09/05/2014
Dobar ti dan ženo koja sebe nazivaš majkom,
piše ti jedna žena koja je kostur, olupina od osobe zahvaljujući tebi, zahvaljujući tvojoj nesposobnosti da budeš mater jer ti to nisi. Nikada nisi znala biti i nikada nećeš moći biti.
Ti si Hitler u tijelu žene. U tebi su se spojile najgore karakteristike čovjeka jer majka, majka je nešto potpuno drugačije. Nešto što ti nikada nisi iskusila i vjeruj mi na riječ, ni sama nisi svjesna koliko si hendikepirana zbog toga. Znaj da na svijetu nema ništa ljepše nego biti majka, ali majka u pravom smislu riječi. To ti govorim iz vlastitog iskustva jer vrijeme koje posvetim svojoj djeci, naše šale, naše priče, naše filmove, našu ljubav, čak i naše suze ne bih nikada na svijetu ni za što mijenjala. Oni su moje sve – to dvoje “muladi” kako ti kažeš – moj su život. Za to dvoje “muladi” svoj ću život na crtu staviti. To dvoje “muladi” ću voljeti i biti tu za njih sve dok postojim.
Sada ću se vratiti u vrijeme kada sam se rodila, kad si odlučila iz svojih sebičnih pobuda donijeti dijete na svijet, a znaš i sama da nisi bila ni spremna ni sposobna za to. Imala si pored sebe čovjeka koji te volio, kvalitetnog čovjeka i donijela si mene na svijet u svojoj 23 godini, ali zašto?
Da li ti znaš odgovor na to pitanje?
Tebi sam očigledno bila samo smetnja u životu, jer više nisi mogla po rivi i pjaci šetati s tatom ruku pod ruku. Tu se sada nalazilo još jedno biće, biće koje je on zavolio. Tebi je to biće predstavljalo konkurenciju. Mrzila si me od trenutka kad si me iz sebe izbacila. Mrzila si jer nisam bila sve ono što si ti u svojoj glavi zacrtala. Nisam bila predmet, komad namještaja u kući koji ćeš pokazivati svojim prijateljima i familiji. Bila sam dijete sa svojom osobnošću koja se nije uklapala u tvoju sliku savršenstva. Bila sam nešto što ti nisi željela.
Još tako malena, u pelenama, bila sam smetalo. Mrzila si me onda, mrziš me i sada. Lomila si me, tukla, mlatila, hranila na vlastitoj rigotini kad nisam mogla jesti. Svoje bolesne frustracije si na meni liječila.
I da, slomila si me. Slomila si osobu u meni.
Prvo moje sjećanje iz djetinjstva… Ja u kuhinji kod djeda, ispred mene pun tanjur graha i velika žlica koja boli i siječe rubove usana dok prolazi kroz moja mala dječja usta. Malu žlicu nisi ni pokušala uzeti jer bi ti to oduzelo previše dragocjenog vremena. Željela si me nahraniti u roku od minute da bi mogla nastaviti svoje svađe s bakom. Velika žlica koja se zabija takvom snagom kroz moje tek izrasle dječje zubiće u moje grlo, duboko skoro do krajnika. Mučim se i pokušavam jesti da te ne naljutim i da me prestaneš šamarati. Nakon pola tanjura sve to povratim nazad.
Ti si vješto taj isti tanjur postavila ispred mojih usta da ne bi morala slučajno oprati pod. Sjećaš li se što je bilo dalje? Sjećaš li se kako si me nastavila hraniti vlastitom rigotinom?
Vjerojatno se ne sjećaš, ali ja se sjećam. Sjećam se onog kiselog, gorkog okusa u ustima. Sjećam se. I ne samo da se sjećam, nego to i dan danas živim svakim svojim novim povraćanjem, koje se često dešava kad sam iznervirana. Ta slika se pojavi u mojoj svijesti. Ta slika me prati kroz život, kao i mnoge druge koje si u mene urezala.
Jesi li svjesna zašto povraćam kad sam iznervirana? Jesi li svjesna da si ti to od mene uradila?
Vjerojatno nisi, kao što nisi svjesna mnogočega jer si uvijek sebično gledala samo na sebe i svoje potrebe. Potrebe tvoje djece, osobito mene, ti nikada nisu bile važne.
Sjećaš li se da si me ikada nježno, onako kako majke to rade, primila u naručje?
Ja se ne sjećam.
