Negativna strana odnosa

Mit o uzajamnom zlostavljanju

„Vjerovali ili ne, ljudi ne žele slušati o zlostavljanju.. kada bih nešto i započela vidjela bih im na licu nerazumijevanje ili osudu i brzo bih odustala…“

klijentica

Zlostavljanje u bilo kojem obliku i u bilo kojem odnosu nešto je od čega zaziremo kao promatrači i nešto o čemu šutimo ili vrlo vrlo teško progovaramo ako smo žrtva. U ovom tekstu spomenut ću jedan od mitova zbog kojih je tome tako –  mit je taj da je za tango potrebno dvoje, odnosno, mit o uzajamnom zlostavljanju.

Definicija uzajamnog zlostavljanja upravo je ono na što ste pomislili – situacija u kojoj dvije osobe uzajamno zlostavljaju jedna drugu, a vrlo učestalo pitanje osoba oba spola koji su preživjeli ili trenutno preživljavaju neku vrstu zlostavljanja jest „Zlostavljam li i ja njega?“ ili „Zlostavljam li i ja nju?“

Istina je ta da se stručnjaci ne mogu usuglasiti postoji li uopće uzajamno zlostavljanje. „Borba“ dviju osoba koje polaze iz jednake pozicije moći i snage više je nešto što spada u boksačke ringove nego u partnerske, prijateljske, obiteljske ili kolegijalne odnose. Iako je zlostavljački odnos – odnos koji je nezdrav za sve uključene osobe, radi se o odnosu u kojem je prisutan značajan disbalans moći i kontrole te je jedna osoba na neki način moćnija od druge. Primjerice roditelj – dijete, nadređeni – podređeni, ili situacije kada je netko tjelesno ili financijski moćniji od druge osobe.

zombie-1773209_1920

„Nije me nikada udario, ali me znao grubo zgrabiti kako bi me spriječio da odem ili bi udarao šakama po zidu pored mene, bacao stvari na mene i koristio protiv mene sve ono što sam u trenucima bliskosti i intimnosti podijelila s njim. Razmišljam o tome da odem, želim to kako bih zaštitila svoju kćer, ali se bojim da će me slijediti. Bojim se da će mi je uzeti i pobjeći. Bojim se da će me istući. I stalno se preispitujem, pitam se da li sam luda, trebam li mu dati još jednu priliku da se promijeni. Svaki dan je užasan i željela bih da me nema.“

Erica

Mit o uzajamnom zlostavljanju opasan je za žrtvu ali i za sve one koji tek trebaju ući u zlostavljački odnos i preživjeti ga. Taj mit je racionalizacija kojom se tješimo da se to nama nikada ne bi moglo dogoditi i kojom opravdavamo sami sebe kada umjesto pokušaja da saslušamo drugu osobu ili pozovemo policiju kad čujemo vrisku iz drugog stana, u duhu pravednika, okrenemo glavu na drugu stranu.

Taj mit je opasan za žrtvu jer za sobom vuče premisu da je i žrtva odgovorna za zlostavljanje i da je treba kriviti, što iz perspektive žrtve samo podupire sve ono što joj zlostavljač cijelo vrijeme nameće „Udario sam te jer si me isprovocirala“, „I ti si gurnula mene.“, „Ti si ovo započeo.“ ili „I ti mene zlostavljaš.“

Bilo kakav oblik zlostavljanja, a osobito ono dugotrajno i kontinuirano, slama samopoštovanje i osjećaj vrijednosti žrtve, izuzetno je snažan izvor stresa, ali i posttraumatskog stresnog poremećaja.

Ako te ikada vikali na svog partnera, sudjelovali u intenzivnoj svađi ili upotrijebili tjelesnu snagu kako biste se obranili, vrlo vjerojatno ste primijetili crvene zastavice koje vam govore da je vaše ponašanje neprikladno. Možda ste zbog konstantne manipulacije i premještanja krivnje zlostavljača, koji su vam zamutili prosudbu, pomislili kako ste vi onaj koji zlostavlja, a ne žrtva.

hand-1832921_1920

No, samoobrana nije zlostavljanje, a vaše ponašanje u tom kontekstu ne smatra se zlostavljanjem. Iako se urlanje ili nasilje nikada ne smatraju zdravim oblicima ponašanja, ta ponašanja su možda odigrala presudnu ulogu u nastojanju da očuvate svoju tjelesnu i/ili emocionalnu sigurnost.

