Većina klijenata s kojima radim psihoterapiju osobe su u tridesetim i četrdesetim godinama, drugim riječima, osobe koje već godinama ne žive s roditeljima, koje su neovisne i sposobne brinuti se za sebe. Zato i nije toliko neobično kada se pitaju zašto pričamo o njihovim roditeljima ili njihovom djetinjstvu. Mnogima od njih je teško zamisliti da bi nešto što se dogodilo tako davno moglo danas nekako utjecati na njihov život „Odrasla sam osoba i neću kriviti svoje roditelje za probleme koje imam kao odrasla osoba.“ ili „Imao sam normalno djetinjstvo.“
Ipak, više je razloga zašto je dobro tijekom rada na sebi osvrnuti se i na djetinjstvo i na naše roditelje.
Svatko od nas predstavlja jedinstvenu kombinaciju urođenih karakteristika i svega onoga što smo iskusili tijekom života. Kada bismo mogli promijeniti bilo što u toj kompleksnoj jednadžbi, mi više ne bismo bili ona osoba koja trenutno jesmo.
Da, nas je oblikovala i naša prošlost, naši roditelji i drugi bliski i značajni ljudi. No, i naše osobine i način na koji smo reagirali na ta iskustva također su bitan faktor. Nekakav dokaz tome su braća i sestre koji potječu iz istih obitelji, a opet se toliko razlikuju jedno od drugoga.
„Dva dječaka, blizance, odgojio je otac alkoholičar. Prvi dječak je kao odrastao muškarac postao alkoholičar i kada su ga pitali zašto se to dogodilo rekao je „Gledao sam svoga oca.“
Drugi dječak kao odrastao muškarac nikada nije pio, a kada su ga pitali kako se to dogodilo rekao je „Gledao sam svoga oca.“
Kada bismo na svoje roditelje mogli gledati na posve objektivan i nepristran način, čak i ako smo imali normalno i sretno djetinjstvo, mi bismo u njihovim postupcima mogli pronaći niz pogrešnih postupaka u odnosu na nas.
Ne radi se o traženju ‘dlake u jajetu’ ili svaljivanju svega onoga što ne valja na leđa svojih roditelja, nego o pokušaju da ih sagledamo kao nesavršene ljude koji griješe. Naposljetku, i mi smo nesavršeni ljudi i mi griješimo.
No, kada smo maleni i kada pred nama stoje veliki roditelji o kojima ovisi naš opstanak, skloniji smo krivnju i za slučajne grubosti, koje se događaju svima, pripisati sebi. Ako uzmemo u obzir da mnogi od nas potječu iz obitelji u kojima okolnosti nisu bile niti blizu ideala, u kojima je bilo i zlostavljanja, onda se možda u nama zbog naše prošlosti krije mnogo izvora krivnje koju bi mogli barem ublažiti ako je izložimo dnevnom svjetlu.
Uostalom, što znači normalno djetinjstvo?
Znači li imati normalno djetinjstvo odrastati u imućnoj obitelji u velikoj kući u svojoj sobi u kojoj smo cijelo djetinjstvo proveli budni jer nas je bilo strah sjena koje vrebaju ispod kreveta ili iz ormara? Ili imati normalno djetinjstvo znači da je naš otac bio alkoholičar, ali bili su to i drugi očevi u kvartu grada u kojem smo odrasli pa se naše djetinjstvo ne razlikuje previše od djetinjstva druge, sada već odrasle, djece? Ili imati normalno djetinjstvo znači da nas je jako volio onaj isti djed koji je tukao baku kada bi popio kap alkohola više? Ipak nije tukao nas. Ili je normalno djetinjstvo ono u kojem su se naši roditelji rastali jer je otac bio odrasla verzija Petra Pana koji nije znao kako biti odan odrastao muškarac svojoj supruzi i otac svojoj djeci?
Da, naši roditelji nemaju vremeplov i ne mogu se vratiti u prošlost i popraviti sve one stvari u kojima su pogriješili i kojima su nas povrijedili, ali za nas može biti korisno shvatiti kako za neku nenamjernu grubost ili namjerni šamar nismo bili krivi mi i to što mi bazično ne valjamo.
Vjerujem da u trenucima neprikladnog ponašanja prema nama većina naših roditelja to nije činila s namjerom da nam zagorča ostatak života, nego jednostavno nisu znali bolje ili drugačije. Kada su se neprikladno ponašali prema nama, činili su to iz nekakvih svojih razloga, a ne zbog nečega u nama.
Uz to, ako riječ „krivnja“ zamijenimo s riječju „utjecaj“ tada ni ne govorimo krivnji nego o utjecaju koji su roditeljski stavovi i postupci imali na nas tijekom našeg odrastanja.
