Zato što ste vi to tražili

Kako pružiti podršku nekome kome je teško?

„Kada te stvarnost ošamari tako jako da ti zvoni u ušima, što ti je potrebno od ljudi koje voliš? Većina nas želi istu stvar. Želimo znati da imamo nekoga tko je tu za nas, nekoga kome je stalo, nekoga tko će si uzeti vremena kako bi shvatio kroz što prolazimo, tko će prepoznati našu bol i vidjeti kako jako patimo, tko će izdvojiti vrijeme za nas i dozvoliti nam da podijelimo svoje osjećaje bez da nas pokušavaju razvedriti ili natjerati da budemo hrabri pretvarajući se da je sve u redu, tko će nas podržati, tko će biti dobar prema nama i ponuditi nam pomoć, tko će nam svojim postupcima pokazati da nismo sami.“

Russ Harris

Svi smo bili na tom mjestu na kojem nam je trebala podrška dragih ljudi.. znate ono – uho za slušanje, rame za plakanje i čvrst zagrljaj… No, i prečesto smo umjesto toga dobili „Ima i drugih riba u moru…“, „Sada malo pretjeruješ…“, „Prestani plakati..“, „Sve je u redu..“ ili „Proći će te kad se budeš udavala.“

Te riječi izrečene u najboljoj namjeri s ciljem da nam pomognu zapravo nam uopće ne pomažu. Što nam nakon gadnog prekida znači „Ima i drugih riba u moru…“ ili „Sve je u redu..“ nakon što smo se gadno posvađali s prijateljicom? Ne previše, jer nas ne zanimaju druge ribe i baš ništa nije u redu, a možda smo se zbog tih riječi osjećali još i gore.

Tu su i scenariji gdje smo mi ti koji bismo trebali pružiti podršku prijatelju, majci ili kćeri, a osjećamo se poput slona u staklani koji će prije porušiti sve oko sebe nego uspjeti podržati drugu osobu.

Što reći prijateljici kojoj mlađa sestra umire od neizlječive bolesti?

Što reći sestri koja je nedavno prekinula s dečkom?

Što reći kolegici kojoj prijeti otkaz?

Većina ljudi nije sigurna kako reagirati kada se nalaze pored nekoga tko pati. Situacija je čudna jer želimo pomoći drugoj osobi, ali ne znamo što reći i učiniti ili strahujemo da ne kažemo nešto krivo čime ćemo samo pogoršati ionako groznu situaciju.

Ono što većini nas treba kada se osjećamo loše nije savjet, zrno mudrosti, a ni inspiracijska proza nego osjećaj da nas netko razumije i da nismo sami na svijetu. Trebamo osobu koja će posvjedočiti našoj boli s prihvaćanjem i razumijevanjem.

Umjesto „Sve će biti u redu…“ i tapšanja po leđima možemo otvoreno reći kako se osjećamo „Žao mi je što ti je teško.“ ili „Žao mi je što si kroz sve to morala proći. Želiš li razgovarati o tome?“

Kada nam je teško, potrebna nam je potvrda da su naši osjećaji stvarni i da imaju smisla. „Naravno da se osjećaš loše. I ja sam bila u rasulu kada sam prekinula odnos.“

U nastojanju da podržimo drugu osobu, trebali bismo voditi računa da mi ne postanemo centar razgovora. Ako smo prošli slično iskustvo, možemo ga ukratko podijeliti i potaknuti osobu na daljnji razgovor ako to ona želi. Ako nemamo sličnih iskustava možemo reći „Nije mi se nikada dogodilo ništa slično, ali vjerujem da se itekako osjećaš iznevjerenom.“

people-2571963

Kada nam je teško, potrebni su nam vrijeme i prostor za izražavanje svojih osjećaja, a jedan od načina na koji to možemo pružiti drugoj osobi je da je pitamo o detaljima problema ili situacije koja je muči. Ne smijemo zaboraviti da se ne radi o bombardiranju pitanjima, a ni psihoanaliziranju druge osobe već o poticanju daljnjeg razgovora i pokazivanju iskrenog interesa. Osim što ćemo kroz odgovore dobiti jasniju sliku što je to oko čega se druga osoba muči, velika je vjerojatnost da će samim slaganjem svoje priče u riječi i druga osoba dobiti jasniju sliku.

