Negativna strana odnosa

Što je Štokholmski sindrom?

Svima nam se događa da ovisno o životnim okolnostima i mentalnom stanju u kojem se nalazimo budemo iznenađeni vlastitim mislima, osjećajima i ponašanjem. Isto vrijedi i u situacijama kada smo uključeni u odnose u kojima nas druga osoba nastoji kontrolirati, neprikladno se ponaša i/ili nas zlostavlja.

Tijekom i nakon završetka takvog odnosa nisu neuobičajene izjave poput „Svjesna sam svega što mi je učinio, ali još uvijek ga volim.“, „Ne znam zašto, ali želim ga natrag.“ ili „Znam da zvuči ludo, ali nedostaje mi.“ Obitelj i prijatelji često su šokirani tim komentarima ili svjedočenjem povratka žrtve u odnos u kojem je očito zlostavljana. I iako te situacije i nemaju prevelikog smisla gledano iz društvene perspektive, itekako imaju smisla iz psihološke.

1973. godine je u Štokholmu u Švedskoj, bjegunac iz zatvora Jan Erik Olsson pokušao opljačkati banku te je uz pomoć drugog bjegunca 131 sat četiri osobe držao kao taoce. Na njih je stavio dinamit i držao ih u sefu banke sve dok konačno nisu spašeni.

Nakon spašavanja, taoci su se ponašali na neočekivani način s obzirom na to da su im prijetili, zlostavljali ih i zato što su više od 5 dana strahovali za svoj život. Iz izjava koje su dali medijima bilo je jasno da podupiru svoje tamničare i da se boje policijskog osoblja koje im je spasilo živote. Taoci su u nekom trenutku svog zarobljeništva povjerovali da ih njihovi tamničari zapravo štite od policije, jedna od taokinja se kasnije privatno družila s jednim od tamničara, a druga je osnovala zakladu sa svrhom da svojim tamničarima pomogne u obrani. Drugim riječima, taoci su razvili emocionalnu povezanost sa svojim tamničarima.

To psihološko stanje je postalo poznato pod nazivom Štokholmski sindrom, ali je emocionalno povezivanje s tamničarem ili zlostavljačem proces koji je odavna poznat u psihologiji te se zna da se često javlja kod zlostavljane djece, zlostavljanih žena, ratnih zarobljenika, članova kulta, žrtava incesta, koncentracijskim logorima i drugim kontrolirajućim odnosima.

Emocionalno povezivanje sa zlostavljačem zapravo je strategija preživljavanja za žrtve zlostavljanja jer povećava vjerojatnost preživljavanja zlostavljanja i/ili zatočeništva. S druge strane, žrtve zlostavljanja zbog Štokholmskog sindroma ne surađuju tijekom pokušaja spašavanja ili kasnije tijekom suđenja te je razlogom zbog kojeg zlostavljane žene ne prijavljuju zlostavljanje, izvlače svoje partnere iz zatvora ili čak napadaju policiju ili članove obitelji koji ih nastoje spasiti ili pomoći im.

Svaki sindrom ima skup simptoma koji ga opisuju, a Štokholmski sindrom nije iznimka. Prema različitim stručnjacima kod tog sindroma će biti prisutno barem nekoliko od sljedećih simptoma:

-pozitivni osjećaji žrtve prema zlostavljaču

-negativni osjećaji žrtve prema obitelji, prijateljima ili predstavnicima zakona koji joj nastoje pomoći, podržati je ili je spasiti

-podržavanje stavova i ponašanja zlostavljača

-žrtva će povremeno pomagati zlostavljaču

-nesposobnost da žrtva poduzme bilo što kako bi se oslobodila

mma-2282013_1920

Štokholmski sindrom se može javiti u partnerskim odnosima, ali i odnosima s nepoznatom osobom u kojoj je ta osoba u položaju kontrole ili autoriteta, ali se jednako tako neće javiti u svim situacijama zlostavljanja. Utvrđena su četiri uvjeta koja služe kao osnova za razvijanje emocionalne povezanosti sa zlostavljačem:

– strah za vlastiti život i psihološku dobrobit uz uvjerenje da će zlostavljač ostvariti svoje prijetnje

– doživljaj žrtve da je zlostavljač prema njoj ponekada dobar

– izolacija žrtve od svih drugih perspektiva i mišljenja osim od one od zlostavljača