Svrha istraživanja utjecaja nije upiranje prstom i zauzimanje uloge žrtve koja danas kao odrasla osoba ne može ništa učiniti kako bi joj život bio bolji, nego pitanje želimo li da nešto iz prošlosti utječe na našu sadašnjost, živote koje sada vodimo i odnose koje sada imamo.
Sigurno će za dio utjecaja koji su roditelji imali na nas odgovor biti „Da.“ jer su očito nešto i dobro učinili i na mnogo načina i pozitivno utjecali na nas kada tražimo odgovore na pitanja koja nemamo i želimo da nam život bude bolji, a mi zadovoljniji.
Drugim riječima, kada se na psihoterapiji otvori tema roditelja svrha tog razgovora o roditeljima nije okrivljavanje roditelja i izbjegavanje osobne odgovornosti. Osim toga, možda je i neodgovorno ne razmisliti o mogućim ranama i ograničenjima iz djetinjstva.
Ne povređujemo svoje roditelje i ne izdajemo ih pogledom u prošlost, a moguće je da povrijedimo sebe i druge ako ne pogledamo. Mnogo puta se radi o tome da bez svjesnog truda niti ne možemo pogledati u te rane jer su skrivene ispod mnogih slojeva racionalizacije zbog kojih smo potisnuli koliko nas je nešto zapravo boljelo kada se događalo.
Sve one stvari zbog kojih smo plakali kao djeca, sve stvari koje su nas boljele, svaki puta kada smo se pretvarali da nas nešto ne smeta, a smetalo nas je – sve te stvari ne nestaju. Sva ta iskustva su pohranjena negdje u nama i čekaju priliku da ugledaju svjetlo dana i da ih pogledamo iz drugačije perspektive.
Ako samo krivimo svoje roditelje i smatramo ih odgovornima za svoj život sada, to za nas može biti kontraproduktivno i neće promijeniti apsolutno ništa od onoga čime smo nezadovoljni.
Nismo ničime zaslužili neprikladno ponašanje svojih roditelja. No, nisu naši roditelji ti koji nas sada tretiraju loše. To smo mi. Naše misli. Naše emocije. Naše ponašanje.
Dugoročno gledano ljutnja i okrivljavanje roditelja nam neće pomoći i neće nam pomoći da se maknemo s mjesta jer ne možemo promijeniti prošlost, a ne možemo promijeniti niti druge ljude, niti je nužno smisao prekapanja po prošlosti konfrontiranje roditelja (iako ponekada i to može biti korisno).
Poanta prekapanja po prošlosti nije potraga za nekakvom patologijom i dokazom da ne valjamo i da smo bazično loše osobe ili da su to naši roditelji, nego razumijevanje na koje smo se sve načine prilagodili uvjetima života u kojima smo živjeli. Jasno je to da se naša iskustva iz djetinjstva razlikuju, da su neka više bila obilježena srećom i sigurnošću, a neka više strahom i tugom. No, djetinjstvo svake osobe je jedinstveno, a normalnost je relativan pojam čija definicija ovisi o tome koga pitamo što je normalno.
Ono što nam može pomoći je što objektivniji pogled u prošlost, previjanje i prematanje rana iz prošlosti, pronalaženje odgovarajućeg protuotrova za rane koje su inficirane otrovima koji im ne daju da zacijele. Ono što nam može pomoći je shvaćanje koje su to nezadovoljene potrebe iz djetinjstva koje vučemo za sobom, a koje nas bole i koje nikako da zadovoljimo jer niti ne znamo koje su ili ih samo odbacujemo kao predjetinjaste.
Ono što nam može pomoći je preuzimanje odgovornosti za to da smo mi ti koji nas povređuju u sadašnjosti. Povređuju nas naše misli, naše emocije i naša ponašanja, a to je nešto na čemu možemo početi raditi odmah i ovisi isključivo o nama.
Literatura
Gressel, J. (2016). Is Our Childhood Really to Blame for Everything?
Taylor, J. (2012). Personal Growth: Blame Your Parents for Your Problems!
<3
<3
Najlakse je za sve kriviti roditelje.Mislim da svaki roditelj želi sve najbolje svojoj djeci (na žalost ima i onih koji zlostavljaju,mislim da je to mali broj)Sami početak vašeg teksta govori sve (o dva brata blizanca)Danas je jako teško biti roditelj.Znamo da nema recepta za odgoj.Možda su se naša djeca rodila”U krivo vrijeme,na krivom mjestu,možda od pravih roditelja.Jako cijenim vas i vaše članke,pisete stvarno super i drago mi je da mogu sa vama komunicirati barem ovako.Mislim da su neka luda vremena.Ljudi više nisu kao nekada,takodjer i djeca.Možeš ti učiti i govoriti bilo što, njima je dostupno sve,vide nepravdu,laganje,varanje,krađe, razne vrste manipulacije,pa ti sada uči.Vraćam se na početak vašeg teksta.Život je lutrija,koje brojeve odigrati.Hvala vam za čašu razgovora preko pisanja.Za sve je kriva komunikacija,to je bolest današnjice. Mozda se ipak desi čudo.
