Frazu ‘doticanje dna’ popularizirale su grupe anonimnih alkoholičara, a s vremenom je ta fraza postala dio našeg svakodnevnog izražavanja. Trenutak u kojem će netko od nas ‘dotaknuti dno’ je obično onaj trenutak kada smo dotaknuli točku u kojoj imamo dojam da nemamo više ništa za izgubiti i da ne možemo ‘pasti niže no što smo već pali’. To je trenutak koji kod nekih od nas prethodi velikim promjenama u našim životima.
Budimo se, postajemo svjesni da je cijena toga što radimo previsoka, koliko smo sebi i drugima nanijeli boli pretjerano pijući, jedući ili trošeći novac, premalo ili previše radeći ili koliko smo povrijedili i sebe i druge kroz toksične partnerske, prijateljske ili poslovne odnose u čijem smo kreiranju sudjelovali. Konačno smo spremni razmotriti i učiniti ono što je potrebno kako bi bilo bolje.
Kao da nam to prosvjetljenje daje novu snagu za novootkrivenu opciju djelovanja koja je potrebna kako bismo napravili značajnu promjenu.
No, ako smatramo da je ‘doticanje dna’ jedini način na koji nam može biti bolje, možemo se naći u problemima jer ‘doticanje osobnog dna’ postaje preduvjet za promjenu. Razmišljanje „Uvijek može biti gore od ovoga kako je sad.“ bi nas u nekim situacijama moglo spriječiti da potražimo pomoć i promijenimo stvari ranije.
Koliko bi imalo smisla da onkolog kaže pacijentu kod kojeg je otkriven tumor „Hajmo pričekati s liječenjem prije no što situacija toliko izmakne kontroli da praktički više ništa nećemo moći učiniti.“?
Ne bi imalo baš previše smisla. U stvarnosti su naša ‘osobna dna’ često stvari koje možemo preživjeti, ali shvaćate poantu – zašto čekati?
Zašto čekati da potrošimo zadnji novčić prije nego što postanemo odgovorni za svoje financije? Zašto odbijati raditi na svojim odnosima prije no što za njih bude prekasno? Zašto shvatiti što imamo tek nakon što to izgubimo? Zašto čekati da se razbolimo prije no što odlučimo promijeniti svoju prehranu?
Umjesto da se u momentima mira između životnih oluja, kada sami sa sobom sjedimo gledajući u prazne ruke, odlučimo promijeniti stvari, mi racionaliziramo nešto što je i u ovom trenutku loše za nas uspoređujući to s najgorom mogućom situacijom ikada.
„Barem me ne tuče, ne pije i ne spava okolo pa je zato to što radi u redu.“
„Barem imam posao za razliku od drugih pa nije bitno što nada mnom netko vrši mobbing.“
„Imam samo dvije kvržice pod pazuhom, nije još vrijeme da odem liječniku.“
Tko određuje gdje je ta granica kada je nešto dovoljno loše da bi to promijenili? Čekamo li ‘doticanje dna’ jer je to trenutak kada nemamo drugog izbora osim ići gore? Odbijamo li postaviti standarde vlastitog života? Odbijamo li preuzeti odgovornost nad svojim životom?
Uvijek može biti gore pa čekanje zapravo nema smisla, a mi smo ti koji određuju gdje se nalazi ‘osobno dno’, koliko volimo i sebe i druge oko nas i koliko smo spremni uzaludno patiti.
Mnogim ljudima nikada nije dovoljno loše. Cijelog života ih boli. Nikada ne osvijeste koliko boli nanose drugima. Čak i kada svi oko njih pomisle „Ovaj ne može pasti niže no što je pao.“, oni pronađu nove, kreativne, okrutne i bolne načine da uvjere i njih i sami sebe da je moguće iskopati novo dno. Neki do kraja svog života ne ‘dotaknu dno’ iako bi i za njih i za druge bilo zdravije da su ga dotakli.
Kod ‘doticanja dna’ se radi o tome da nam je postalo toliko loše da to više ne možemo tolerirati. Netko drugi bi ostao u toj situaciji jer ta situacija ne predstavlja njegovo osobno dno i mora pasti još niže, kao što je netko drugi mnogo prije nas ‘dotakao svoje osobno dno’ i već se penje prema gore.
Možda je tajna jednog pristupa promjeni u tome da bismo trebali raditi na smanjivanju tolerancije za to koliko nam loše mora biti i koliko zapravo duboko to dno uistinu mora biti prije no što odlučimo nešto promijeniti. Što je tolerancija manja to i spoznaja dolazi ranije i sa njom nova snaga i vrijednost u tome da učinimo nešto drugačije.
Ne moramo čekati da postanemo najgora verzija sebe ili da nam bude najgore što nam može biti prije no što se odlučimo biti bolji i prije no što odlučimo poduzeti nešto da bi promijenili svoje okolnosti.
