Dio recepta za sreću Ljudi kao društvena bića

U redu je ne biti u redu

Svijet je divno mjesto, ali nije cijepljeno od boli. Sve nas je u većoj ili manjoj mjeri dotaknula tragedija i okrutnost. Smrt voljene osobe, bolest, prekid značajnog odnosa, prometna nesreća, gubitak posla i povijest zlostavljanja u djetinjstvu samo su neke od životnih tragedija na koje će većina nas reagirati snažnim emocijama.

Emocionalni odgovor na neku situaciju ili na tuđi postupak ono je što nam je manje-više svima zajedničko, a razlikujemo se u načinima na koje se nosimo s emocijama.

U redu je ne biti u redu. U redu je osjećati sram, tugu, ljutnju, bespomoćnost i strah. U redu je s vremena na vrijeme valjati se u vlastitom jadu i čemeru. U redu je i ne osjećati ništa neposredno nakon što se nešto dogodilo.

No, dugoročno gledano, ako se prepustimo samo-sažaljenju, ako od drugih očekujemo da se sažale nad nama ili ako se nikada ne suočimo s onim što se dogodilo, ako si nikada ne priznamo bol – nećemo ništa naučiti iz iskustva koje smo imali i nećemo nastaviti dalje sa životom bogatiji za još jednu životnu lekciju.
Samo-sažalijevanje i pretvaranje da smo čvršći nego što jesmo samo su dvije strane iste medalje.

„Buhu.. život nije pošten. Pa što?“

Da li čuvamo emocije u sebi kako ne bismo ispali jadni? Bojimo li se da drugi neće moći podnijeti ono što imamo za reći? Minimiziramo li učinak koji je neko iskustvo imalo na nas? Ne govorimo ništa ili vrlo malo da se ne zapletemo u samo-sažalijevanje ili da izbjegnemo tuđe sažaljenje?

Izjavama poput „Što se ja žalim, drugima je gore nego meni.“ ili „Ne bih trebala biti žalosna što nemam partnera/prijatelja/sam usamljena. Što ne valja sa mnom kada ne mogu uživati u svemu dobrome što imam u životu.“ ili „Sad mi je neugodno zato što plačem i zato što te opterećujem svojim suzama i problemima.“ govorimo sebi kako nemamo pravo osjećati se onako kako se osjećamo, a možda se i uspoređujemo s konkretnim ili fiktivnim drugima kojima je teže nego nama.

Ulazimo u poricanje i/ili natjecanje bez toga da si dozvolimo da budemo ono što jesmo – ljudi koji reagiraju na stvari koje im se događaju i ne shvaćamo da svakoga najviše boli njegova bol i da na tu bol imamo pravo bez obzira na to što je nekome drugome možda objektivno lošije nego nama.

desperate-2293377.jpg

Izjavama poput „Buhu.. život nije pošten. Pa što?“ ismijavamo sami sebe i prema sebi se odnosimo bez ikakvog suosjećanja, možda čak i prezirući vlastitu ranjivost i ljudskost.

„Nitko me ne može razumjeti.“

Jesmo li jedna od onih osoba koje traže tuđe sažaljenje i koja i iz najbanalnijih svakodnevnih stvari uspijeva napraviti dramatičnu priču sa sobom kao žrtvom u glavnoj ulozi. Da, neki od nas traže tuđe sažaljenje polazeći iz pozicije „Meni je najgore. Nikome nije tako loše kao meni.“

Samo-sažalijevanje u sebi krije ideju kako smo zapeli. Sve je propalo. Igra je gotova. „To je život. Uvijek će biti ovako.“ Bol i patnja su ono što prevladava u našem životu, bol je dio našeg identiteta.

Jedan od problema vezanih uz samo-sažalijevanje i traženje tuđeg sažaljenja je da umjesto približavanja drugoj osobi i dobivanja utjehe i razumijevanja postižemo kontraefekt. Mi umjesto osjećaja povezanosti i osjećaja kako smo slični drugima tražimo potvrdu vlastite jedinstvenosti, ali u izolirajućem smislu „Nitko me ne može razumjeti jer nikada nitko nije patio poput mene.“

Čak i ako nam drugi daju potvrdu kako su okolnosti u kojima se nalazimo nešto što se nikada nikome nije dogodilo, da na nama nema nikakve odgovornosti, da se baš ništa ne može učiniti da nam bude bolje – time nismo dobili ništa posebno, osim opravdanja da ostanemo tu gdje jesmo. Izgubili smo jer smo se za još nekoliko koraka udaljili od drugih i još smo više sami u svojoj jedinstvenosti nego prije.