Hmm.. istrazivanja pokazuju kako je svaka cetvrta djevojcica izlozena nekom obliku seksualnog zlostavljanja, da ne govorimo o tjelesnom i emocionalnom zlostavljanju i zanemarivanju. Na zalost brojke su mnogo mnogo vece nego sto se usudimo razmisljati o njima.
Moj osobni stav je da ovo nije luđe vrijeme nego pred 100 godina nego je mnogo mnogo drustveno prihvatljivije nazvati stvari njihovim pravim imenom.
Samarcina “neposlusnoj” zeni ili djetetu prestaje biti metoda odgoja, a postaje ono sto jest – neprikladno i neprihvatljivo ponasanje.
Pa ipak, sve to skupa nas ne bi trebalo obeshrabriti da kao odrasla djeca koja su prezivjela ono sto nitko ne bi trebao prezivjeti odustanemo od svog zivota.. nekako vjerujem da je upornim i dosljednim radom na sebi moguce zaljeciti mnoge rane i boli iz proslosti i zivjeti kvalitetnim i zadovoljavajucim zivotom mnogo cesce nego sto se usudimo i sanjati.
A sto se odgoja tice, vjerujem da svako vrijeme nosi svoje specificne izazove. Moja baka nije morala strahovati hoce li joj dijete previse vremena provoditi pred TV-om ili uz mobitel jer jednostavno nije bilo TV-a i mobitela, ali zato joj je jedno dijete umrlo od bolesti koja bi se danas dala izlijeciti.. a ne treba zanemariti niti to da je svako dijete – bice za sebe – sa specificnim potrebama..
Ne vjerujem da je ikada bilo lako biti roditelj, a ni dijete cak niti u nekakvim normalnim okolnostima..a kamoli u nekakvim otegotnim.
Citamo se i dalje 😉
Hvala na komentaru
Slažem se sa dosta toga sto ste napisali.Uvijek sam za svaku vrstu pomoci,posebno psiholoske.Da se mene pita,bilo bi barem duplo više psihologa uključeno u razno razne institucije.Svi znamo u kojim vremenima zivino. Čovjek se najmanje cijeni,to je na žalost istina (voljela bih da se varam ) pišem onako kako ja to vidim (možda nisam u pravu)prihvaćam sugestije. Mislim da svima nama treba psihoterapeut, nekima više,nekima manje.Živimo i radimo u kojekakvim ustanovama,dućanima. ..ponižavani,maltretirani…Manje vise imamo svi neke traume iz djetinjstva.Svakako sam da se pomogne izliječiti stare rane.A,da li su roditelji krivi baš za sve?I ja se to pitam.
Mislim da su na svoj nacin vremena oduvijek bila teska. Vrlo rijetko razmisljam o tome da li je prije bilo jednostavnije i da li su se ljudi vise cijenili tada nekada, ali onda se sjetim da su zene pravo glasa dobile prakticki jucer, da se o radnickim pravima pocelo govoriti pred nesto vise od 100 godina.. ako bas moram usporediti, nekako se osjecam sretnom sto sam rodena sada, kada uz sve probleme sto ih kao ljudsko bice imam, mogu uciti iz toliko razlicitih izvora, sto zbilja na mikro razini mogu uciniti neku promjenu.
Ako promjena znaci da je nekome barem maaaalo lakse, barem 0,06% bolje u zivotu zbog necega sto sam rekla ili ucinila – onda imam osjecaj da sam uspjela.
Mislim da je pitanje Jesu li nasi roditelji krivi bas za sve jedno vrlo relativno pitanje. Ne mogu se ne zapitati sto je sa svom onom djecom cije su zivote obiljezila tjelesna ogranicenja jer su im roditelji polomili kosti, koje su roditelji ubili, silovali ih, tukli.. u nekim situacijama i pricama koje sam cula, ne znam sto se drugo moglo i ocekivati od nekih odraslih koji su prezivjeli takva i slicna zlostavljanja.
Da bih znala kako se voljeti, prvo me tome netko mora poduciti time sto ce voljeti sebe i voljeti mene..
Slažem se s vašim komentarima.Vi vjerojatno imate više iskustva radeći sa raznim osobama.Čuli ste sigurno puno više tužnih priča i ljudskih sudbina.Danas nam je puno toga dostupno.Kako naći pravu mjeru?Čini mi se da je puno toga van kontrole.Gdje je krivac?U nama samima.Čini mi se da nema baš puno sretnih ljudi.Kao da smo se negdje izgubili,ostala je velika praznina.Sve više ljudi traži psihološku pomoć.To nije loše, samo svima nije dostupna.Državne institucije se bas ne trude.Ima privatno,znam,mogu li ljudi to sebi priuštiti.Mislim da većina ne može. Kako si onda pomoći.
