„Emocionalna bol nije nešto što bismo trebali skrivati i šutjeti o tome. Ima istine u našoj boli, a ima i mogućnosti za rast, ali samo ako je prvo iznesemo na svjetlo dana.“

Steven Aitchison

Emocionalna bol je intenzivan neugodan osjećaj ljutnje, tuge, straha, neizvjesnosti, krivnje, srama i bespomoćnosti koji se javlja u različitim situacijama u kojima se suočavamo sa razočarenjima, izdajama, napuštanjem, lažima i prevarama. Kada nas osjećaji bole u grudima tada ćemo se često opisivati kao slomljeni, ranjeni, nepovjerljivi i nepovezani sa drugima i sa sobom. Ono što se u nama događa je da snažno reagiramo na nesklad onoga što jest i onoga što bismo željeli da bude i kada nisu zadovoljene naše potrebe za sigurnošću, ljubavlju, prihvaćanjem, autonomijom ili postignućem. Bol proizlazi iz naših unutarnjih previranja.

Tjelesna bol predstavlja evolucijski alarm kojemu je svrha naše preživljavanje. Kada uopće ne bismo osjećali bol, to bi za nas moglo biti i smrtonosno jer bismo mogli biti teško ranjeni, a da to niti ne opazimo. Ako ne radimo ono što je potrebno da bismo prekinuli daljnju bol i sanirali ozljedu ili ako nismo uspješni u svojim pokušajima, bol se može pogoršati, intenzivirati i generalizirati. Tako blaga bol u sjekutiću s vremenom postaje tutnjava u glavi, a uganuto stopalo dovodi do toga da ozlijedimo i nešto drugo u nozi.

Baš kao što su tjelesne posljedice ozljeda stvarne, tako su stvarne i emocionalne posljedice situacija kroz koje prolazimo tijekom života. Zanimljivo je da ćemo za tjelesne ozljede, bol i patnju otići liječniku koji će nas pregledati, sanirati rane i propisati nam mirovanje, a kada se radi o emocionalnoj boli ćemo smatrati da samo trebamo promijeniti način na koji mislimo, pozitivno vibrirati prema svemiru i da će nam onda biti bolje.

portrait-3113651_1920

Tjelesna i emocionalna bol aktiviraju iste dijelove mozga, dio su našeg evolucijskog naslijeđa koje nam govori kada trebamo stati, procijeniti situaciju u kojoj se nalazimo i ovisno o tome možda promijeniti nešto u dosadašnjem tijeku djelovanja, primjerice prestati hodati ako smo ozlijedili nogu, podvezati ranu koja krvari, posjetiti liječnika ili promisliti o tome što nam emocionalna bol vezana uz neki odnos govori o tom odnosu.

„Bilo koja vrsta boli u sebi nosi poruku. Informacije koje možemo dobiti iz nje su vrlo specifične, a obično spadaju u jednu od dvije kategorije „Osjećala bih se više živom kada bih činila više ovoga.“ i „Život bi bio bolji kada bih činila manje ovoga.“ Jednom kada shvatimo što nam bol poručuje i poslušamo njezin savjet, bol prolazi.“

Peter McWilliams

Brojne osobe će se tijekom života susresti s depresijom i anksioznošću čije su posljedice po kvalitetu života te osobe – stvarne baš kao i krv koja kapa iz porezanog prsta. No, kada upisujemo auto školu, moramo proći prvu pomoć kako bismo mogli nekome spasiti život u slučaju nesreće, a kada upisujemo školu života, nitko nas ne uči što učiniti kada bol dolazi iznutra.

„Multikulturalna istraživanja tugovanja su pokazala da kada društvo ne podržava tugovanje nakon gubitka, mi kao pripadnici te kulture usvajamo njezine standarde i odnosimo se prema svojim osjećajima kao da oni nisu stvarni. Manjak vanjske i unutarnje validacije naših osjećaja negativno utječe na naše psihološko zdravlje i povećava rizik za razvoj depresije.“

Guy Winch

Emocionalna bol je bolno bodljikav svežanj informacija o tome kako se osjećamo sami sa sobom i sa drugima, o povredama koje si nanosimo sami i koje nam nanose drugi, kao i o tome kako povređujemo druge i ona nas tjera da se usmjerimo na sebe. No, ako odbijamo raščešljati to klupko, ako ga ne znamo raščlaniti ili smo u tome neuspješni ta bol će postati toliko jaka da se nećemo moći usmjeriti na ništa drugo nego samo na nju.

