Kažu da se prosječna osoba požali na nešto 15 do 30 puta dnevno, iako, ta su istraživanja uglavnom rađena u drugim državama pa je moguće da je kod nas prosjek nešto i veći. Ali, ovo nije tekst o onima koji kukaju, o njima sam pisala drugom prigodom. Ovo je tekst o onima koji su nešto ispodprosječni u kukanju i dojma koji mogu ostavljati pred drugima zbog izostanka inače sveprisutne kuknjave.
Pred neko vrijeme mi se požalila klijentica kako ju ljuti to što joj kolege, koji znaju da ima svoju firmu i da joj dobro ide, kad ih sretne govore: „Blago tebi. Vidi kako ti je dobro.“
Ta izjava je ljuti jer joj zvuči kao da joj drugi govore „Blago tebi što si imala sreće, a ja nisam.“, a njezin uspjeh nije posljedica samo planeta koji su se poravnali sa Saturnom nego i truda koji je ona uložila, ali pri tome je našla načina kako se nositi sa svojim mukama i ne kukati kako je težak njezin put. Ljuti je to što drugi pretpostavljaju da joj je bilo lako zato što se nije žalila. Nije im u potankosti izmučenim glasom pričala o svim problemima i izazovima s kojima se susreće pa zato ni ne znaju što je sve ona morala proći kako bi bila tu gdje jest. Ljuti je što ne vide sve one sate koje je ona provela učeći, istražujući, nemajući pojma što radi, strahove zbog izlazaka iz zone komfora, nesigurnost jer sada ovisi samo o sebi i neizvjesnost posla. Drugi ne vide neprospavane noći, rane izlaske iz stana i vraćanja u sitne sate. Ona ima osjećaj da oni ne vide ništa osim konačnog rezultata i to je ljuti.
Međutim, njezina ljutnja djelomice proizlazi iz straha da su drugi u pravu. „Bez muke nema nauke.“ je samo jedna od fraza koja pokazuje stav društva prema uspjehu. Duh kršćanstva kaže je mjera naše patnje u ovom zemaljskom životu proporcionalna nagradi koja nas čeka kad umremo, a ne smijemo zaboraviti ni načine na koji drugi, koji se doživljavaju neuspješnima, racionaliziraju svoj neuspjeh kao što je izjava „Nisam imao sreće.“
Njezina ljutnja djelomice proizlazi iz straha da je sve ono što ju je dovelo do konačnog cilja bezvrijedno jer svoj životni put nije doživjela kao križni put i straha da nikada ne bi bila tu gdje jest da nije bilo sudbine koja joj je bila sklona.
Ipak, ako smo iz onoga što radimo, kako bismo dospjeli tamo gdje želimo biti, uspjeli napraviti umjetnost, ako smo pronašli način da zadovoljni padnemo u krevet nakon cjelodnevne jurnjave, ako uživamo u svom tom poslu koji trenutno radimo, mi tada ne patimo i nemamo potrebu pričati o svojoj patnji.
Imamo potrebu pričati o sreći, zadovoljstvu, dosadašnjim uspjesima i budućim planovima i to je ono što je neobično u kulturi kukanja. Samo zato što nismo patili i o svojoj patnji izvještavali svakih sat vremena na Fejsu ili negdje drugdje, ne znači da je ono što smo napravili manje vrijedno. Samo zato što smo svoje probleme pretvorili u izazove i uspješno se riješili svojih racionalizacija zašto nešto nije moguće – ne znači da je bilo lako.
Pa sve i ako drugi nisu spremni prihvatiti da to sve skupa nije bilo tako lako jer nismo na svom putu beskrajno patili, mi bismo trebali cijeniti žrtvu koju smo podnijeli kako bismo bili tu gdje jesmo. Nije bilo lako učiti cijele noći, raditi nekoliko dodatnih poslova, spavati minimalno i odreći se novih gaća kako bismo si platili edukaciju ili uložili u svoj posao.
Nije bilo lako samo zato što nismo mrzili svaki korak svoga puta do mjesta na kojem jesmo i izvještavali o tome. Bilo je teško, ali mi smo našli način da se nosimo s time. Ne uspiju svi u tome što mi radimo i to baš zato što je teško.
Vjerujem da je uspjeh posljedica sposobnosti da u putovanju uživamo barem onoliko koliko ćemo uživati u cilju jer inače taj cilj djeluje kao nešto nedostižno i nije se teško obeshrabriti i odustati. Nastojanjem da uživamo u što više stvari koje radimo nećemo pretjerano ni razmišljati gdje se nalazi cilj prema kojemu idemo.
Vjerujem da taj „Blago tebi.“ možemo shvatiti kao „Blago tebi jer si sam iskrojio svoju sudbinu i zato što si umjetnik.“, a ne kao „Blago tebi zbog toga što su krojačice sudbine tako iskrojile tvoju sudbinu, a ja nemam sreće jer si je ti dobio“.
Ako se smatraju neuspješnima, ljudi će svoj neuspjeh u sudaru s našim uspjehom pokušati opravdati time da smo mi imali sreće, a oni ne. A to nije istina. Zadovoljstvo, ljubav i uspjeh nisu ograničeni resursi, ima ih za sve i ne ovise samo o tome kako nam je pao grah.
To „Blago tebi.“ nas ljuti jer se bojimo da su ti drugi u pravu, ali to „Blago tebi.“ nije moguće izbjeći. Ako ćemo živjeti, ako ćemo rasti, ako ćemo napredovati puno ćemo se puta morati suočiti s „Blago tebi.“ i moramo se naučiti nositi s tim. Možda taj „Blago tebi.“ izgovoren s očitom zavišću možemo doživjeti kao kompliment kako nam dobro ide.
„Da. Blago meni. Ja sam umjetnica i ja sam kreirala svoju sudbinu. Neću se sramiti zato što mi je dobro i zato što se ovaj tren odbijam žaliti.“
Ljude ionako ne možemo uvjeriti u bilo što ako ne žele biti uvjereni, a racionalizacije kojima drugi opravdavaju svoj stvaran ili zamišljeni neuspjeh nisu iznimka.
P.S. osim mojom klijenticom, tekst je inspiriran i Marijom Klasiček s tekstom Klika i Ninom Slišković Goleš s tekstom Prva stanica do uspjeha zove se „Dno“
