„Svi lažemo, ali neki od nas odlaze u ekstreme razarajući u procesu odnose i karijere.“
Kathleen Doheny
Pojam kompulzivnog ili patološkog laganja, mitomanije ili pseudologie phantastice opisuje kronično govorenje neistine bez nekog posebnog razloga. Od klasične neiskrenosti, koja je povremeno karakteristična za sve nas jer želimo izbjeći odgovornost ili ne želimo povrijediti tuđe osjećaje, patološki lažljivci lažu mnogo češće neovisno o kontekstu i često djeluje kao da od tih laži nemaju ništa. No njihovo ponašanje, usprkos tome što je često besmisleno, nevjerojatno je frustrirajuće za obitelj, prijatelje i kolege.
Osnovna obilježja kompulzivnog laganja:
– uglavnom se radi o lažima koje se mogu lako raskrinkati, a koje mogu biti vrlo opsežne i kompleksne. Primjerice, osoba koja ima gripu može reći svojim kolegama da ima neku ozbiljnu bolest ili će iz obične glavobolje napraviti spektakl i svima ispričati kako je još jednu noć provela na hitnoj pomoći.
– osoba kontinuirano laže, a njezine laži nisu izazvane trenutnim pritiskom. Primjerice, osoba koja neprestano laže kako bi sakrila izvanbračnu vezu ne bi se mogla nazvati patološkim lažljivcem jer laže kako bi sačuvala tajnu.
– osoba se uglavnom lažima prikazuje pozitivnijom no što uistinu jest, no isto tako moguće je da izgovori i laži koje će joj naštetiti. Primjerice, patološki lažljivci će vjerojatnije lagati da su završili fakultet nego da su odustali od fakulteta, ali je moguće i da se pohvale nekim ponašanjem koje je zapravo nemoralno.
– laži su češće izazvane unutarnjim nego vanjskim motivima. Primjerice, zlostavljano dijete može učestalo lagati roditeljima kako bi izbjeglo zlostavljanje, no to dijete se ne može nazvati patološkim lažljivcem jer je laganje izazvano vanjskim motivima.
„Često su vrlo dobri lažljivci, a mi vjerujemo, barem neko vrijeme u ono što govore.“
Paul Ekman
Od prvog zabilježenog slučaja patološkog laganja prije više od 100 godina do danas vode se debate je li patološko laganje zaseban poremećaj ili je tek simptom problema s kontrolom impulsa, narcističkog, antisocijalnog, graničnog ili histrionskog poremećaja ličnosti.
Debate se vode i oko toga shvaćaju li uopće patološki lažljivci shvaćaju da lažu? Stručnjaci dijele iskustva prema kojima su neke osobe koje su inicijalno smatrane patološkim lažljivcima zapravo osobe koje pate od deluzija jer naprosto ne razlikuju istinu od fantazija. Čak i kada se ne radi o deluzijama, patološko laganje se često opisuje kao impulzivno i neplanirano, a relativna besmislenost laži, uključujući minimalnu potencijalnu korist od izgovorenih neistina navodi na pitanje ima li patološki lažljivac uopće kontrolu nad sobom?
S druge strane, dosljednim pritiskom i propitkivanjem je mnoge patološke lažljivce moguće navesti da, barem djelomično, priznaju istinu što podržava pogled da se radi o fantaziji ili sanjarenju koje lažljivac prezentira kao svoju istinu često radi zadovoljstva koje proizlazi iz laži.
Laganje im na neki način služi kao bijeg od anksioznosti uzrokovane traumom, strahom od odbacivanja ili srama i predstavlja način zaštite krhkog ega. Kada se ne mogu nositi s istinom ili kada ne mogu izgovoriti istinu, pokušat će laganjem smanjiti anksioznost. No, osim što smanjuje anksioznost, laganje stvara novu anksioznost jer sada patološki lažljivac mora skrivati istinu koja može biti otkrivena u bilo kojem trenutku.
Usprkos eventualnim kratkotrajnim pozitivnim posljedicama, patološko laganje se dugoročno ne isplati. Patološki lažljivci moraju ulagati veliku količinu energije u to kako bi popratili svoje laži, moraju ulagati dodatan napor kako bi se i prezentirali u onome svjetlu u kojemu govore o sebi ili izbjegavati razotkrivanje, a njihovi odnosi propadaju kada laži konačno izađu na površinu. Osim toga, patološkim lažljivcima neiskrenost s vremenom postaje sve ugodnija i često ide do točke da su spremni žrtvovati druge kako bi sačuvali svoju fasadu od laži.
U nekim situacijama laži mogu imati i pravne posljedice. Zločini povezani s patološkim laganjem uključuju krađe, prevare, krivotvorenje i plagiranje. Naravno, ovdje je potrebno napomenuti kako su mnogi patološki lažljivci vrlo uspješni profesionalci bez dosjea.
Ako ste se ikada susreli s patološkim lažljivcem, jasno vam je kako je vrlo teško nositi se s njim. Mnogi od njih lažu tako dobro ili lažu o stvarima koje su nam važne, da često na prvu i povjerujemo u sve ono što nam je rečeno. Osim toga, izravno suočavanje i razotkrivanje ne donosi previše pomaka jer će se prosječni kompulzivni lažljivac suočen s istinom naljutiti na nas i jednostavno nastaviti lagati.
Patološki lažljivci zbog laži ne mogu izgraditi stabilne i čvrste odnose i često imaju povijest propalih veza i brakova, narušenih odnosa s roditeljima, prijateljima i kolegama. I dok svi imaju povijest prekinutih odnosa, patološki lažljivci pokazuju obrazac neuspjeha koji nije u skladu s njihovim grandioznim pričama o uspješnim i impresivnim životima koje vode.
Rijetko se sami obraćaju za pomoć, a ako se i odluče potražiti pomoć to se događa nakon teških i ozbiljnih posljedica njihovih laži kao što su otkaz, bankrot ili razvod.
Iako patološki lažljivci, spojeni na detektor laži, odaju znakove da osjećaju krivnju, u neposrednom odnosu s njima zapravo ne možemo očekivati žaljenje zbog laži. Oni će malo držati do toga što su svojim lažima povrijedili naše osjećaje i bit će im važnije sačuvati laži nego odnose.
Bliski odnosi s patološkim lažljivcima puni su izazova jer nikada ne znamo na čemu smo i ne možemo se osjećati sigurno u odnosu izgrađenom na laži.
Literatura:
Dike, C.C. (2008). Pathological Lying: Symptom or Disease?
Doheny, K. The Truth Behind Pathological and Compulsive Liars.
GoodTherapy.org. Copulsive Lying.
Pedersen, T. Pathological Lying.
Nažalost da. UPRAVO JE TAKO.