– bespomoćnost ili doživljaj žrtve da ne može pobjeći iz situacije

Strah za vlastiti život

Zlostavljač može prijetiti izravno, neizravno ili iskazivanjem agresije i nasilja prema drugima. Može se raditi o prijetnji samoj žrtvi ili prijetnji članovima obitelji ili prijateljima, a povijest nasilja žrtvu dovodi do zaključka da će zlostavljač svoje prijetnje sprovesti u djelo ako ne udovolji zahtjevima. Zlostavljač obično uvjerava žrtvu kako će samo suradnja sačuvati njezin život ili živote njezinih bližnjih.

Zlostavljač se može hvaliti pričama o osveti drugima koji su mu se na neki način zamjerili kao i poznanstvima s ljudima koji bi žrtvi mogli nauditi. Svjedočenje agresiji i nasilju također može poslužiti kao prijetnja, primjerice kada zlostavljač razbija stvari po kući ili je agresivan prema drugim vozačima na cesti.

Zlostavljač je ponekada dobar

U situacijama kada strahujemo za svoj život, tražit ćemo znakove koji ukazuju da bi se situacija mogla promijeniti i poboljšati, a kada zlostavljač prema žrtvi pokaže mali znak dobrote, žrtva je to sklona interpretirati kao siguran znak da je zlostavljač ipak dobra osoba.

U nasilnom okružju, sama ideja da zlostavljač nije ubio žrtvu može biti interpretirana kao znak dobrote. Dozvola da se koristi toalet kao i hrana ili voda mogu biti dovoljni za ojačavanje Štokholmskog sindroma u talačkim situacijama.

Kad govorimo o intimnim odnosima, tada čestitka za rođendan ili poklon mogu biti dokazom da zlostavljač nije u potpunosti loš i da bi s vremenom mogao promijeniti svoje ponašanje. Osim toga, žrtve su sklone pozitivno razmišljati o svojim partnerima zlostavljačima kada izostane nasilje koje bi se inače sigurno dogodilo.

Slično tome, zlostavljači će ponekada sa žrtvama podijeliti informacije o svojoj prošlosti, o tome kako se drugi prema njima nisu dobro odnosili, zanemarivali ih i/ili zlostavljali zbog čega će žrtve na zlostavljača gledati kao na žrtvu. S vremenom se razvija simpatija prema zlostavljaču što vodi ka opravdavanju zlostavljačkog ponašanja „Znam da me istukao i slomio mi čeljust, ali on ima problema… imao je teško i nesretno djetinjstvo…“

Priznanje zlostavljača da ima problem i da bi za njega moglo biti korisno da potraži pomoć najčešće se javlja nakon zlostavljanja koje su sami počinili i služi odbacivanju odgovornosti za zlostavljanje. Samo simpatija žrtve prema prethodnim iskustvima zlostavljača ne dovodi do promjene u ponašanju.

Izolacija žrtve

U zlostavljačkim i kontrolirajućim odnosima žrtve će, kako bi se očuvale od nasilnih ili zastrašujućih ispada, nastojati na svijet gledati iz perspektive zlostavljača. Nastojat će predvidjeti i spriječiti stvari koje bi mogle izazvati ispade ponašajući se na način za koji vjeruju će ga usrećiti. Žrtva će postati preokupirana reakcijama zlostavljača te će se većina njezinog života i njezinih odluka vrtjeti upravo oko njegovih potreba, želja i navika.

Preuzimanje perspektive zlostavljača je tehnika preživljavanja koja može postati toliko intenzivna da se žrtve počinju ljutiti i zamjerati osobama koje im nastoje pomoći. Žrtva je ionako izložena intenzivnoj manipulaciji i zlostavljanju kojima je svrha izolacija od drugih, a ideja da bi kontakt s članovima obitelji ili prijateljima, koji žele pomoći, mogao izazvati nove ispade – u žrtvi izaziva ljutnju. Iako prijateljima i članovima obitelji može djelovati kao da žrtva surađuje sa zlostavljačem, zapravo se radi o nastojanju da se izbjegne buduće zlostavljanje.

