Jel’ ti se ikada dogodilo da te netko nešto pitao ili da si ti sama htjela nešto reći, zauzeti se za sebe ili postaviti granicu pa je umjesto „Da.“, „Ne.“ ili drugog kratkog odgovora iz tebe izašlo neobično, predugo ili predetaljno opravdanje jer ti je bilo neugodno, imala si osjećaj da bi netko mogao propitkivati ono što imaš za reći, osuditi te ili odbaciti?
Dobro došla u klub ljudi koji se pretjerano objašnjavaju i opravdavaju.
Mnogo je razloga zbog kojih se pretjerano objašnjavamo, a jedan od njih bi mogao biti taj da na neki način želimo kontrolirati drugu osobu, njezino mišljenje o nama, njezine osjećaje prema nama kao i njezine postupke. Vrlo je primamljiva ideja dodatnih pojašnjenja kada drugoj osobi, koju doživljavamo kao važnu, trebamo reći nešto za što se bojimo da joj se neće svidjeti. U tim situacijama vjerujemo da drugoj osobi možemo dati odgovor koji će ona prihvatiti kao validan i zbog kojeg će na to o čemu pričamo početi gledati na jednak način kao i mi.
Radi se o tome da nismo sigurni u sebe. Mislimo da se ne bismo trebali osjećati onako kako se osjećamo, da nemamo pravo na to ili da ne bismo smjeli trebati ono što trebamo te nam je potrebna potvrda drugih da smo u pravu. Kao da zaboravljamo da imamo pravo na svoje osjećaje, potrebe i želje bez obzira na to sviđaju se one drugima ili ne. Tuđe nam je mišljenje o nama bitnije od onoga što sami mislimo o sebi.
Kada neprestano objašnjavamo, pojašnjavamo i opravdavamo zašto radimo to što radimo, zašto želimo to što želimo samo dodatno jačamo tuđe i vlastito uvjerenje da nam je neophodno potrebna potvrda iz vana, da ne vjerujemo sami sebi i da ne možemo bez tuđeg odobravanja učiniti ono što nam je važno. Učimo i sebe i druge da nismo u redu sve dok nam oni ne kažu da jesmo.
Istina je ta da kvalitetni i zadovoljavajući odnosi uključuju i onaj dio u kojemu je s vremena na vrijeme potrebno objasniti vlastite odabire i postupke. Potrebno je moći razgovarati i pregovarati o različitim stvarima, a to nije izvedivo bez da objasnimo zašto nam je nešto važno.
No, to bismo trebali raditi zato što vjerujemo da druga osoba zaslužuje odgovor na svoje pitanje, zato što nam važno da nas razumije i da budemo viđeni. Naše objašnjenje u ovom slučaju nije uvjeravanje ili manipulacija već znak povjerenja i poštovanja i prema sebi i prema drugoj osobi. Imamo svijest o tome da je i previše situacija u kojima nas može proganjati manjak odgovora, a većina nas funkcionira po principu da će smisliti neko objašnjenje ako već nema ponuđenog. U tim situacijama objašnjavamo racionalu vlastitih misli, osjećaja i ponašanja jer ne želimo bez odgovora ostavljati ljude koje volimo i cijenimo.
Mi možemo, ali i ne moramo, nuditi objašnjenja iz različitih razloga. Može se raditi o tome da želimo poštovati sebe ili druge, a možemo biti motivirani strahom, krivnjom i sumnjom u sebe. Nema univerzalnog pravila kada se objašnjavati i kada ne i iako je poznata ideja da mi nikome ne dugujemo objašnjenje ni za što, postoji niz situacija kada je objašnjenje prikladan i dobar odabir kao što postoje situacije kada je prikladnije objašnjenje zadržati za sebe.
Na nama je da procijenimo je li nešto prikladno ili ne na temelju motiva zbog kojih promišljamo o objašnjenju uz istovremeno shvaćanje da mi nismo tu da bi drugi razumjeli svaku našu misao, odabir ili postupak jer to nije moguće. Važnije je to da razumijemo sami sebe, uz dužno poštovanje prema drugima, jer smo tu da bismo živjeli svoje, a ne tuđe živote.
Jako široka tema o kojoj se da raspravljati. Kome nešto reći ili objašnjavati ili se opravdavati. Zavisi o komu ili čemu se radi. Ako ste sa nekim bliski, vjerojatno vas dobro poznaje. Nema tu nekih velikih objašnjenja. Osobe koje vas ne poznaju, možete im objasniti ako nešto traže (neku informaciju, ulicu i sl.)Nešto privatno je samo moje i ja tu odlučujem kome ili čemu ću se opravdavati. Jako mnogo bi se dalo raspravljati o ovoj temi. Po meni jako individualno. Lijep pozdrav