‘Razočarati se’ znači prihvatiti stvarnost

Svi smo u nekom trenutku svog života osjetili da nam srce tone u osjećaj zvan razočarenje koji je moguće doživjeti kao apatiju, bijes ili duboku tugu zbog gubitka ili propalih očekivanja. Pogoršava ga spoznaja da nas je iznevjerio netko blizak. Radi se o osjećaju koji proizlazi iz razlike onoga što je moglo biti i onoga što uistinu jest i tuzi zbog neispunjenih snova i očekivanja.

Skloni smo činiti brojne stvari kako bismo izbjegli suočavanje sa spoznajom da su nas razočarali naši partneri, prijatelji, roditelji, djeca, kolege ili šefovi. Neki od nas će održavati nezdrave odnose, odbijajući razočarati se partnerom i prihvatiti stvarnost. Ako smo razočarani samim sobom, izbjegavat ćemo rizike, zloupotrebljavati sredstva ovisnosti ili nastavljati istim nezadovoljavajućim putem jer bi nas neki drugačiji put previše podsjećao na sve ono što nećemo dobiti ili ono što nismo, a željeli smo vjerovati da jesmo. Ponekada ćemo se pretvarati da smo sretni, zadovoljni ili uspješni kako ne bismo razočarali sebe ili druge.

Razočarati se znači prihvatiti stvarnost, prihvatiti da nismo dobili ono što smo željeli i da to možda nikada nećemo ni dobiti ili da nismo onako dobri i ispravni kako bismo željeli vjerovati da jesmo. Takve spoznaje neminovno prati boli, ali osim nje nam mogu donijeti i bolji i sretniji život ako možemo pogledati što je to što nas je razočaralo, trebamo li smanjiti ili povećati očekivanja od drugih i sebe i kako u budućnosti izbjeći ona razočaranja koja je moguće izbjeći.

Ono o čemu je vrijedno razmisliti je to koliko su naša očekivanja realna. Možda se radi o tome da imamo mnogo očekivanja i vrlo visoke standarde. To što smo uvjereni da ne očekujemo previše, ne znači da smo i realni i da je to što očekujemo moguće. Da li smo drugoj osobi uopće rekli što očekujemo? Ponekada se razočaravamo zbog nerazumnih i neizgovorenih očekivanja.

Korisna strategija je razmisliti o sebi, onome što mi nudimo i našim nesavršenostima i imati na umu činjenicu da i mi griješimo i da je to sasvim u redu. Možemo razgovarati s drugima, čuti drugačiju perspektivu i ako je potrebno prilagoditi svoja očekivanja.

S druge strane, možda se radi o tome da i se i previše odbijamo suočiti sa stvarnošću i da nas na razočarenje možda navode tek ekstremna ponašanja naših partnera, prijatelja ili obitelji kada nam ponestane argumenata kojima ćemo ih opravdavati.

Ishodi obje vrste razočarenja mogu biti vrlo dobri za nas.

I u prvome i u drugome slučaju postoji mogućnost da značajno unaprijedimo svoje odnose i malo više se približimo drugoj osobi jer ćemo joj oprostiti što nije savršena i od sada je gledati na malo realniji način i/ili time što ćemo oprostiti sebi to što nismo savršeni i gledati sebe na malo realniji način.

Ponekada je razočarenje najbolja stvar koja nam se može dogoditi jer ako postoji nešto što nam je važno, a što nam druga osoba odbija ili ne može dati tada se možemo razočarati, a onda pokušati prihvatiti drugu osobu i činjenicu da nam neće dati ono što bismo željeli ili prekinuti odnos ako nam je to neprihvatljivo.

Ponekada razočarenje donosi spoznaju o porastu samopouzdanja i samopoštovanja pa odražava ideju da smo postrožili kriterije u našim životima i da nećemo prihvaćati ništa ispod toga.

Razočarati se znači prihvatiti stvarnost u kojoj se drugi ili mi sami značajno razlikujemo od očekivanja. Teško je živjeti bez očekivanja, ali je teško i to da će uvijek sve zadovoljavati naša očekivanja čak i onda kada su ona razumna i jasno iskomunicirana. Mnoga razočarenja možemo predvidjeti i spriječiti promišljajući o svojim postupcima i učenjem iz tuđih pogrešaka, dok su druga razočaranja neizbježna. 

Literatura:

Ashworth, M. (2016). Dealing with Disappointment.

Lamia, M.C. (2011). Expectation, Disappointment and Sadness.