Bespomoćnost

Većini nas je barem donekle shvatljiv osjećaj bespomoćnosti u talačkim situacijama kad se radi o prijetnjama s oružjem, ali slična uvjerenja su prisutna i u mnogim kontrolirajućim i zlostavljačkim odnosima koja će možda potrajati zbog financijskih problema, uzajamnog intimnog znanja ili drugih kompliciranih situacija.

Kontrolirajući partneri često imaju tendenciju stvaranja financijskih zaduženja ako pomisle da bi ih žrtva mogla otići pa se tako primjerice kupnja novog auta pretvara u nemogućnost zlostavljača da isplaćuje alimentaciju za djecu kada partnerica kaže da želi prekinuti odnos. Ili će zlostavljač prijetiti da će radije dati otkaz nego plaćati alimentaciju, prijetiti javnim iznošenjem privatnih i intimnih stvari, uvjeravanjem partnerice da je nikada neće pustiti na miru, a nisu neuobičajene i prijetnje samoubojstvom.

Žrtva će u kontrolirajućim odnosima izgubiti dio samopoštovanja, samopouzdanja i psihičke energije te će se često osjećati kao da je preslaba da ode, a kada uz to zlostavljač kontrolira financije, sve pokretnine i nekretnine stavlja na svoje ime, time smanjujući mogućnost da žrtva ode, sve postaje još mnogo mnogo teže.

rope-2322774_1920

Štokholmski sindrom stvara nezdravu povezanost između žrtve i zlostavljača zbog kojeg će žrtve podržavati zlostavljače čak i kad odnosa više nema, to je razlog zbog kojeg će nastojati gledati ono dobro u zlostavljaču i prema njemu osjećati simpatiju iako ih je emocionalno, tjelesno ili seksualno zlostavljao.

Ne smijemo zanemariti niti nevjerojatnu količinu psihičke energije koju će žrtva uložiti u to da samoj sebi opravda ostanak u odnosu kao i to da je za odlazak potrebno suočavanje sa stvarnošću.

Kombinacija uvjerenja žrtve da je odnos prihvatljiv i nužan za preživljavanje stvara osjećaj da će žrtva propasti, poludjeti ili umrijeti ako se odnos završi. U dugotrajnim odnosima, žrtve su u odnos uložile sve što su imale te im je odnos jedini izvor samopouzdanja, samopoštovanja i emocionalnog zdravlja.

I na kraju, Štokholmski sindrom proizlazi iz nastojanja žrtve da preživi u prijetećoj i kontrolirajućoj situaciji, a ono što je možda započelo kao naizgled normalan odnos s vremenom se pretvorilo u kontroliranje i zlostavljanje. Žrtva je okupirana nastojanjem da preživi i pokuša održati odnos, a promjena može započeti tek onda kada shvati da odnos ne funkcionira i da se ne može popraviti kada će joj biti potrebna naša podrška.


Literatura:

Carver, J.M. Love and Stockholm Syndroe: The Mystery of Loving an Abuser.

6 comments

  1. ako takvo ponašanje i pravdamo kao posljedicu zlostavljanja u djetinjstvu, i to je istina, zar se njegovo ponašanje uopće može promjeniti,jer on sam to ne uviđa i najčešće misli da je problem na drugoj strani.

    Marija

    1. Draga Marija,

      Njega ili nju nitko ne moze promijeniti osim njih samih tako da da.. vi ne mozete promjeniti nikoga tko se ne zeli promijeniti iz kojeg god razloga.

  2. Ovo govori puno. A recimo ovako: kad su supružnici u tako nezdravom odnosu da su oboje i zlostavljači i žrtve. I dogodi se spomenuta situacija sa zaduženjem jednog i drugog. A voljeli su se i podržavali. Pa su odjednom počeli ratovati i nanositi bol jedno drugome. Jako teško i bolno. Čak traumatično. I bili su utjeha jedno drugome zbog svojih trauma iz prošlosti. Kako se iz toga izvući da svima bude bolje?

  3. Draga Gospodjo Berzati,
    Divan ste psiholog i bloger.
    Nazalost u nekim sam se temama pronasla. U ovoj Bogu hvala ne, ali svakako citam sve sto stigne od vas.
    Mnogo srece i pozdrav!

    1. Draga Bezimena,

      Hvala vam sto me citate <3 i meni je drago da se niste pronasli u ovoj temi ;)

Komentiraj, znaš da želiš ;)