Ono čemu se mnogi i mnoge od nas okreću su različiti načini otupljivanja boli. Posežemo za psihološkim pandanom tablete protiv bolova kao što su različiti oblici ovisnosti. I iako je s jedne strane razumljivo da ne želimo patiti, posve je sigurno to da niti jedan način otupljivanja osjećaja ne dovodi do rješenja problema koji nas muči nego samo potkopava motivaciju da učinimo bilo što.

desperate-2293377

Emocionalna bol najčešće nije smrtonosna, ali je na mnogo načina još i gora jer nas tjera da emocionalno neprestano umiremo iznutra, a mi nemamo nikakve magične moći nad njom. Dodatan problem nam radi i naša nepovjerljivost prema emocionalnoj boli jer se bojimo da ona predstavlja sramotnu osobnu slabost koju bismo, da to želimo, mogli razriješiti time što ćemo prestati dramiti i početi drugačije razmišljati. Pa ipak, stvarnost je takva da nije moguće samo mahnuti čarobnim štapićem i promijeniti čitav misaoni sklop i uvjerenja, razbiti neprikladne navike i obrasce ponašanja i usvojiti nove i učinkovitije. Za to je potrebno mnogo više od štapića kao i mnogo mnogo više vremena.

Da bismo prekinuli postojeću patnju ili spriječili buduću patnju, moramo slijediti motivaciju boli.  Ako smo zapeli u krugu otupljivanja i izbjegavanja boli, tada nam nedostaju informacije o vrsti boli i njezinom izvoru kako bismo je mogli zaliječiti.

„Pokušaj gledati na bolne trenutke u svom životu kao na nešto što ti daje snagu umjesto da ti je oduzima. Prigrli svoju bol, a potom je otpusti.

Uči od nje, a potom se odmakni od nje.

Nemoj zdvajati nad njom i nositi je sa sobom jer nikada nećeš zacijeliti.

Bol je dio života, a izazov je njezino nadilaženje.“

Melanie Koulouris

Ono što bismo za početak mogli je shvatiti svoju unutarnju patnju jednako ozbiljno kao i onu tjelesnu. Mogli bismo se odvažiti pogledati u nju s prihvaćanjem „Odakle dolazi? Što nam govori? O čemu razmišljamo kada nas boli?“  i u skladu s tim biti empatičniji i prema sebi i prema drugima kada patimo.

„Kada bi emocionalna bol bila vidljiva, svi bismo se drugačije ponašali. Tražili bismo nježnije načine prekidanja odnosa, bili bismo manje okrutni kada odbijamo nekoga tko je pokazao interes za nas. Bili bismo zabrinutiji kada vidimo da netko sjedi sam s izrazom boli na licu. Bili bismo strpljiviji i manje bismo osuđivali druge kada ne bi ispunili naša očekivanja. A u slučaju naših slomljenih srdaca bismo bili suosjećajniji, manje bismo se sramili toga kako se osjećamo i bili bismo otvoreniji prema traženju pomoći.“

Guy Winch

3 komentara

  1. Kad prigrliš svoju bol,polako postaje sve slabija i vjerujem kad tad nestane,nakon dugo vremena shvatiš da je to moguće.
    I tada misliš da se nije to dogodilo,možda se moglo nešto gore,svako zlo za neko dobro.

    Marija

  2. Nisu svi ljudi isti.Sličnu bol doživljavamo na različite načine. Jako individualno. Bol duše, najveća bol. Ne vidi se, negdje je skrivena. Možda negdje duboko. Još je bolnija kad je dugo skrivaš i ne otvaraš nikome. Sam je teško liječiš ili joj ne daš da malo, barem malo ispliva na površinu. Pusti je neka izađe iz tebe. Podjeli je, bit će lakše nositi.Sram,neodlučnost,je li se to meni dešava, zaboravi. Digni glavu, kreni, otvori dušu, pričaj. Svi smo samo ljudi, svi barem ponekad trebamo pomoć. Nije lako, ništa ne košta probati,nemaš što izgubiti, možeš samo dobiti. Ako nisi probao, ne možeš znati ishod. Lijep pozdrav

Komentiraj, znaš da želiš ;)