„Istina te zaboli jednom, a laž te boli zauvijek.“
Poricanje je obrambeni mehanizam zbog kojega odbacujemo bolnu istinu pretvarajući se da je stvarnost drugačija no što jest. Svi poričemo u određenoj mjeri jer bismo vrlo teško mogli biti konstruktivni i voditi zadovoljavajuć i ispunjen život kada bismo neprestano razmišljali o nepredvidljivosti života koji živimo i svemu onome što nam se može dogoditi, a na što ne možemo utjecati. Dobar primjer je poricanje ideje vlastite smrtnosti ili činjenice da nam se može dogoditi da sudjelujemo u prometnoj nesreći ma koliko oprezni bili. No, s druge strane poricanje može biti vrlo štetno po nas ako ignoriramo probleme za koje postoje rješenja ili osjećaje i potrebe čije bi nam priznanje i zadovoljavanje unaprijedilo živote.
Poricanje je koristan obrambeni mehanizam koji razvijamo vrlo rano u djetinjstvu. Adaptivan je kada nam pomaže nositi se s teškim emocijama kao primjerice u početnim fazama tugovanja koje slijede nakon gubitka voljene osobe, a osobito ako su prekid ili smrt bili iznenadni i neočekivani. Taj obrambeni mehanizam nam omogućuje da se naš um i tijelo postepeno priviknu na šok.
No, poricanje je za nas štetno ako se odbijamo suočiti s, primjerice, simptomima bolesti zbog straha. Smatra se da je upravo poricanje razlog odgođenih tretmana bolesti srca, a istraživanje iz 2006. provedeno u Nizozemskoj je pokazalo da 47% pacijenata poriče činjenicu dijagnoze tumora, 70% poriče utjecaj dijagnoze na svoj život, a 42% poriče utjecaj dijagnoze na svoje osjećaje. Osim toga, često ćemo u nastojanju da zadržimo ideju onoga što mislimo da jesmo ili onoga što želimo vjerovati da imamo, poricati bolnu stvarnost koja uključuje seksualne probleme, nedostatak intimnosti ili zamjeranje prema drugoj osobi. Poricanje je sastavni dio različitih oblika ovisnosti, uključujući i ovisničke odnose.
Kad govorimo o poricanju važno je razumjeti da se ne radi o defektu naše osobnosti već o automatskom obrambenom mehanizmu koji može biti trigeriran različitim podražajima kao što su traumatski događaji, opasnost ili situacija kada imamo dojam da nas netko za nešto optužuje.
Tri su oblika ili stupnja poricanja:
- Poricanje postojanja problema, simptoma, osjećaja ili potrebe. Primjerice, ne govorimo ništa, pravimo se blesavi ili pričamo o svemu osim o ljubičastom slonu u prostoriji. Često ćemo nastojati izbjeći suočavanje sa stvarnošću izazivanjem konflikata kako bismo skrenuli pažnju sa stvarnog problema.
- Minimiziranje ili racionalizacija problema. Minimiziramo probleme onda kada priznajemo da postoji „maaaali“ problemčić koji uopće nije strašan. Racionalizacija je proces u kojem priznajemo postojanje problema, a potom se opravdavamo. Moguće je i da priznamo postojanje problema, ali optužimo druge „Nisam to htio učiniti. Ti si me natjerala na to.“
- Priznanje problema i posljedica ali i odbijanje traženja pomoći. Izvrstan primjer su situacije u kojima alkoholičar nastavlja konzumirati alkohol iako mu je dijagnosticirana ciroza jetre.
Drugim riječima, poricati ne znači nužno i ne vidjeti problem. Ponekada je problem jasan kao dan, ali ga racionaliziramo ili minimiziramo njegovo značenje i posljedice, lažemo sebe i druge iako činjenice govore suprotno, zaboravljamo, okrivljavamo ili naprosto potiskujemo jer nam je prebolno suočiti se s time.
Poricanju se i nesvjesno okrećemo kada smo suočeni s neugodnim i bolnim emocijama poput srama, krivnje, neugode, ljutnje ili straha, odnosno, najčešći razlozi poricanja su unutarnji konflikti.
Djeca će primjerice često potisnuti sjećanja na zlostavljanje i to ne samo zbog boli nego i zbog toga što su ovisna o roditeljima, zbog toga što vole roditelje i jer su bespomoćni promijeniti situaciju u kojoj se nalaze. Mnogo je lakše, a u trenucima zlostavljanja i sigurnije za dijete, zaboraviti, racionalizirati ili ispričavati roditelja nego se suočiti s nezamislivom stvarnošću u kojoj su majka i/ili otac prema okrutni i ponašaju se kao da ih mrze. Umjesto toga će djeca kriviti sebe kako bi sačuvala sponu s roditeljem bez kojeg ne mogu preživjeti.
U odrasloj dobi poričemo istinu kada to znači da bismo trebali učiniti nešto što ne želimo. Primjerice, žena može poricati znakove koji ukazuju na to da je partner vara kako bi izbjegla suočavanje s izdajom, poniženjem i mogućim prekidom odnosa.
Ponekada poričemo postojanje problema jer smo odrasli s njima i/ili smo se toliko navikli na njih da uopće ne možemo pojmiti da postoji nešto što je problematično i što treba riješiti. Ako smo primjerice bili emocionalno zlostavljani u djetinjstvu postoji opasnost da ćemo zlostavljačko ponašanje partnera doživjeti kao normalno ili ćemo poreći očite znakove da naš partner zlostavlja naše dijete.
Poricanju stvarnosti ćemo se okrenuti i onda kada odbijamo preuzeti odgovornost za svoje postupke pa ćemo primjerice usprkos razmijenjenim porukama ili mailovima, prema kojima smo mi odgovorni za nešto, poreći stvarnost i nastojati uvjeriti drugu osobu kako je odgovorna ona, a ne mi. Neki od nas neće se susprezati niti od neprikladnog rječnika i vrijeđanja kojim ćemo nastojati omalovažiti osobu kako bismo je lakše uvjerili u svoju „istinu“.
Kod suočavanja s poricanjem naglasak je na svjesnosti, ali i učenju nošenja s bolnim emocijama. Poricanje nam dozvoljava da živimo u svom mjehuriću u kojem je život vrlo jasan jer prihvaćamo samo one informacije koje prođu kompleksan filter koji smo postavili na svoju percepciju. U stvarnosti nitko od nas nije onoliko dobar i nepogrešiv koliko bismo željeli vjerovati da jesmo. Odrastanje i prihvaćanje da je život kompliciran i bolan i da svatko od nas može poraditi na tome da mu život bude bolji sastavni je dio smanjivanja štetnog utjecaja koji poricanje ima na nas.
Literatura:
Juan, S. (2006). Why are people so often in denial?
Lancer, D. (2014). Are You in Denial?
RecoveryView. (2014). The Truth About Denial.
Hvala na osvještavanju! Rijetko tko od nas je tako dobro prošao u djetinjstvu da se u odrasloj dobi može zrelo i hrabro suočiti s bolnim životnim situacijama. O poricanju se malo piše i govori, a živimo s njim svakodnevno. Dobar tekst!
Draga Marija,
je, poricanje je baš jedan zeznuti obrambeni mehanizam.. ono, doslovno ne vidimo istinu jer nam je prebolna i ne želimo je vidjeti.
Samo osvještavanje nije dovoljno, a ni učinkovito ako nemamo razvijene mehanizme koji će nam pomoći da se nosimo s bolnim istinama.
Hvala vam na čitanju <3