Dio recepta za sreću

Bježiš li od sreće?

Danas, u vrijeme popularne psihologije, koja prodaje recepte za sreću u „samo četiri koraka“, teško je zamisliti da postoje ljudi koji istovremeno priželjkuju sreću i izbjegavaju je ili samo odmiču rukom kada se radi o pitanjima sreće „jer ih se to ne tiče“.

Pa ipak, postoji nešto što se zove fobija od sreće ili cherophobia i tim imenom se nazivaju svi strahovi, koji mogu biti različitog intenziteta, a koji se javljaju na nagovještaj pozitivnih stvari. Ne radi se o tome da je netko stalno tužan i nesretan već u tome da je manje više „siv“ i da u njegovom životu nema pretjeranih pozitivnih emocija.

Ponekada se radi o umanjivanju osjećaja sreće koji slijedi nakon nekog događaja, a ponekada o izbjegavanju različitih situacija i postupaka koji bi mogli dovesti do uspjeha i popratne sreće. Primjerice, ponekada se nećemo niti prijaviti na posao koji nam se sviđa jer se bojimo da ćemo ga i dobiti, a ponekada ćemo o iznimnim stvarima koje smo postigli pričati kao o nečemu što je uobičajeno ili bezvezno.

Bit ćemo anksiozni ako nas na druženje pozovu osobe s kojima bismo se željeli družiti, propuštat ćemo prilike koje bi mogle dovesti do pozitivnih promjena u našim životima, nećemo sudjelovati u zabavnim aktivnostima, vjerovat ćemo kako nas sreća čini lošim osobama ili da bi naša sreća mogla imati loše posljedice po našu obitelj i prijatelje, narušiti odnose s njima ili ćemo misliti da su nastojanja da budemo sretni i zadovoljni tek gubitak vremena.

Prema nekim autorima, kod većine ljudi koji izbjegavaju sreću uzrok izbjegavanja je kombinacija nečega što im se dogodilo u prošlosti i načina na koji su to interpretirali te je kod nekih moguće pronaći jedan ili više konkretnih događaja koji su pokrenuli strah.

girls-984154_1920

Neki su nakon intenzivne sreće doživjeli nešto intenzivno neugodno i povezali to jedno s drugim. Kod nekih se radi o tome da su odrastali u atmosferi krivnje i da će osjećati krivnju zbog nečeg pozitivnog što im se dogodilo jer njihovoj majci, prijateljici ili partneru možda i nije tako dobro. Kod nekih će se raditi o strahu od kazne.

Neki od nas smatraju da ih intenzivan doživljaj sreće može učiniti lošom osobom. Uvjerenja poput „Samo plitki i/ili lijeni ljudi mogu biti sretni.“  odražavaju stav da zadovoljstvo s onim što imamo ili nam se trenutno događa dovodi do toga da više nećemo težiti nečem boljem, nećemo više rasti i razvijati se. Zbog toga će se željeti distancirati od sreće i mogućnosti da budu plitki, lijeni, ograničeni ili oni koji se zadovoljavaju s mrvicama.

Ne treba zaboraviti ni na pitanja kontrole i naših vječnih, praznovjernih nastojanja da kontroliramo svijet oko sebe i sve ono što bi moglo poći po krivu. Koliko god mi bili kreatori svoje sudbine, postoje realni objektivni nepredvidivi događaji u životu koji će uzdrmati temelje svakoga od nas ako nam se dogode.

Ne možemo u potpunosti izbjeći bol, jad i nesreću, a naša su nastojanja da kontroliramo sve ono što je nemoguće kontrolirati – osuđena na propast.

Možemo učiniti samo onoliko koliko možemo, ponekad više, a ponekad manje, i mantrati u sebi kada napadne strah „Ako se dogodi najgore, nekako ću se snaći.“ jer ćemo se sigurno nekako snaći. To što ne znamo rješenja svih problema koji bi nam se mogli dogoditi, ne znači da ona ne postoje i da ih nećemo pronaći ako će nam biti potrebno.

Koliko god pitanja sreće zvučala šuplje i isprazno, popularno psihologijski ili hipijevski, zar nije istina ta da smo svi negdje u potrazi za srećom i zadovoljstvom? U skladu s time, zašto izbjegavanje sreće ne bi bila legitimna tema o kojoj vrijedi razmisliti i poraditi na njoj ako je potrebno?

Imamo pravo rasti i razvijati se, ići naprijed i uživati na tom putu. Imamo pravo na užitak i u velikim i u malim stvarima. Imamo pravo odspavati malo duže, prijaviti se na taj posao, dati otkaz, preseliti se u drugu državu i platiti si još jednu kavu i uživati na ljetnoj terasi.

Ponekada će nam u potrazi za srećom biti potrebna stručna pomoć, a ponekada joj korak bliže možemo doći sami ili kroz razgovor s bliskim osobama.

Bježanjem od sreće ne postižemo baš ništa osim bježanja od sreće, a svejedno nam se kao i svima drugima događaju loše stvari. Bitno je da upamtimo da možemo učiniti samo toliko, ponekada manje, a ponekada više, a potom stisnuti palčeve u sebi i mantrati „Ako se dogodi najgore, nekako ću se snaći.“ jer ćemo se sigurno nekako snaći.

Želim vam da si dozvolite osjećati sreću i zadovoljstvo <3


Literatura:

Dodgson, L. (2008). Cherophobia is the fear of being happy – here are the signs you might have it.

Girinarayanan, A. (2017). In fear of happiness.

4 comments

  1. To se čini kao praznovjerje ili možda pušemo i na hladno jer smo bili opečeni i tako se odričemo nečeg što bi nam život mogao učiniti boljim
    Marija

  2. Nakon velikog osječaja sreće i zadovoljstva ko da uvjek slijedi razočarenje u tuga,ali zar to nije življenje??
    Bez tako snažnih osjećaja i razočarenja ne bi bilo,ali nije li to onda preživljavanje?
    Možemo li to uopće birati?
    Bojati se biti sretni?

    Marija

    1. Hmm.. da li se radi o tome da ne bi bilo moguce snazno se razocarati i osjetiti snaznu bol ako prije toga ne bismo bili sretni ILI se radi o tome da je kapacitet za osjecanje intenzivne boli, tuge, razocarenja isti onaj kapacitet koji nam omogucava intenzivnu srecu?

      Osobno smatram da se radi o onom potonjem i iako se moze dogoditi ili se dogada da nakon intenzivne srece dozivimo intenzivnu bol, da li se radi o uzrocno posljedicnoj vezi ili slucajnostima pa smo onda ponekad nakon intenzivne srece smireni, zadovoljni, sto god, a ponekada i zalosni i razocarani.

      Ja u tekstu govorim o necemu sto je poput praznovjerja, odnosno, uvjerenja da na neki nacin odricanjem od srece vjerujemo da mozemo biti negdje ispod radara tuge i boli koja vreba u svijetu sa sklonoscu da odemo u panican strah i izbjegavanju stvari i aktivnosti koje bi nam mogle zivot uciniti boljim.

Komentiraj, znaš da želiš ;)