Nastojanje da se ta dva motiva ponašanja izjednače može samo u žrtvi ojačati strah koji ionako osjeća, smanjiti vjerojatnost da se brani u budućnosti i pojačati osjećaj da je žrtva ona osoba u odnosu s kojom nešto ne valja pa zato i zaslužuje sve ono što joj se događa. Osim toga, žrtva ostaje u uvjerenju da prilagođavanjem i mijenjanjem sebe u odnosu na zlostavljača, odnosno, prilagođavanjem sebe onome što bi zlostavljač želio da ona je – ima moć zaustaviti zlostavljanje u odnosu.

„U odnosu me zatočilo uvjerenje da sam i ja nju zlostavljala. Kako sam mogla ostaviti ženu koja je žrtvovala toliko toga kako bi voljela čudovište poput mene? Došlo je do toga da ona nije morala niti reći „Skoči!“, a ja bih već skakala kako bih se iskupila. Kad me skakanje iscrpilo, to je bio samo još jedan dokaz da je ne volim, pa sam tjerala samu sebe dalje i dalje sve dok se nisam razboljela.“

Anonimna preživjela

Mit o uzajamnom zlostavljanju daje zlostavljaču mogućnost da odgovornost za zlostavljanje pomakne sa sebe na žrtvu, podupire ponašanje zlostavljača govoreći mu da su njegovi postupci opravdani i smanjuje vjerojatnost da ikada preuzme odgovornost za svoje postupke i promijeni svoje ponašanje.

Međutim, istina je ta da mi ne možemo biti odgovorni za tuđe postupke i da imamo pravo braniti i čuvati svoje granice.

Istraživanja i kliničko iskustvo daju jasne indikatore  da su zlostavljači skloni:

–             skrivati, minimizirati i opravdavati vlastita neprikladna i zlostavljačka ponašanja

–             opisivati se kao žrtve

–             osjećati se zlostavljanima kada se njihovi partneri ne slažu s njima ili ne rade ono što bi oni željeli

–             opisivati partnerovo ponašanje kao zlostavljačko

–             pozitivna ponašanja svog partnera doživjeti kao pokušaj obmane i manipulacije

–             patologizirati svoje partnere govoreći da su ludi, nenormalni ili imaju poremećaje ličnosti

–             ne shvaćati perspektivu svojih partnera i ne shvaćati posljedice svojih postupaka

–             pokazivati malo ili nimalo suosjećanje

–             osjećati se poput pravednija

S druge strane, žrtve su sklonije tome da:

–             skrivaju i minimiziraju zlostavljačko ponašanje svog partnera

–             očito zlostavljanje ne smatraju zlostavljanjem

–             djelomično ili u potpunosti krive sebe za zlostavljanje

–             ispričavaju i opravdavaju ponašanje zlostavljača

–             pokušavaju shvatiti perspektivu zlostavljača

–             opisuju zlostavljača barem djelomično sa simpatijom

–             sumnjaju u sebe

Jedna od razlika žrtve i zlostavljača je shvaćanje žrtve da se u odnosu događa nešto nezdravo i potraga za nečim što će promijeniti dinamiku odnosa. Priznanje žrtve da se i sama uključivala u ponašanja koja su nezdrava i neprikladna, shvaćanje njihovih posljedica, spremnost da s njima prestane i pronađe prikladnije obrasce ponašanja i traženje pomoći nešto je za što se pravi zlostavljači rijetko odlučuju.

Sjećam se da me nakon jednog teksta nazvao stariji gospodin koji je rekao „Ja sam onaj negativac o kojem ste pisali u prošlom tekstu i želim se promijeniti.“, ali se gospodin na žalost nikada poslije nije javio i u svojem je pristupu bio iznimka.

Ako čitate ovaj tekst pitajući se kako možete promijeniti svoje ponašanje i izgraditi zdraviji odnos, zapitajte se da li je to nešto što radi i vaš partner?


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura:

Asheran, K.L. Some Thoughts on the Myth of Mutual Abuse.

Jessica R. (2016). The Myth of Mutual Abuse. 

Shine. Myths and Facts.

Stosny, S. (2009). The Line between Victims and Abusers. 


 

One comment

Komentiraj, znaš da želiš ;)