Odlučimo svi mi često poduzeti nešto,želimo promjenu i bolje,ali teško sprovodimo te odluke, vračanje na staro ,pa ima i gore je problem
Marija
Mislim da je tesko provoditi u djelo odluke za koje nismo sigurni zasto smo ih donijeli. Mislim da je vrijedno kod vaznih odluka sjesti sam sa sobom i razmisliti o razlozima zasto to radimo i zapisati ih. I citati svaki dan. Bez iznimke. A osobito ih citati u onim trenucima kad pozelimo odustati.
Drugi razlog koji mi sad pada na pamet je to da ponekada nesto zelimo, ali ne znamo kako doci do toga. Tko ne bi zelio biti sretniji? Pametniji? Zadovoljniji? Bolja osoba? Ali kako doci do toga?
Tu slijedi istrazivanje kako doci do toga. Samo zato sto mi ne znamo kako se do necega dolazi, ne znaci da ne postoji nacin. Treba ga traziti i isprobavati sto moze biti tesko i obeshrabrujuce.
Do toga se dolazi tako da popravimo sve svoje odnose na nacin da razgovaramo lijepo, otvoreno i asertivno.
Slažem se.. u potpunosti i samo dodajem “Treba znati kako razgovarati.”
Psihičko zdravlje, temelj svake osobe. Kako ga sačuvati? Teško, većina ljudi to ne može. Državne ustanove ne rade psihoterapiju ili ako rade, mislim da to nije prava terapija. Privatno, tko to može sebi priuštiti(mislim financijski) i tako se vrtimo u krug. Slažem se sa svim što pišete i teme su jako zanimljive i istinite ali mogućnosti, to nije svima dostupno.Lijep pozdrav
Draga Milena,
slazem se da sigurno ima mnogo ljudi kojima psihoterapija objektivno nije dostupna sto zbog financija, sto zbog toga sto u svom gradu ili mjestu nemaju psihoterapeuta, sto ubog nedostupnosti te usluge preko hzz.
No isto tako znam da je mnogo puta moguce dobiti termin u bolnicama, psihoterapiju po vrlo povoljnim cijenama kod studenata psihoterapije i po raznim udrugama. Cak postoje mogucnosti savjetovanja putem videopoziva za one kojima je prepreka geografska udaljenost.
Mislim da je neposteno prema mojim kolegama koji rade u bolnickim sustavima ili domovima zdravlja reci kako sve to skupa generalno ne valja i da ne rade svoj posao kako treba. Ima ih koji bi to mogli raditi kvalitetnije, a ima i vrlo vrlo kvalitetnih.
Ostavljam otvorenu mogucnost da ste sve to probali i da nije uspjelo.. a mozda tek trebate probati, nazvati, pitati nekoga..
Osim psihoterapije je na mnoge nacine moguce raditi na sebi. Citanje, razgovaranje sa bliskim osobama i drugim ljudima koji su dostupni, promisljanje.. svasta je moguce.
Samo zato sto u nekom trenutku ne znamo kako, ne znaci da je i neizvedivo.
Lijep pozdrav,
M.
Draga gospođo Marija, hvala vam na brzom odgovoru na moj komentar. Jako mi je žao što ste krivo shvatili. Ni jednom riječju nisam napisala(pa čak ni promislila) niti jednu grubu riječ protiv vaših kolega u zdravstvu. Molim vas pročitajte još jednom moj komentar. Naprotiv poznajem dosta osoba koje rade u zdravstvu.Ima jako mnogo dobrih i kvalitetnih djelatnika.Nikoga ni za što ne krivim. Znamo da nema psihoterapiju preko hzz. Ja se onda pitam, zar psihičko zdravlje nije bitno. Ako idemo u bolnicu ili neki pregled obavljamo preko uputnice, zašto ne i psihoterapija. Ni jednom riječju ne krivim liječnike. Nemam ništa protiv privatnih liječnika, zapravo nemam ništa protiv nikoga. Samo mislim da psihoterapija mnogima nije dostupna zbog financija. Vi sigurno puno bolje od mene znate kako i koliko često bi trebale seanse. Oprostite, nije mi namjera filozofirati ili na bilo koji način nekoga vrijeđatii.Mi nikako na zelenu granu, uvijek kao ja nešto krivo… I dalje ću vas čitati, a komentari, vidjet ćemo, lijep pozdrav
Da, nas dvije se ne razumijemo bas u pisanom obliku.. hvala sto ste pojasnili, iako se psihoterapije rade po brojnim zdravstvenim ustanovama od bolnica do domova zdravlja i iz prve ruke znam da su bas ono sto podrazumijevam pod pojmom psihoterapija. Znam i da postoje brojne bolnice i domovi zdravlja gdje toga nema, ali znam i mjesta gdje ih ima.
A psihoterapiju vrlo cesto besplatno ili po simbolicnim cijenama nude i brojne udruge. Ja sam u Zagrebu pa takve informacije imam samo za Zagreb iako postoji mogucnost da je takvo nesto dostupno i u drugim vecim gradovima.
Ja sam svojim komentarom htjela reci da je mnogo toga sto je dostupno. Od besplatnih predavanja, radionica, individualne pa cak i partnerske terapije.