Namjerno sam te povrijedio

Znaš, ne sjetim te se često, uspio sam s vremenom tebi i svemu onome što je bilo među nama umanjiti vrijednost. Uvjeravam se da sam bio potpuno lud kada sam pomislio da si drugačija od drugih i nastojim te ugurati u kalup svega onoga što sam označio kao nebitno u životu.

Povrijedio sam te namjerno, onako kako bi ti povrijedila mene da te nisam preduhitrio. Nemojmo se zavaravati, povrijedili su me i svi drugi prije tebe, pa zašto to onda ne bi učinila i ti?

Znam da ti možda zvuči neobično što tako ulazim u odnose, ali je li u njih uopće moguće ući na drugačiji način? Ono što ja očekujem od tebe je isto onome što drugi očekuju od mene. Tvoja nastojanja da me uvjeriš da postoji i drugačiji način zvuče mi kao nešto preopasno i utopijski. Ne mogu se ne zapitati što bi uopće mogla voljeti na meni osim eventualno mog novca i onoga što mogu učiniti za tebe?

Volio bih ti vjerovati kada kažeš da patiš za mnom, ali ne mogu se riješiti osjećaja da me nikada nisi voljela i da zato ne možeš biti istinski povrijeđena. Možda pati tvoj ego jer sam te odbacio, ali ego će ti brzo zacijeliti. Moje rane brzo zacjeljuju, pa zašto ne bi i tvoje?

Naprosto te ne mogu gledati onako kako sam te gledao u početku kada sam se zaljubio. Ne mogu u tebi više vidjeti snažnu i strastvenu ženu koja će me spasiti od mene samoga. Gledao sam u tebe s nadom da ćeš me vidjeti. Maštao sam o tebi. Sanjao sam te. Radovao se svakom trenutku koji ću provesti s tobom. Razmišljao sam o vicevima koje ću ti ispričati i glupostima kojima ću te nasmijavati. Htio sam te impresionirati. Žudio sam za tvojim osmjehom. Žudio sam za tim da te opet zagrlim. Zbog tebe sam htio biti bolja osoba.

Ne mogu te više gledati tako jer to bi značilo da si mi bila važna, a prebolna mi je ideja da sam možda pogriješio kada sam otišao. Što ako je ispravno bilo ostati i pokušati ti vjerovati? Možda sam trebao stati, prikovati si stopala za pod i drhtati poput dječarca sve dok strah ne ispari. Sad nikada neću saznati.

I zato me hvata mučnina na pomisao na susret s tobom i zato želim iz svog sjećanja izblijediti onu ženu u koju sam se zaljubio i koja me spasila na toliko različitih načina i pretvoriti te u onu koja me nije voljela i onu koja je bezvrijedna.

Bojim se da bih promijenio mišljenje kada bih ti vidio lice. I zato te ne želim vidjeti. Bojim se da bih opet drhtao kada bih ti čuo glas. I zato te neću nazvati.

Namjerno sam te povrijedio.

Znao sam da je to što radim pogrešno. Znao sam da čekaš moju poruku i mene. Znao sam da si tamo gdje si rekla da ćeš biti. Znao sam i posljedice. Sve sam znao. Kad sam te optužio da uopće nije tako kako kažeš da jest, kad sam se poigravao s tobom samo kako bih izazvao reakciju na tvom licu – ja sam znao da je to pogrešno, a ipak sam to radio jer ti nisam vjerovao.

Htio sam od tebe da me voliš, htio sam da mi to kažeš i uvjeriš me u to, a kada si to i pokušala učiniti uplašila me silina tvojih osjećaja. Ti si stajala i drhtala, ti se nisi skrivala poput mene. Mislim da sam ti uvijek zavidio na sposobnosti da mi vjeruješ iako uopće nemaš razloga vjerovati. Zauzvrat sam tvoje vrline prekrajao u tvoje mane, a tvoju iskrenost u patetiku. Od snažne žene sam te u svom umu pretvorio u jadnicu s kojom ne želim imati posla.

Najtužnije od svega je to kako se nisam praktički morao ni ispričati, a ti bi mi već opraštala i naivno mi vjerovala svaki puta kad bih ti rekao da će biti drugačije, a znao sam da ne može biti drugačije.

Da li me imalo ispričava to što sam i ja želio vjerovati u svoje laži? Da li me imalo opravdava to što sam uistinu želio biti sve ono što sam ti rekao da jesam, i što sam ti uistinu želio dati sve ono što sam ti obećao, iako to nisam ostvario?

Ne brini, već odmahujem rukom jer me se to ne tiče.

Mislim da bih teško živio sam sa sobom kada bih uspio povjerovati da ti je bilo stalo do mene i da ti nije bio povrijeđen samo ego i da uistinu patiš. Volim za sebe vjerovati da sam dobra osoba i teško bih se nosio s idejom koliko sam ti nanio boli.

I zato ću te s vremenom u potpunosti ugurati u svoj kalup. Omotat ću te sivim velom zaborava i na tebe naslagati prašnjave kutije, a potom ću s vremena na vrijeme poželjeti da mi se javiš i ako se javiš uživati nekoliko trenutaka u tome što me nisi zaboravila, što me se sjećaš, što i dalje misliš na mene i što me nosiš u sebi. Samo na trenutak ću biti ta osoba koju si vidjela u meni i bit ću ti zahvalan na tome.

A onda ću tvoju poruku arhivirati zajedno s tvojim drugim porukama u kojima si mi pisala o ljubavi i neću se nikada vratiti na nju. Neću ti ni odgovoriti. Nikada ti se neću javiti jer me previše boli sve ono što tvoja poruka i te moje misli impliciraju i reći ću si da si ista kao i sve druge dok mi tupa bol tutnji u prsima.

Tekst je napisala moja klijentica koja je željela ostati anonimna kao dio rada na sebi.