Čak i onda kada nisi bila ljuta na mene, čak ni tada od tebe nisam doživjela da si nježno spustila dlan na moj obraz, da si me nježno pomilovala po glavi, prigrlila na sebe kako to majke rade. Čak bih i tada od tvoje bolesne “dragosti” dobila pljusku po usnama, štipanje i čupanje.
Da li si ti ikada samu sebe zapitala „Ženo je l’ to normalno?“. Da li si se ikada zapitala što to nije u redu s tobom?!
Moje drugo sjećanje iz djetinjstva. Ispod djedove kuće je bila neka garaža gdje je mehaničar popravljao aute. Ja onakva znatiželjna kakva sam uvijek bila, otišla sam gledati što radi. Koliko sam tada imala? Možda 2 možda 3 godine, ne sjećam se više niti sama. Sjećam se da sam bila obučena u neku suknjicu i zelenu majicu uz vrat. Otišla sam u tu garažu i napravila kardinalnu pogrešku oponašanja mehaničara koji je ležao ispod auta popravljajući ga. Legla sam i ja i gledala što to čovjek radi, bilo mi je zanimljivo. Vratila sam se doma nakon nekog vremena, možda uzeti čašu vode, ne sjećam se više. Sjećam se samo da si ti ubila boga u meni kad si me vidjela i rekla mi da se gubim iz kuće i da se nikad više ne vraćam.
U svojem dječjem mozgu ja sam to shvatila doslovno, a oca nije bilo da me zaustavi. Krenula sam od kuće putem koji vodi u nepoznato. Nisam znala kamo idem, nisam znala kamo će me put odvesti. Nadala sam se da će me netko pronaći i odvesti mojoj pravoj majci. Sjećam se da sam već tako malena vjerovala i nadala se da ti nisi moja mater, da si me pronašla negdje pored puta i da će se moja prava mama pojaviti i spasiti me. Dok hodam putem u nepoznato odnekuda će naići, prepoznati me, uzeti me u naručje i odvesti u sigurnost doma.
Na mene je na cesti naletjela, vraćajući se s posla, teta Mira koja me pitala što ja radim tako daleko od kuće sama. Rekla sam joj da me mama potjerala, a ona me nježno primila za ruku i vratila tebi. Ja to nisam htjela. Htjela sam da ona bude moja mama, htjela sam da bilo tko drugi bude moja mama, bilo tko, samo ne ti. Sjećaš li se toga stara? Imaš li i za to opravdanje u svojoj bolesnoj svijesti?
Pitam se da li ima nešto lijepo čega se sjećam iz tih dana? Da, sjećam se loptica skočkica što ih je otac kupovao kako bi me razveselio onim svojim dječačkim osmjehom kad bi mi ih poklonio. Sjećam se kako me na vratu preko rive nosio.
Ako se pokušam sjetiti da li ima išta lijepo što me na tebe podsjeća, moram samoj sebi i svijetu priznati da nema. Ti mi niti jedno lijepo sjećanje u djetinjstvu nisi poklonila. Žao mi je što ti to moram reći, ali tako je. Jesi li se ikada zapitala što je to u tvome biću što te čini takvom osobom? Jesi si ti ikada samoj sebi pokušala pomoći?
Znaš stara, ja sam ti bila jedino dijete u ulici koje nije imalo rođendan. Čak ni kolač nikad nisi ispekla za moj rođendan, pa ni onaj jebeni najjeftiniji mramorni. Sjećaš se one male Ivane? Sjećaš se kako sam joj slagala da mi je rođendan malo nakon njezinog? Znaš zašto je to tako bilo? Ja u svom dječjem mozgu nisam znala kako to njena mama njoj može napraviti tortu i pozvati djecu iz ulice. Kako to ona može puhati svjećice na torti, a ja ne? Meni je samo izletjelo „Sutra mi je rođendan.“ i njena mama je dan nakon poslala čokoladu. Sjećaš se kako si me namlatila tada? Jesi li ti ženo ikad sebe zapitala zašto je to tvoje malo dijete od 4 godine uopće napravilo tako nešto? Jesi li se ikada potrudila razumjeti me?
I ne, nemoj mi sada reći „Nismo imali novca. Nisam mogla.“ Ni drugi nisu imali novca, a za mramorni kolač ti je trebalo malo brašna, malo ulja, malo šećera, tri jaja, prašak za pecivo, vanilija i želja da ga napraviš.
MOGLA SI, ALI NISI HTJELA JER NIKAD NISI BILA MAJKA!