„Reci mi što se dogodilo?“, „Što te muči?“, „Što te najviše zabrinjava?“, „Što je najgore što bi se moglo dogoditi?“

Preporučuje se izbjegavati pitanja koja počinju sa „Zašto…“ jer u drugoj osobi mogu izazvati osjećaj da je osuđujemo. Primjerice, „Zašto to misliš?“ može zvučati kao „U krivu si. Prestani tako razmišljati.“ Uspješniji pristup uključuje pitanja poput „Što te navelo na tu pomisao?“

Kroz ovakav oblik komunikacije, ako je moguć u danom trenutku, drugoj osobi može sinuti rješenje problema, shvaćanje da stvari nisu tako loše kako joj se u početku činilo ili će osjećati olakšanje jer je dobila priliku reći ono što je muči.

Tijekom sličnih razgovora s osobom koja pati, moguće je da se osoba počne osjećati vidno lošije ili da počne plakati što je u danoj situaciji posve normalno. Važno je da ne minimiziramo bol druge osobe i da je ne pokušavamo razvedriti na silu.

Možemo reći „Tu sam za tebe. Slobodno plači ako ti treba.“ i/ili ponuditi maramice ili salvete.

Ono što osobi koja pati od nas treba je to da se s njom prošetamo po njezinoj stvarnosti u kojoj trenutno nema cvjetića i leptirića nego možda tek ruševine nakon katastrofe, a upiranje prstom u nepostojeće jednoroge kojima duga služi kao tobogan, ne služi nikome.

Osim toga, pružanje podrške osobi koja pati nije ugodan čin te se i nama samima može činiti da će i naš svijet propasti ako u svemu ne potražimo neku svijetlu točku i upravo je to ono što podršku čini tako dragocjenom – činjenica da odabiremo i sami iskusiti neugodu kako bismo bili tu za drugu osobu.

Ponekada kad nam je teško ne želimo pričati i ne želimo slušati drugu osobu već želimo sjediti u tišini ili da nas druga osoba zagrli. U tom slučaju, ovisno o stupnju bliskosti s osobom koja pati možemo ponuditi zagrljaj ili to da je primimo za ruku ili jednostavno pratiti neverbalni govor njezinog tijela i ako je i nama u redu to što ona želi – uzvratiti.

Također, ne smijemo zaboraviti ni to da postoje pojedinci koji gotovo sve što im se događa doživljavaju tragično, koji su skloni preuveličavati sve ono što im se događa ili se jednostavno žale na sve i u tom slučaju je poželjno razmisliti želimo li uopće pokušati podržati ih i pružiti im utjehu.

Iako se sve navedeno ne čini kao velika stvar – izdvojiti vrijeme, pažnju i energiju, slušati bez nastojanja da nudimo rješenja ili drugu, pozitivnu stranu priče – to zapravo nije istina jer smo i biološki ustrojeni da izbjegavamo neugodu, čak i onda kada se ne radi o tome da mi sami patimo. Pružanje podrške osobi koja pati je vještina u koju je potrebno uložiti trud i energiju jer nam često mnogo prirodnije na um dolazi osuda i osmišljavanje mogućih rješenja problema.


Literatura:

McKay, B. i McKay, K. (2016). How to Comfort Someone Who’s Sad/Crying.

4 comments

    1. Bas mi je drago da ipak imate nekoga bliskoga da vas utjesi 😉

      Lijepo vas pozdravljam 😉

  1. meni kad je teško ja se povučem dobar mi je kafić neki dan ono nema nikog naručio makijato odnosno kavu s mlijekom sjeo van na terasu i sijedio jedno 2 sata ako ne i više falila je iskra samo da mi je neko reko dobar dan puko bi ko dinamit jer mi je takav karakter mogu dugo izdržat udarce sa svih strana ali planem ko benzin pa se jedva iskontroliram
    kako na poslu tako i u privatnom životu ali sad sam valjda dobro trebo sam napisat ovo zadnje velikim slovima ali nisam
    pozdrav mario nastavi pisat sori na interpukciji ne da mi se s tim zaje…..:) 🙂 🙂

    1. Dragi Mario,

      Hvala na komentaru 😉

      A mozda bi vam sljedeci put malo ljutnju olaksalo uho ua slusanje od neke osobe kojoj vjerujete.. sugestija samo 😉

Komentiraj, znaš da želiš ;)