Već dugo razmišljam o onome što i prečesto čujem oko sebe, a to je izjava „Ma pusti ga, on ti je takav!“ Da stvarno, kaže se da pametniji popušta i prema toj logici ako je on takav, ja bih kao pametnija trebala jednostavno pustiti, zaboraviti ili se napraviti blesava na činjenicu da je „on“ upravo prešao moje granice.
Eh sad, od toliko ljudi s kojima smo u interakciji na dnevnoj ili tjednoj bazi, sigurno ima onih na koje se ta logika itekako može primijeniti. Na bezobrazne prolaznike koji nam se nepozvani unose u privatni prostor sa sigurnošću možemo odmahnuti rukom „O jebo te, koja budala.“ i nastaviti sa životom neopterećeni bliskim susretom treće vrste s budalom.
Zbilja. Neki ljudi su mišlju, riječju, djelom i propustom neprikladni, ali jednostavno nisu vrijedni truda koji bi trebali uložiti kako bismo im, vjerojatno uzaludno, pokušali dokazati da im je ponašanje neprikladno i bezobrazno. Nitko od nas nema toliko energije da popravlja sve ono što ne valja na svijetu.
No, postoje i oni ljudi koji su možda bitniji za kvalitetu i zadovoljstvo naših života, a na čije ponašanje, koje prelazi sve granice dobrog ukusa, samo odmahujemo rukom, gutajući gigantsku knedlu u grlu uz riječi „Ma pusti, on ti je takav.“
„Ma pusti, on ti je takav.“ je samo opravdanje i to poprilično loše za nešto što je netko rekao, učinio ili propustio učiniti.
Izjavom „Ma pusti, ona ti je takva.“ mi dajemo do znanja da su nam neprikladna ponašanja prihvatljiva i da ćemo ih tolerirati, a to ćemo vrlo često učiniti onda kada se bojimo posljedica zauzimanja stava i izgovaranja „Tvoje ponašanje mi je neprihvatljivo.“ ili „Ne želim da tako razgovaraš sa mnom.“
Pa ipak, obrambena pozicija koju zauzimamo izgovarajući „Ma pusti, on ti je takav.“ ima svoje nedostatke. Prvi nedostatak je taj što umanjujemo osjećaj vlastite vrijednosti. Logika je ta da mi vrijedne stvari čuvamo. Novac držimo na sigurnom u bankama, nakit u sefovima, stanove zaključavamo i čuvamo svoju djecu, a sebe izlažemo međuljudskim elementarnim nepogodama kao da ne vrijedimo previše.
Drugi nedostatak je taj što se ta osoba koja se prema nama neprikladno ponaša sigurno neće sama od sebe početi ponašati drugačije. Što se nje tiče, bez povratne informacije o njezinom ponašanju, ona može smireno i zadovoljno ići kroz život uvjerena da su svi u redu s onim što radi i govori.
Ovdje ne sugeriram da će svatko i promijeniti svoje ponašanje samo zato što smo Ja-porukama smireno i koncizno iznijeli kako se osjećamo i zbog čega. Dapače, previše je u svima nama, barem periodički, prisutno poricanje stvarnosti i stav „Ja sam takva i gotovo!“ da bi to bilo realno očekivati.
Ne vjerujem previše u onu da pametniji popušta, ali vjerujem da trebamo birati i ODABIRATI bitke u koje ćemo uložiti vrijeme i energiju. Sigurno da postoje situacije u kojima je za nas zdravije i bolje prešutjeti i odmahnuti rukom, ali ako je odmahivanje rukom naš uobičajeni obrazac ne mogu se ne zabrinuti nad našim osjećajem vrijednosti i ne zapitati se ima li ga tu uopće?
Učestalo odmahivanje rukom uz uzdah „Ma pusti, on ti je takav.“ mi zvuči kao pozicija obojena bespomoćnošću i gubitkom nade da može biti bolje. Zvuči kao pozicija u kojoj baš ništa ne ovisi o nama već o drugoj osobi, njezinoj mogućnosti čitanja misli i spremnosti da se promijeni.
Neki ljudi nikada neće promijeniti svoje ponašanje, ma koliko mi odmahivali rukom niti će to ponašanje zbog odmahivanja ruku postati prikladno. A ako nam ikada uvreda i udarac postanu prihvatljivi jer su on ili ona „takvi“ budite sigurni da su na djelu obrambeni mehanizmi, a ne zdrav razum.
Istina je ta da suočavanje druge osobe s učincima njezinih riječi, postupaka ili propusta ponekada dovode do promjene u ponašanju te osobe zbog njezine sposobnosti da preuzme odgovornost za svoje postupke, ali je istina i ta da je posljedica suočavanja ponekada i prekid odnosa.
Shvatljivo je ako se u nekom trenu ne osjećamo spremnima riskirati i provjeriti učinak zauzimanja za sebe u nekom odnosu i da je ponekad u nekim situacijama bolje omahnuti rukom i pretvarati se da nije bitno. Ali važno je to da se ne utopimo u beznađu i bespomoćnosti vezano uz ideju da nije moguće biti u odnosu s osobom koja će se zbog sebe uz nas mijenjati na bolje, i obrnuto.
Možda je tek trebamo naći, ali takvi ljudi postoje.
U svakom slučaju, čuvajte ono jedino što stvarno imate, a to ste vi i vaš osjećaj vrijednosti. Novac se čuva u banci, a nakit u sefu… pronađite način na koji ćete se sačuvati.
p.s.tekst je inspirirala i Ingrid Divković svojim tekstom „Zaveli su nas mislima da smo face ako kažemo „Ja sam takav/a i gotovo“
Odličan tekst,puno nas se u tome može naći.
Svi bi mi rado da zdrav razum ne dozvoli da uvrede i udarci postanu prihvatljivi jer su oni takvi,ali ti obrambeni mehanizmi,što god oni bili su često toliko snažni i pobjede zdrav razum, kako se od njih sačuvati?
Marija