Ljudi kao društvena bića

Samo je ljudska glupost neizlječiva

„Nije li, ipak, ljudska glupost mati svakog zla na ovom svetu?“

Dobrica Ćosić

Inteligencija i glupost dva su povezana koncepta. Toliko su isprepleteni da ih je često gotovo nemoguće razlikovati u smislu da nam se redovito događa da se zapitamo „Je’l on stvarno glup ili što?“ iako nam je jasno da se za njega generalno ne može reći da je neinteligentan. Jedna od najznačajnijih razlika među tim konceptima je ta da ljudska inteligencija ima svoja ograničenja. Ljudska glupost ne poznaje ograničenja i možemo je vidjeti po svuda u svim aspektima ljudskog života od pojave prvih ljudi sve do sada. Možda smo našli način na koji ćemo izmjeriti inteligenciju, ali za glupost još nemamo prikladnih alata.

Carlo M. Cipolla je u svojoj knjizi The Basic Laws of Human Stupidity (hrv. Osnovni zakoni ljudske gluposti) napisao kako smatra da ljudska glupost negativno djeluje na naše društvo, da moćni glupi ljudi čine više štete od drugih, da su opasniji od razbojnika jer razumni ljudi mogu shvatiti razbojnike, ali ne i one glupe ljude i da su razumni ljudi ranjivi u odnosu na one glupe jer ne očekuju napad i jer se ne znaju obraniti od iracionalnog napada.

Cipolla je napisao i zakone ljudske gluposti:

  1. Neizbježno je to da podcjenjujemo broj glupih ljudi jer nam je teško vjerovati da se netko tko djeluje racionalno i inteligentno odjednom može početi ponašati beskonačno glupo.
  2. Vjerojatnost da je neka osoba glupa neovisna je o drugim karakteristikama te osobe koja često djeluje bezopasno i naivno pa ćemo zbog toga u društvu te osobe spustiti gard.
  3. Glupa osoba je osoba koja šteti drugom pojedincu ili grupama ljudi dok istovremeno od toga nema nikakve koristi, a možda pri tome i šteti samoj sebi.
  4. Pametni ljudi uvijek podcjenjuju štetu koju mogu nanijeti glupi ljudi te će povezivanje s njima biti pogreška koju će skupo platiti.
  5. Glupi ljudi su najopasniji ljudi koji postoje jer su pametni ljudi, ma koliko nasilni bili, predvidljivi, a glupi ljudi su nepredvidljivi.

light-bulb-2722916_1920

Cipolla je umro 2000. godine, godinu dana nakon što su Dunning i Kruger, dva psihologa iz SAD-a, provela istraživanje o tome kako poteškoće da shvatimo koliko smo zapravo nestručni dovode do pretjerano napuhane slike o sebi. Iako u svom istraživanju nisu koristili pojmove „glupi“ ili „razbojnici“, istraživanje potvrđuje Cipolline zakone ljudske gluposti.

Svi smo nekompetentni u određenom području, a Dunning i Kruger su pronašli znanstveni dokaz da je nekompetencija blaženstvo, barem za nekompetentne osobe. Rezultati su pokazali da su nekompetentne osobe sporije od kompetentnih, da ne prepoznaju manjak kompetencije i ne prepoznaju kompetenciju drugih ljudi.

Dunning je pojasnio zašto je proveo ovakvo istraživanje:

„Zanima me zašto ljudi imaju pristran i subjektivan pogled na vlastite sposobnosti, talente i moral. Primjerice, 94% profesora na fakultetu smatra da obavljaju „natprosječan“ posao iako je statistički nemoguće da gotovo svi budu natprosječni.“

Cipolla polazi od teze da on i njegovi čitatelji ne pate od ljudske gluposti i da je glupa osoba uvijek netko drugi. No, čini se da smo svi u određenoj mjeri glupi, a razumijevanje vlastite gluposti prvi je korak u pokušaju razumijevanja tuđe gluposti te kako tu glupost prevenirati ili barem ublažiti njezine posljedice.

Cipolla je smatrao kako je ljudska glupost nešto s čime se rađamo, ali ne treba zanemariti niti proces učenja i ideju da se ono naučeno može i odučiti i zamijeniti prikladnijim načinom mišljenja i ponašanja.

Time se vraćamo na ono neizgovoreno početno pitanje „Jesam li i ja glup/a?“ Odgovor je vjerojatno potvrdan, barem u nekom aspektu našeg života, iako online test inteligencije koji smo ispunili kaže da smo prosječno ili natprosječno inteligentni.

Spoznaja da smo bili glupi u nekom trenutku svog života ili da smo glupi upravo sada indikator je da nismo potpuno glupi i da ako odlučimo učiti iz svoje gluposti možemo izbjeći iste greške u budućnosti.

Sretno <3


Literatura:

Abrahams, M. (2004). The David Brent syndrome.

Abrahams, M. (2012). Improbable Research: the laws of human stupidity.

Livraghi, G. (2011). Cipolla’s Lawa in English.


 

Komentiraj, znaš da želiš ;)