećali, kao što su glad, žeđ i bol, a koje nismo znali artikulirati na glas.
Možda zbog toga u odnosima i oni najelokventniji od nas mogu instinktivno šutjeti jer ako su nam nekoć naši roditelji mogli „pročitati misli“ ili „znati“ što nam je potrebno, zašto to ne bi mogao ljubavnik, prijatelj ili kolega? No, ako je čitanje misli jedina stvar zbog koje ćemo drugoj osobi iskazati povjerenje, tada se možemo naći i u nevolji. Iako se svatko od nas može naći u situaciji da se tu i tamo naduri na nekoga, durenje kao dominantan obrazac ponašanja može ozbiljno naštetiti našim odnosima.
Razlozi kroničnog durenja nisu posve jasni, a jedna od teorija je da je to obrazac ponašanja kojeg usvajamo u djetinjstvu kao jedan od načina kažnjavanja roditelja s kojim možemo proći bez posljedica ili kao strategiju ponašanja koju su koristili naši roditelji pa smo je počeli koristiti i mi.
Koji god razlog bio, u srcu problema nalaze se naše poteškoće s izražavanjem onoga što zbilja osjećamo jer durenje je osim kazne i način komunikacije.
Prvi i najteži korak ka kvalitetnijoj komunikaciji je shvaćanje da se durimo. To je najteži korak jer nam djeluje mnogo lakše i jednostavnije kriviti drugu osobu, a gotovo nemoguće shvatiti da ponekada drugi niti ne znaju da su nas povrijedili i učiniti prvi korak u razjašnjavanju situacije verbaliziranjem onoga što nas muči.
Što je potaknulo durenje? Je li to bila nesmotrena izjava koju smo doživjeli kao uvredu? Ili se osjećamo neshvaćenima? Iskorištenima? Možda smo već pokušali reći kako se osjećamo, ali se zbog odgovora druge strane ili izostanka odgovora osjećamo odbačenima ili bespomoćnima? Ili smo nestrpljivi i pretpostavljamo da bi druga osoba TREBALA znati da nešto nije u redu?
Da bismo durenje pretvorili u konstruktivnu komunikaciju onoga što nas je povrijedilo, prvo moramo znati što nas muči, a kad saznamo što nas muči onda to trebamo i reći „Molim te, saslušaj me. Povrijedilo me to što si rekao/ učinio.“
Otvorena komunikacija je teška jer se izlažemo pred drugom osobom i ranjivi smo, ali je zapravo jedini način raščišćavanja stvari s drugima.
Ako sve ovo ne možemo učiniti odmah jer nas preplavljuju osjećaji, tada bismo mogli uzeti „time out“ da se smirimo i razmislimo o tome što se dogodilo, a ne da kažnjavamo drugu osobu. Svakako bismo trebali uzeti u obzir i osjećaje druge osobe i ne ostavljati je predugo u tišini.
S druge strane durenja…
Alain De Botton kaže:
„… primiti durenje je privilegija; to znači da nas druga osoba toliko poštuje i vjeruje nam da misli da bismo trebali razumjeti njezinu neizgovorenu patnju. Durenje je neobičan dar ljubavi.“
Idealna reakcija na durenje bila bi ne shvaćati durenje osobno nego kao dirljivi paradoks. Durica je možda odrasla žena ili odrastao muškarac, ali kako kaže De Botton poruka koju nam šalje svojim durenjem je „Duboko unutra još uvijek sam dijete i sada trebam da mi budeš roditelj. Treba mi da pogodiš što me zbilja muči kao što su to pogađali roditelji dok sam bila beba i kada su se formirale moje prve ideje o ljubavi.“
Svojim durećim prijateljima, ljubavnicima i kolegama bismo najvjerojatnije napravili najveću uslugu kada bismo mogli iza fasade odrasle osobe vidjeti dijete, ne zato da bismo im bili roditelji jer im to ne možemo biti, a i sam pokušaj bi i za nas i za njih bio nezdrav, već zato da ne nasjednemo na pokušaj manipulacije. Za uspješnu manipulaciju je potrebno dvoje, a poanta gledanja na stvari onakvima kakve one jesu – jest da na duričino ponašanje ne reagiramo ljutnjom već empatičnijim odgovorom u kojem ćemo prvo oprostiti razočaranom, bijesnom i šutljivom djetetu.
Umjesto da pitamo što ne valja i nastojanja da se iskupimo iako ne znamo o čemu se radi možemo reći nešto poput „Vidim da si uzrujan. Nisam sigurna o čemu se radi, ali sam spremna o tome razgovarati kad budeš spreman.“
Biti blizu nekome tko se na nas duri može biti iznimno teško, ali sve dok druga strana ne otvori usta i ne kaže što se dogodilo i što joj smeta mi zapravo ne možemo učiniti ništa, a pokušaji na slijepo da se dodvorimo durici samo ojačavaju njezino ponašanje i povećavaju vjerojatnost pojave istog ponašanja u budućnosti.
Granice postoje s razlogom – da bi nas očuvale, a durenje je oblik neprikladnog ponašanja kojemu je cilj manipulacija ili pritisak da pristanemo na igru u kojoj ne možemo pobijediti, ali se itekako možemo osjećati loše.
U konačnici, ako je netko sklon kroničnom durenju i kažnjavanju vrlo je malo toga što mi kao primatelj durenja možemo učiniti da bi se stvari promijenile. Ako smo uspjeli tijekom durenja ostati hladne glave, ne naljutiti se na tuđe očito kažnjavanje, ponuditi razumijevanje i mogućnost razgovora samo kako bismo se opet osjećali loše, možda je vrijeme da razmislimo o budućnosti odnosa sa duricom.
Na žalost, nije svim odnosima u koje ulazimo namijenjeno da potraju jer u nekom trenutku počnu previše boljeti, a odnos s kroničnom duricom može biti jedan od takvih odnosa.
Kako se vi nosite s povrijeđenim osjećajima? Durite li se? Kako se nosite sa duricama?
Literatura:
Dobson, R. (1999). Health: The dark side of the mood.
Operation Meditation. 5 Ways to Stop Sulking.
Popova, M. Alain de Botton on Love, Vulnerabiliy, and Psychological Paradox of the Sulk.
WikiHow. How to Deal With a Lover Who Sulks?