Jesi li se ikada zapitala što je to što si ti meni kao majka pružila?
Da, oblačila si me i hranila dok nisam otišla, ali shvati da ima ljudi koji šalju donacije djeci u Afriku da bi imali komad robe na sebi i tanjur hrane ispred sebe. To što si mi priuštila da imam što pojesti i što obući te ne čini majkom!!
Nisam ja najpametnije stvorenje na svijetu, znam, ali ovo ti tvrdim sa sigurnošću, ti ništa majčinsko meni nisi pružila kad sam bila dijete jer ja bih se toga sjetila. Ne samo da mi nisi pružila nego si mene s devet godina učinila da se osjećam majkom!
Rodila si mog brata. Ne znam kakva si bila prema njemu, u njegovo ime neću i ne želim govoriti, samo mogu reći što si meni učinila i kakav si pečat na mene ostavila. Cijelo to ljeto ja mora nisam vidjela, a živjeli smo na moru, jer sam imala obavezu biti mater, mijenjati mu pelene, paziti ga, čuvati, provoditi vrijeme s njim. Dužnost majke prebacila si na mene, dijete od 9 ili 10 godina.
Da si samo htjela probati drugačije, vidjela bi koliko život može biti jednostavniji, ljepši i ispunjeniji.
Dala sam ti šansu nakon svega. Sve je moglo biti drugačije, ali sada, sada više nema dalje, sada je kraj… Dosta je!!!! JA ŽELIM I UZIMAM SVOJ ŽIVOT NAZAD!!! A proces vraćanja mog života uključuje i ovo što sam ti napisala.
Iskompleksirano dijete još uvijek živi u meni, ali danas je dan kada to iskompleksirano dijete počinje rasti. Danas je dan kada sam odlučila sve spone što me vežu za tebe pokidati. Danas ću ti reći sve što čuči u meni otkako znam za sebe i znajući tebe, do ovog dijela pisma nećeš niti doći jer ćeš ga nakon prve tri rečenice pokidati i baciti u smeće, ali znaš što – to me uopće ne dira više.
Pišem ovo, ne iz razloga da tebe povrijedim, ne zato što si me naljutila danas kad si spustila slušalicu kao nekad u dobra stara vremena, pišem ovo jer se ovo već dugo vremena sprema u meni i došao je dan kad sam odlučila konačno uzeti svoj život u svoje ruke i krenuti putem u novo sutra, ja kao neka nova žena, žena koja će odbaciti nesigurnosti i duhove prošlosti, neka nova, a opet ona stara koju si godinama ubijala u meni.
Ovo pišem zbog sebe jer došao je dan kada to sve mora izaći van, kada to sve mora postati dio prošlosti, tamo gdje i pripada. Isto tako, ti spodobo koja sebe nazivaš materom, ostat ćeš u prošlosti jer dio moga danas i moga sutra nećeš biti više nikad. Shvati da me ne zanimaš više.
Ne zanima me pričaš li s ovim ili onim. Ne zanima me kako si i je l’ ti lijepo ili ne. Ne zanima me tko je u tvom životu, a tko ne. Imam moralnu obavezu prema tebi koju ću ispuniti. Tu ću biti ako ti ne daj Bože nešto treba, ako se dogodi da ti je život ili zdravlje ugroženo. Za sve drugo zaboravi da postojim jer s današnjim danom tvoje dijete je umrlo.
Anonimna
Za sve ovo sto si napisala, obrati se i ocu – isti smrad, kao i majka, vjeruj mi!
Jer da nije, uzeo bi te u zastitu, suprostavio bi joj se, zaprijetio, pa bi pazila malo sta radi. I sta bi htjela, mnogo toga nebi smjela da ti uradi. Isti su , vjeruj mi, samo su o svojoj guzici mislili. I on isti, bez obzira kako pazljiv ti djelovao, i nasmijan i dobar…I bio je bolji od nje, sigurno, ali ipak- nije bio dobar.
Pravi covjek bi poginuo, ali bi svoje dijete zastitio,a kamo li jednoj nadobudnoj, histericnoj, isfrustriranoj kucki, koja ce sve svoje jade iskaljivati na slabijem od sebe, jadnom djetetu da nebi ukraj stao.
Zato ti kazem- ne pravdaj ko nije za pravdanja, ali i ne razmisljaj o njima , i o proslosti, ako je ikako moguce.
Srecno, i hvala Bogu da si svojoj djeci drugacija, ako je zivot bio jad, neka makar prica ima happy end!