„Kada sjediš pored lijepe djevojke, dva sata se čine poput dvije minute. Kada sjediš na vrućoj peći dvije minute, čini ti se da su prošla dva sata. To je relativnost.“
Albert Einstein
Da li ti se ikada dogodilo da si upoznala nekoga i već nakon nekoliko razmijenjenih rečenica osjetila snažnu privlačnost, a nakon nekoliko sati razgovora ili vikenda koji si provela s njim dio tebe se ponadao da si pronašla ljubav svog života? Bilo je upravo nevjerojatno koliko si u svemu odgovarate. Koliko se razumijete, a da se praktički ne poznajete. A onda se nešto dogodilo. Ti si se vratila s mora, a on je ostao koji dan duže ili nešto drugo.. imali ste neki nesporazum ili se on naprosto prestao javljati, a ti si ostala stajati s upitnicima iznad glave jer nisi znala što se dogodilo.
„Kako je moguće da takva povezanost samo nestane?“, „Jesam li krivo procijenila?“, „Možda tog „klika“ nije ni bilo?“ ili „Što se to upravo dogodilo?“
Ta pitanja su osobito mučna u onim situacijama u kojima je on bio taj koji je inzistirao na brzini napretka vašeg odnosa, a ti si bila ta koja je bila racionalna i željela ovoga puta učiniti sve kako treba da bi potrajalo.
Možda su ti na momente ta bliskost i ti planovi bili previše, ali nisi željela raditi probleme tamo gdje ih nema. Upravo su ti se ostvarili snovi. Zanijela te njegova zanesenost, a istina je i ta da je nakon mora drugih muškaraca koji su te zavlačili, nisu redovito odgovarali na poruke i nisu bili spremni otići dalje od samog upoznavanja – bilo upravo osvježavajuće upoznati nekoga tko je spreman obvezati se, planirati zajedničku budućnost i svaki slobodni trenutak provesti s tobom.
Iako postoje ideje o tome koliko treba proći od prvog dejta do prvog seksa, upoznavanja prijatelja, roditelja i zajedničkog suživota, u stvarnosti naši odnosi često ne prate linearnost tih ideja. Nastojanje da odredimo je li nešto u odnosu „prebrzo“ ili „presporo“ poprilično je nezahvalan zadatak jer je brzina razvoja odnosa subjektivan pojam.
Svatko od nas se može sjetiti barem jednog para koji je prekinuo svoj odnos iako se činilo kako im je tajming značajnih trenutaka u odnosu – poput prvog seksa ili zaruka – bio naizgled idealan, kao i onog para koji se na glavu strmoglavio u odnos i sada su nakon desetak ili petnaestak godina i dalje skupa sretni i zadovoljni.
Činjenica je da svaki odnos slijedi svoj jedinstveni put i da trajnost više ovisi o tome koliko smo i mi i naši partneri u kontaktu sami sa sobom, svojim potrebama i željama kao i sa drugom osobom, nego o tome jesmo li slijedili nekakve društveno zadane ideale. No, ako imaš osjećaj da ti je nešto prebrzo i previše, možda nije loše samoj sebi postaviti pitanja „Zašto se ovaj odnos razvija tako brzo?“, „Što mi upravo sada treba?“, „Za čime čeznem?“
Razlozi poput straha da ćeš ostati sama, osjećaja da ti otkucava biološki sat ili ideja da ga ne želiš ispustiti iz ruku zato što ti konačno netko obećaje zajedničku budućnost mogu dovesti do određenih problema. Nemoj zanemariti to da u nekoliko sati, dana ili tjedana nije moguće upoznati osobu dovoljno dobro da bi mogla donesti informirani pristanak o tome da li uopće želiš graditi dugoročnu budućnost s konkretno tim muškarcem jer dok uživaš u zasljepljujućem intenzitetu idealizacije ti ne saznaješ sve ono što je potrebno znati o drugoj osobi da bi mogla donijeti ispravnu odluku.
To što mnogo razgovarate i dijelite intimna promišljanja jedno s drugim ne znači i da znaš kako će on reagirati kada se naljuti u prvoj svađi, ne znaš ništa o njegovoj prošlosti i njegovim odnosima s drugima. Želi li djecu i brak? Kakvi su mu vjerski stavovi? Da li je strpljiv? Može li oprostiti? Može li uopće podnijeti da se u nečemu ne slažete i toliko drugih stvari koje su važne za odnos kojem se želiš dugoročno posvetiti.
Nećemo se zavaravati, ima svojih čari naći se na prijestolju već prvi dan kada nekoga upoznaš i osjećaj u samom startu može biti vrlo dobar. Tko ne želi da ga se tretira kao da je najvažnija osoba na svijetu?