Kao sto sam već napisala, mislim da svako vrijeme nosi svoje izazove i sama činjenica da se sve više ljudi odlučuje za neki oblik stručne pomoći ne vidim kao dokaz da kao ljudska vrsta odlazimo k vragu nego kao buđenje ideje da stvari ne moraju biti onakve kakve su trenutno sada.. da se mogu i trebaju mijenjati, a da globalna promjena počinje u umovima i srcima pojedinaca.
Tko je krivac? Mislim da je bolje pitanje tko je za što odgovoran? Tko je odgovoran za moj život? U čijim rukama leži odgovornost? Jesu li to nečije tuđe ruke ili moje?
Slažem se da nad mnogim stvarima nemamo kontrolu, ali imamo mogućnost odabrati kako ćemo na te stvari reagirati. Baš kao što i ja odabirem odgovoriti na vaš komentar iako zapravo ne mogu podastrti niti jedan dokaz da nije onako kako vi kažete da je, jer u vašem svijetu uistinu, barem trenutno, jest tako.
No, iako vas ne mogu i neću razuvjeravati da svijet nije onakvo mjesto kakvim ga vi doživljavate, mogu vam reći kakav je moj svijet – a taj svijet je onaj u kojem se hvatam u koštac sa svojim i tuđim (na psihoterapiji) stvarima o kojima je teško pričati, nastojim ponuditi prihvaćanje i istovremeno u sebi zadržati nadu da može biti bolje iako je sada teško.
Vidite, niti jedna od nas nije u potpunosti u pravu ili u potpunosti u krivu.. naše stvarnosti postoje uz bok jedna drugoj, a ja vam pokušavam reći da je moguće ući u drugačiju stvarnost radeći i ovo što sada radite – čitate i razmišljate. To je jedna od stvari koju je moguće učiniti kako bi bilo bolje i drugačije.
Što je još osim toga moguće učiniti? Na to nemam odgovor jer je to odgovor koji svatko treba pronaći sam, uz prijatelje, obitelj, psihoterapeuta..
Draga gospodjo Marija,hvala vam sto ste izdvojili svoje vrijeme za mene i moje komentare.To je za mene jako bitno,pokazatelj da vam je stalo do toga sto radite.Ako osoba voli to što radi i daje se,to ljudi osjećaju i to im je jako bitno,odnosno najbitnije (barem za mene)
Jasno mi je da je svatko krojač svoje sreće,da sam odlučuje o svom životu.Nekada na neke situacije ne možemo djelovati(ne ovise o nama)teško ih je prihvati a jos teže se nositi sa njima.
Pa meni je drago kada se netko odvazi komentirati.. zato sam i ostavila mogucnost anonimnog komentiranja ?
Uvijek mi je drago cuti osvrt i tuda misljenja o temama koje obradujem, cak i kada se kose s mojim ili ga propitkuju jer iskreno, meni cesto na stranim web stranicama budu zanimljiviji komentari od samih tekstova.. jer dobijem uvid u to koliko se drugih ljudi muci s istim problemom kao i ja.. manje sam sama u svom problemu.. samoj sebi postajem normalnija i prihvatljivija i barem sam korak blize razrjesavanju istog.
Slazem se s vama u potpunosti da su neke stvari koje nam se dogadaju u zivotu, a nad kojima nemamo previse kontrole – najblaze receno – tesko probavljive.. to prihvacanje stvarnosti da smo ponekada tek listici na vjetru je zastrasujuca.. koliko toga ovisi u konacnici i o sreci koje neki od nas imaju manje, a neki vise.. i koliko bi zivot bio laksi da smo imali samo malo vise srece 🙁
I skroz mi je u redu, cak i pozeljno, uzeti si vremena i vikati na Boga, karmu, zlu sudbu, druge ljude, roditelje, ljubavnike i drzavu i sve ono nevidljivo sto kroji moju sudbinu, a nad cim nemam utjecaja.. nastojim si dati prostora da se ljutim na sve i da tugujem zbog toga kroz sto sam sve morala proci.. mislim da je to zdravo i ljekovito za dusu.
Kad me netko pita da li ja to placem zbog tog necega, ponosno dignem glavu i kazem – da.. treba mi da placem i zato placem koliko god to drugima glupo i beznacajno bilo.
Bitno mi je da proradim emociju, da uronim u nju i pustim je da se istrosi.. i onda kada se istrosi krecem dalje.. ponekada je dovoljno jedno popodne, a ponekada trebaju mjeseci ili godine i mislim da je jedino posteno nakon svega sto sam prosla da si priustim to vrijeme.. i da nastavim dalje kada se emocija potrosi.
Citamo se i dalje <3