Kako skinuti okove uloga koje nas ograničavaju?

Jeste li ikada promatrali malu djecu kako se igraju? Oni zamišljaju i maštaju. Grade dvorce od jastuka i plahti, pripremaju sladolede od pijeska, koriste stetoskop u igri doktora i plastičnim čekićima „popravljaju“ igračke. Kroz igru isprobavaju nove stvari koje rade odrasli ljudi oko njih i tako rastu i razvijaju se.

Međutim, mnogi od nas odrastanjem zaboravljaju kako je biti dijete. Društvo nas tjera da se uklopimo u standardne uloge kako bi drugi lakše znali tko smo, što neminovno ograničava naš rast i razvoj, a potom i sami sebe stavljamo u kutije i lijepimo etikete.

Problem nastaje onda kada su te etikete krute i rigidne, a mi se više ne osjećamo dobro u svojim ulogama.

Kako skinuti okove uloga koje nas ograničavaju?

Vrlo često se sabotiramo i upuštamo u autodestruktivna ponašanja iako znamo da postoje i bolji načini nošenja s teškim situacijama. Mnogo je razloga zašto to radimo, a jedan od najvažnijih su naše disfunkcionalne automatske misli poput „Nema šanse da uspijem koliko god se trudila.“ ili „Ja to jednostavno ne mogu.“

Osmišljene su brojne tehnike propitkivanja i mijenjanja tih autodestruktivnih misli te su ponekada potrebne godine aktivnog rada na sebi kako bismo ih promijenili, a u sklopu kognitivno bihevioralne terapije osmišljen je pristup „kao da“ koji u određenim okolnostima možemo koristiti čak i onda kada smo u potpunosti uvjereni da su naše autodestruktivne misli točne.

Alfred Adler je rekao:

„Kada ljudi imaju poteškoća … primjerice, nisu asertivni ili empatični, kliničari ih mogu potaknuti da se ponašaju „kao da“ su asertivni ili empatični nekoliko puta dnevno prije sljedećeg susreta. Kada se ljudi počnu drugačije ponašati, a samim time se drugačije i osjećati i oni sami postaju drugačiji.“

Drugim riječima, terapeuti potiču klijente da se ponašaju „kao da“ su osoba kakvom bi željeli biti, primjerice samopouzdana osoba, a naglasak je na pretvaranju kako bi se izbjeglo aktiviranje otpora promjeni ili kako bi se smanjio strah od mogućih rizika.

Zaključke o sebi donosimo na jednak način kao i o drugima, odnosno promatrajući sami sebe u različitim situacijama. Ponašati se „kao da“ smo samopouzdaniji, vrjedniji ili empatičniji daje nam priliku da isprobamo nova ponašanja i da kroz promatranje samih sebe u tim situacijama donesemo nove zaključke o sebi. Isprobavanjem novih ponašanja, od kojih smo se do sada ustezali jer vjerujemo da to jednostavno nismo mi, proširujemo svoju ideju o tome što je sve moguće i što sve u stvarnosti jesmo ili bismo mogli biti.

No, ne treba zaboraviti da tehnika „kao da“ nije za svakoga i nije primjenjiva u svim situacijama. Ponekada osjećamo previše otpora prema promjeni, previše nas je strah mogućih posljedica ili smo skloni naglim i nepromišljenim ponašanjima pa bi isprobavanje novih „kao da“ ponašanja, bez stručne pomoći i dodatnog promišljanja, moglo imati negativne posljedice po nas ili po ljude koji nas okružuju.

„Ali ja ne znam kako se ponašati kao da sam samopouzdanija/ empatičnija/ smirenija osoba.“

Iako su o ovoj temi i primjeni ove tehnike u praksi posvećeni cijeli tekstovi i poglavlja u knjigama, neke od osnovnih smjernica kažu da ako ne znamo od kuda početi i nemamo ideju kako se ponašaju osobe kakvima bismo željeli biti, da se malo osvrnemo oko sebe i pogledamo ljude koji nas okružuju, promislimo o omiljenim likovima u knjigama i serijama i zapitamo se kako bi se oni ponašali u određenoj situaciji.

Ne moramo prekopirati cijelu osobnost druge osobe jer nam se najvjerojatnije ne sviđaju svi njezini postupci ili odabiri, ali ako posjeduje onu osobinu kojoj se divimo i na kojoj sada želimo raditi, možemo se osvrnuti samo na nju.

Možemo promisliti i napraviti listu svega onoga što bi osoba kakva želimo biti činila drugačije u istim situacijama s kojima se mi mučimo, potom poredati ponašanja prema težini i eksperimentirati s onime što nam djeluje najlakše. Ako krećemo od najlakših stvari povećavamo vjerojatnost da i uspijemo u tome što radimo i da se s vremenom odvažimo i na teže korake.

Isprobavanje može ići u smjeru novih ponašanja, ali i od promjena u tjelesnom izgledu. Kako bismo bili što sličniji osobi kakva bismo željeli biti, možemo isprobati odjevne predmete koje do sada nismo nosili, primjerice obući suknju. Možemo promijeniti boju, dužinu kose ili jednostavno raspustiti kosu ako je inače nosimo svezanu u repu.

Ili možemo isprobati ove hobije, oblike rekreacije, drugačije pripremljenu hranu ili izaći na mjesta na koja smo oduvijek željeli izaći, ali smo smatrali da jednostavno nisu za nas.

Možemo se preseliti u drugi stan ili učiniti kozmetičke preinake prostora u kojemu već živimo kako bismo se približili ideji onakvih osoba kakve bismo željeli biti.

Najvažnije u cijeloj priči je da to što radimo shvatimo kao zabavno eksperimentiranje od kojega možemo odustati u bilo kojem trenutku i da ne moramo doslovno kopirati drugu osobu nego se jednostavno inspirirati s načinom na koji se ponaša i prilagoditi ga sebi i svojim okolnostima.

Važno je upamtiti da ćemo se najvjerojatnije u samom početku isprobavanja novih ponašanja osjećati neobično, baš kao što nam je neobično kada lijevom rukom držimo četkicu za zube ako smo dešnjaci, a što je sasvim normalno i očekivano.

Ono što bi se u našim umovima moglo pojaviti kao protuargument je „A gdje je tu spontanost? Ako se pretvaram da sam netko tko nisam, ja tada nisam spontana.“, a odgovor na taj argument je „Gdje te je do sada spontanost dovela i kako možeš znati jesi li osoba koja se „tako“ ponaša ako ne probaš?“

Ako nam se nakon nekoliko isprobavanja novo ponašanje ipak ne svidi, slobodni smo odustati od njega, ali ako nam se svidi možemo nastaviti dalje s novim i zahtjevnijim „kao da“ ponašanjima.

Sretno u igranju i eksperimentiranju <3

Literatura

Polly, S. (2015). Acting „as if“.

Trans4mind.com. The As-If Principle.

Watts, R.E. (2013). Reflecting „as if“.