Problem je u tome što ćeš s takvog prijestolja vjerojatno pasti vrlo brzo jer ne možeš uvijek i u svakom trenutku biti ona idealna verzija sebe koju tvoj partner odabire vidjeti. Pad s prijestolja u ovakvim okolnostima često znači i kraj odnosa, a da za taj kraj ne možeš pronaći niti jedan očiti i uobičajeni razlog jer se ništa posebno loše ili negativno nije stiglo dogoditi.
Idealizacija kao obrambeni mehanizam ima značajnu ulogu u tome da uopće imamo hrabrosti pustiti nekoga blizu sebe i ne pobjeći glavom bez obzira na prve znake vlastite ranjivosti, ali je isto tako i mehanizam koji mora imati dodira sa stvarnošću jer u suprotnom vidimo samo ono što želimo vidjeti, a zanemarujemo potencijalne crvene zastavice i alarme da nešto nije kako treba.
Bliski susreti treće vrste s potencijalnim partnerima i partnericama u kojima se u vrlo kratkom vremenu osjetimo bliskima i snažno povezanima mogu biti ispunjavajuća i obogaćujuća iskustva sama za sebe, čak i ako odnosi tu stanu i ne razviju se dalje. No, isto tako ako prebrzo prijeđemo vlastite granice, nastojeći preskočiti svu onu neizvjesnost, nesigurnost i uzbuđenje koji sačinjavaju početak jednog odnosa i doseći sve ono karakteristično za dugotrajne partnerske odnose – možemo se snažno razočarati.
Iluzija koju može pružiti obostrano obvezivanje u situaciji kada nismo sigurni kome se i na što obvezujemo može biti toliko snažna da nagli prekid takvog odnosa nakon dva tjedna ili dva mjeseca može biti neočekivano bolno iskustvo gdje se vraćamo na pitanja s početka teksta „Kako je moguće da takva povezanost samo nestane?“, „Jesam li krivo procijenila?“, „Možda tog „klika“ nije ni bilo?“ ili „Što se to upravo dogodilo?“
Čini se da i prečesto najsnažniji naglasak stavljamo na sam početak odnosa u smislu da će nas i nakon 10 ili 15 godina veze vjerojatnije pitati kako smo se upoznali nego kako nam je sada u braku ili vezi, kao da je sve ono što dolazi nakon zaljubljenosti beznačajno. Pa ipak naša sklonost da srljamo u odnose, nastojeći u 2 tjedna doseći fazu sigurnosti i opuštenosti kakva dolazi nakon godina ili desetljeća odnosa govori o tome koliko nam je zapravo bitno i koliko čeznemo za svim onim što dolazi nakon leptirića s početka priče.
Ta sigurnost proizlazi iz upoznavanja i razumijevanja druge osobe i nas samih u odnosu s tom osobom i nije je moguće ubrzati na silu i zapravo za tim nema ni potrebe.
Upravo ta nesigurnost je afrodizijak zaljubljenosti, to iščekivanje poruka, poziva, dodira i intimnosti.
Zašto onda toliko brzaš?
Uspori malo i uživaj. Kako je rekao nepoznati autor “Čemu žurba? Smiri se. Uspori. Zašto stres? Nema stresa. Ne može subota prije petka. Ne može 4 prije 2.”
Ta patnja je slatka patnja. A ako se pretvori u gorku patnju jer nije uzvraćeno istom mjerom, ionako ne bi ništa posebno promijenila brzajući, možda bi još i više patila.
Uživaj <3
Ako vas netko tretira kao da ste najvažnija osoba na svjetu,taj za vas je idealan ,jedinstven,mislite da ste baš vi najsretnija osoba na svetu.
Pitanje je zašto vas je tako tretirao,zašto mu je to trebalo? U kome je zapravo problem?
Marija
Ima jedna izreka koja kaže: “Želiš li biti u pravu ili biti sretan?”
Idealizacija je obrambeni mehanizam koji koristimo svi. Svi. I dobro je da ga imamo. Postoje brojni razlozi zašto je tome tako i on se mora ispreplitati sa stvarnošću.
I naravno da je moguće pitati se zašto bi nas netko stavio na nerealno prijestolje tijekom idealizacije, no za nas je još bolje pitanje zašto to prihvaćamo i pretvaramo se da smo nešto što nismo.
Osobno ne volim u ovom kontekstu koristiti riječ “krivnja” ili frazu “u kome je problem”.. umjesto toga predlažem novi termin”odgovornost” za ono na što pristajem kada me netko stavi na nerealno visoko prijestolje od magle i “odgovornost” za ono što vidim kada moje idealiziranje izgubi kontakt s realnošću.
Umjesto “U kome je problem?” bolje je pitati “Što mi to treba da se skrivam iza tuđe nerealne idealizacije?”