Sažaljenje i empatija

Iako ponekada u govoru miješamo pojmove empatije i sažaljenja, ti pojmovi nisu sinonimi. Empatija kaže „Znam kako može boljeti i žao mi je što i ti moraš kroz to prolaziti.“ ili „Vidim da te boli, možeš li mi ispričati nešto više o tome?“

Sažaljenje kaže „Tvoja ranjivost mi daje mogućnost da se osjećam superiornom.“ ili „Ahh.. u tome sam stručnjak. Sad ću te podučiti kako se to radi.“ ili „Vrlo je jednostavno. Evo ti rješenje problema.“

Sažaljenje je reakcija puna prezira i kad netko osjeća sažaljenje prema nama, ta osoba nam ne čini uslugu već se na neki način nastoji osjećati bolje na naš trošak. Nije neobično da se mnogi od nas sustežu od otvaranja prema drugima. Tko se želi osjećati inferiorno?

Postoji li način na koji možemo sami sa sobom i s drugima proraditi bolne emocije, a da sebi i drugima ne zvučimo ‘jadno’ i da nas drugi ne sažalijevaju?

Tugu, ljutnju, bol, sram ili bilo koju drugu bolnu i neugodnu emociju možemo izraziti i tako da smo svjesni da nas boli, da je neugodno, ali s idejom da je situacija sada takva kakva je, da neće trajati zauvijek i da nas tek čekaju brojne dobre i divne stvari u životu. „Ovo je teško. Ovo zbilja boli, ali ta bol je dio života i proći će.“

Kada se prema sebi odnosimo s empatijom i poštovanjem, naša srca rastu, a mi postajemo sposobniji empatizirati s drugima. Shvaćamo da je situacija u kojoj se nalazimo specifična, ali da je ono što osjećamo (sram, tuga, strah, ljutnja ili povrijeđenost) univerzalno i osjećamo se povezanima s drugim ljudima. Znamo da nas drugi ljudi mogu razumjeti i utješiti.

Samo-sažalijevanje stavlja okove na naše srce, odvaja nas od drugih jer se uspoređujemo i natječemo s njima „To što ti govoriš o svojoj boli je prilika da ti ja ispričam o svojoj boli koja je gora i bolnija.“ Osim što sebe postavljamo u poziciju u kojoj nas nitko ne može utješiti jer vjerujemo da nas nitko ne razumije, ni mi ne razumijemo druge i ne možemo uistinu biti pored njih.

Samo-sažalijevanje nam daje lažan osjećaj sigurnosti „Tako sam povrijeđena i tako jako me boli da više nikada neću riskirati. Imam savršen izgovor da se zaštitim od nove boli.“ Suosjećanje sa sobom obilježeno je ranjivošću „Jako me boli i u redu je da me boli. S vremenom će rane zacijeliti. Život ne može uvijek biti siguran. Nema garancija, ali to je u redu.“

Ako smo jedna od onih osoba koja si uskraćuje osjećati, ako vjerujemo da uvijek moramo biti snažni superljudi ili vjerujemo da nemamo pravo ne biti u redu i odmah krenemo s nabrajanjem svih onih kojima je gore nego nama – možda bi si mogli priuštiti ono posve suprotno – tulum samo-sažalijevanja. Možda se možemo bez grižnje savjeti odvući pod prekrivač, tješiti se čokoladom i plakati prijateljici na ramenu bez srama, a sve kako bi se probudili i dozvolili si osjećaje.

Tuđe reakcije ne možemo kontrolirati. Dok se ne otvorimo i ne pokažemo kako se osjećamo, nećemo znati hoće li nas druga osoba ignorirati, sažalijevati ili pokazati empatiju i prihvaćanje. A ako se netko i nadvije nadmeno nad nas pokušavajući nam pod empatiju progurati sažaljenje i nahraniti se na naš račun, to možemo zaustaviti i reći kako to nije ono što nam je potrebno. Možemo reći kako nam ne trebaju instant rješenja problema koje ionako sami trebamo riješiti, već podrška i razumijevanje.

„Ne treba mi tvoje sažaljenje, me trebaju mi gotova rješenja ili da gaziš sebe kako bi pokušao spasio mene. Treba mi tvoje razumijevanje i da me gledaš kao nekoga ravnog sebi.“


Literatura:
Carter, J. (2015). Practicing Self-Compassion vs. Wallowing in Self-Pity.
Fern, A. (2013). Why Do People Enjoy Receiving Pity?
Hurd, M.J. (2011). The Psychology of Pity.
Rachel. (2014). Self-empathy Versus Self-pity.

Komentiraj, znaš da želiš ;)