Što se događa sa stvarima koje guramo ispod tepiha?

Jednom davno živio je trgovac tepisima.

Jednog dana je na sredini svog najljepšeg tepiha vidio neobično izbočenje. Svjestan vrijednosti tepiha, pažljivo je na prstima došao do izbočenja, nježno ga pritisnuo stopalom uspjevši ga izravnati.

Odjednom se izbočina pojavila na drugom mjestu.

Trgovac je odšetao do tog mjesta i pritisnuo izbočinu nogom koja je nestala i opet se pojavila na novom mjestu.

Opet i opet je trgovac pritiskao izbočinu samo da bi se ona opet pojavila na drugome mjestu. S vremenom je izgubio strpljenje i više nije na prstima prelazio tepih, nego bijesno stupao te ju je nastojao izravnati grubim pritiscima i skakanjem. Njegov najljepši tepih sada je bio izgreban i oštećen od svog tog nervoznog hodanja i skakanja.

Konačno je podignuo rub tepiha kako bi pogledao ispod, a ispod se nalazila ljuta zmija koja je skočila i otpuzala od njega sretna što ju je konačno netko oslobodio.

prilagođena priča Petera Sengea

I nije nekakva pretjerana novost da svi u većoj ili manjoj mjeri i u određenim periodima života imamo sklonost pod tepih gurati bol, povrijeđenost, sram, zamjeranje, snove, razočaranja, strahove, potrebe, čežnje, istine i želje.

Taj mehanizam često se počinje razvijati već tijekom djetinjstva u nastojanju da se osjećamo prihvaćenima i voljenima te postaje mehanizam kojem ćemo se vraćati u odrasloj dobi jer će nam se činiti kao lako, sigurno i jednostavno rješenje za sve one stvari s kojima se iz ovog ili onog razloga ne želimo ili ne znamo nositi, a drugih alternativa možda nećemo biti niti svjesni.

Ako smo primjerice odrasli u obitelji u kojoj nije bilo dozvoljeno misliti drugačije od roditelja, mi tada nismo imali ni priliku naučiti kako na iskren i izravan način pričati o stvarima koje su nam važne te postoji velika vjerojatnost da nismo niti svjesni da je to moguće.

people-2569589_1920

Možda se radi o istinama s kojima nam se u nekom trenutku teško nositi pa ima smisla da je nakratko stavimo pod tepih, možda se nadamo da će se problem riješiti sam od sebe, možda mislimo da smo preosjetljivi i da to što nas muči nije važno, a možda se bojimo reakcije druge osobe i mogućih posljedica. Ideja da bi otvorenim razgovorom o stvarima koje nas muče mogli dodatno pogoršati situaciju ima mnogo smisla. Bez spoznaje što nas uistinu muči i bez komunikacijskih vještina potrebnih da  učinkovito prenesemo poruku, uistinu možemo i pogoršati stvari.

No, samim time što smo nešto gurnuli pod tepih, to nije nestalo. I dalje je u mraku i čeka oslobođenje poput zmije iz priče Petera Sengea. Gurnute stvari se gomilaju te se izbočina na tepihu povećava, a što više izbočina tepih našeg života ima i što su one veće, veća je i vjerojatnost da ćemo se na njih popikavati i padati.

Ne postoje odnosi u kojima ne dolazi do razlike u mišljenju i u kojima je moguće nikada ne povrijediti drugu osobu ili nikada ne biti povrijeđen. To su nekakvi idealni odnosi s dvjema nepostojećim idealnim osobama.

Nesavršeni, ali zdravi odnosi uključuju to da sa drugom osobom možemo razgovarati o tim razlikama, bolima, nadama i zamjeranjima, kao i pronaći način za kompromis, ispriku, oprost i zajednički rast u nadilaženju razlika.

Ako nismo skloni razgovoru o stvarima ispod tepiha, naravno da će nam biti problematično uopće započinjati priču o tome i da ćemo sami sebi biti čudni, ali bez toga da polako i metodično stvari koje se nalaze ispod tepiha vadimo na stol – osuđeni smo na neprestano popikavanje i padanje.

Razgovor o stvarima naguranima pod tepih ne znači nužno da ćemo od druge strane na prvu dobiti razumijevanje. Ako smo osoba sklona ignoriranju onoga što nam je važno i poželimo to promijeniti, naša okolina to vjerojatno neće dočekati s oduševljenjem. Vjerojatno je i drugoj strani na neki način odgovarala naša sklonost da se oslijepimo i oglušimo na neke stvari koje su radili ili propustili napraviti.

Svrha razgovora o stvarima pod tepihom je ta da ne odustanemo od sebe, a sama ideja da smo rekli što nam treba ili što nas boli, bez obzira na ishod, može za nas biti ljekovita i smanjiti izbočine.

Željeli mi to ili ne, istine, boli i zamjeranja ne nestaju samo zato što smo ih odlučili ignorirati i sve dok im ne damo prikladan prostor i vrijeme na danjem svjetlu – boljet će nas i crpiti našu energiju. Zanemarivati svoje potrebe, želje, boli, tuge i strahove znači iznova napuštati same sebe dok nam tihi glas iz naše dubine pokušava reći „Ja sam važna i sve ono što nastojim ignorirati mi je zapravo jako važno.“

Ti si važna i sve ono što te boli, što ti treba i o čemu sanjaš je važno <3

4 komentara za “Što se događa sa stvarima koje guramo ispod tepiha?”

  1. Odličan tekst, lijepo da opet možemo čitati.
    Da stvari ostavljene ispod tepiha nikad ne mogu nestati,al možda postati malo manje bitne i malo manje boljeti.

    Marija

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

error: Sadržaj web stranice je zaštićen!
Scroll to Top