Ljudi kao društvena bića Mijenjam se

Ja nisam sama

„Ja nisam sama.“ je bila iznenađujuća i sretna misao koja mi je proletjela kroz glavu nakon što mi je draga osoba, koja me nije znala podržati u teškom trenutku života, rekla „Svi smo sami. I ti si sama. I ja sam sam. I ako sam ja mogao, možeš i ti.“

Odgovorila sam mu:

„Da, mogu, ali ne moram i neću.“

Nevjerojatno je koliko je usamljenosti prisutno na svijetu na kojem nikada u povijesti nije bilo toliko ljudi koliko ih ima sad i na kojem nikada nije bilo toliko mogućnosti komunikacije kao sad. Pa ipak, u svijetu u kojem SMS-ovi, MMS-ovi i WhatsApp i Viber poruke lete nevidljivim kanalima oko naših glava, nikada nisu bili popularniji citati koji glorificiraju ideju kako prvo moramo biti sretni i cjeloviti sami kako bismo mogli biti u odnosu.

Svaki taj citat je trljanje soli na ranu onih od nas koji su spletom okolnosti cijeli život bili sami. Svaki sličan citat bolna je šamarčina svima onima koji sami pokušavaju iscijeliti rane koje su im nanijeli drugi.

Razlog zašto volim svoj posao i konkretan psihoterapijski pravac od čijih postavki polazim u svakodnevnom životu i svakodnevnom radu je taj što kreće od ideje da su problemi koje imamo sami sa sobom, a koji se manifestiraju u međuljudskim odnosima – nastali u odnosima i rješavaju se kroz odnose.

Često se kaže „Sam si se rodio, sam ćeš i umrijeti.“ i što sam starija, to sam uvjerenija da je to izjavio netko tko nikada nije rodio dijete ili barem s empatijom promatrao ženu koja rađa. Ja sam rodila i mogu pouzdano i odgovorno tvrditi kako se moje dijete nije rodilo samo. Znam, bila sam tamo 😀

Bila sam tamo na svakom koraku njezinog puta, od trenutka kada je od dvije stanice nastala jedna samo kako bi opet nastale dvije pa sve dok joj snagom svojih mišića nisam pomogla da po prvi puta ugleda svjetlo dana.

woman-3335455_1920

Sada će skeptici tvrditi da je bila sama u mojoj utrobi i da je sama morala proći kroz porođajni kanal. Slažem se da je tom dijelu bila sama, ali ne sama u smislu da nitko nije mislio na nju i da ideja nje nije postojala u nečijem umu – što po meni čini ideju povezanosti s drugom osobom, nego u onom smislu u kojem nisam mogla osjetiti doslovno isto što i ona.

Ne, nikako se ne bih mogla složiti s tim da se rađamo sami.

Mogu se složiti samo s tim da se rađamo s jasnim granicama po kojima bismo trebali u nekom trenutku shvatiti da mi nismo naša majka i da mi nismo naš otac, ali iako nismo oni da smo s njima magično vezani. Mogu se složiti i s tim da nismo svi bili takve sreće da smo imali priliku učiti o tome kako magična može biti spona između roditelja i djeteta koja će predstavljati predložak svih budućih magičnih spona s drugim ljudima.

Znam da mnogi od nas nikada nisu naučili kako je svijet lijepo i sigurno mjesto jer nisu imali nekoga tko možda nije mogao proći s njima sve muke koje su morali proći, ali ih je bodrio, poticao, prihvaćao i volio. Svaki dan razgovaram s tim ljudima koji su već od najranijeg djetinjstva učili da su sami i koji se pitaju kako da se iscijele sami.

Svi smo na neki način sami kada patimo jer nitko ne može doslovno osjećati isto ono što i mi osjećamo zbog svega onoga što jesmo i što smo prošli do sada, a što nas razlikuje od drugih. Ipak, ne moramo biti sami u smislu da nemamo nekoga tko će sjediti pored nas i držati nas za ruku kada smo jadni. Da, sami moramo snaći snage u sebi da nešto napravimo drugačije nego do sad, ali možemo imati nekoga tko će nam dati potvrdu kako smo hrabri i snažni što smo se odvažili na taj korak. Možda moramo sami zaliječiti slomljeno srce, ali možemo imati nekoga na koga ćemo se ugledati kada vidimo kako je on uspio preživjeti svoje slomljeno srce.

Da bismo iscijelili svoje rane i postali cjeloviti, prvo moramo imati ogledala, nekoga tko će nam svojim prihvaćanjem pokazati kako da se mi prihvatimo, koji će nam svojom ljubavlju pokazati kako da se volimo.

Realno, ne može nitko hodati sinkronizirano s nama i dati nam infuziju nade kada nam je teško i preuzeti našu bol na sebe.  Pa ipak dodiri, zagrljaji i tišina razumijevanja i prihvaćanja mogu tu nevjerojatnu bol učiniti beskrajno lakšom. Drugi nam mogu dati siguran prostor u kojem ćemo se raspasti kad nam je to potrebno, a potom se sastaviti i biti cjelovitiji no što smo bili.

Neki od nas nisu u djetinjstvu naučili kako magična može biti spona roditelja i djeteta već smo naučili kako biti sami pod okriljem odnosa, ali sada s drugima možemo naučiti kako biti u odnosu i da u odnosima ne moramo biti sami.

Ne, moja kćer se nije rodila sama.

Sama je morala izaći iz mene, ali ja sam joj pomogla koliko sam mogla. Morala je sama izaći iz mene, ali ja sam bila tu uz nju na svakom koraku njezinog puta i učinila sam joj put lakšim.

Zašto to ne bih mogla učiniti za još nekoga i zašto to netko ne bi mogao učiniti za mene?

Ne, ni ti ni ja ne moramo biti sami u svojoj patnji. Možda drugi ne mogu preuzeti našu bol, ali je mogu učiniti podnošljivijom.

Znam da ću jednom umrijeti sama. Sama ću sklopiti oči. Samoj će mi srce stati. Meni samoj u mome tijelu. Moja duša će sama napustiti ovaj prolazni dom. Pa ipak, ako ću pored sebe imati nekoga tko će s jednakim intenzitetom misliti na mene kao ja na svoju kćer na dan poroda  – ja neću umrijeti sama.

„Ja nisam sama.“

Komentiraj, znaš da želiš ;)