Zov praznine

Jeste li se ikada našli na terasi, balkonu ili rubu litice i pomislili kako bi bilo skočiti s nje? Jeste li ikada osjetili da vas privlači otvoreni šaht ili dubina bunara? Iskustvo ne mora biti ograničeno na dubinu ili visinu, nego se može odnositi na niz različitih situacija u svakodnevnom životu koje sa sobom nose određeni rizik i opasnost.

Fenomen jedne ili niza intruzivnih misli u kojima zamišljamo kako se uključujemo u autodestruktivna ponašanja bez namjere da ih provedemo u djelo naziva se zovom praznine (francuski l’appel du vide, engleski the call of the void). Primjerice, tijekom razgovora s šefom koji nam je inače u redu se zapitamo što bi se dogodilo kad bismo ga pogodili čašom lice i snažnijeg pritiska na čašu zbog straha da ne možemo vjerovati sami sebi, do frustracije čekanja vlaka koji kasni i zamišljanja kako bi bilo baciti se pred vlak kada ipak dođe.

Zov praznine sličan je drugim pojmovima iz literature poput impulsa perverzije Edgara Allana Poea kojim opisuje malog demona, vragolana koji navodi osobu na nestašluk – nestašluka radi. Sigmund Freud je spominjao nagon smrti, kasnije nazvan thanatos koji tjera ljude da se upuštaju  rizične i destruktivne situacije i ponašanja koji bi mogli dovesti do umiranja.  Jean – Paul Sartre je spominjao „trenutak egzistencijalne istine o ljudskoj slobodi da žive ili umru“. Generalno govoreći fenomen se povezivao sa suicidalnim idejama, no istraživanje iz 2012. godine ponudilo je drugačije objašnjenje.

Jedna od autorica te studije, Jennifer Hames, dobila je ideju za istraživanje kada je na jednom od sastanaka sa svojim kolegama shvatila da je nekolicina njih osjetila strah da će skočiti ispred vlaka, zabiti se autom u drugi auto ili skočiti s visoke zgrade usprkos tome što nisu željeli umrijeti i nisu razmišljali o samoubojstvu.

Istraživanje su proveli na 431 studentu, te su prikupili informacije o depresivnosti studenata i o osjetljivosti na anksioznost, odnosno, o osjetljivosti na anksioznost i načinu interpretiranja tjelesnih reakcija koje se javljaju uslijed anksioznosti, kao što su ubrzan rad srca i kratkoća daha.

Fenomen zova praznine osjetila je trećina ispitanih studenata barem jednom u životu te su to češće bili studenti osjetljiviji na anksioznost. Zanimljivo je to da polovina tih studenata nikada nije imala suicidalne misli.

Istraživači su ponudili moguće objašnjenje: osoba se drži za ogradu vidikovca gledajući Grand Canyon i pri pogledu na provaliju ispred sebe osjeti anksioznost popraćenu bržim otkucajima srca i gubitkom daha. Potom vrlo brzo i nesvjesno interpretira da tjelesne senzacije poput ubrzanih otkucaja srca i gubitka daha, predstavljaju znak da se nalazi u opasnosti zbog čega instinktivno ustukne. Pa ipak, kada pogleda prema ogradi i rubu, osoba shvaća da je posve sigurna, da nije u nikakvoj opasnosti te u nastojanju da odgovori na pitanje „Zašto sam ustuknula ako je sigurno?“ odgovara samoj sebi  „Sigurno sam uzmaknula jer sam zapravo željela skočiti.“ čime se mijenja percepcija situacije iako osoba uopće nije željela skočiti.

Autori studije su zaključili kako fenomen zova praznine ne mora odražavati suicidalnost osobe već njenu osjetljivost na tjelesne reakcije anksioznosti te da zapravo potvrđuje želju za životom te osobe. Naravno, potrebna su dodatna istraživanja kako bi se potvrdili zaključci studije, ali i bez toga nam, ako smo se susreli s tim fenomenom, može donesti dozu olakšanja. Yeates Conwell smatra kako je jedan od najvažnijih nalaza  studije taj da su misli koje nam se mogu činiti zastrašujućima ili neobičnima vrlo učestale i ne označavaju nužno patologiju ili stvaran rizik da skočimo i ubijemo se. Naravno da postoje osobe kojima misli nalik na one koje se javljaju kod ovog fenomena predstavljaju realnu opciju djelovanja ili ograničenje u svakodnevnom životu, primjerice Winston Churchill je izbjegavao putovati brodom kako bi izbjegao susret s kompulzijom da se baci s palube. Važno je naglasiti kako kod zova praznine govorimo o mislima koje su spontane, nad kojima ne zdvajamo, koje ne proizlaze iz patnje i obično ih brzo zaboravljamo.

Alternativno objašnjenje bi moglo biti to da nam je za rast i razvoj potrebna određena doza impulzivnosti kako bismo učinili ono što je dobro za nas mada se bojimo i moguće je nam je evolucija dala impuls da istražujemo i testiramo gdje su nam granice usprkos instinktima koji nam govore da se sklonimo na sigurno. Također, nas opasne situacije ili ljudi često fasciniraju što nam omogućava da učimo o svojim preprekama i nadilazimo ih.

„U nama predatori izazivaju strah, ali i opčinjenost iz koje proizlaze priče, bajke i beskrajni govor o njima jer fascinacija dovodi do spremnosti, a spremnost predstavlja preživljavanje. U iskonsko plemenskom smislu, mi volimo svoja čudovišta.“

E.O.Wilson

Jedno od mogućih objašnjenja  ponudio je Adam Anderson koji smatra da je zov praznine povezan s tendencijom kockanja. Prema Andersonu, mi smo skloniji riziku kada procijenimo da se nalazimo lošoj situaciji te ćemo tada vjerojatnije pokušati promijeniti tu situaciju kockajući se protiv nje. Koliko god to zvučalo nelogično, ako se netko boji visina on može pokušati igrati protiv protiv straha na način da skoči. Ono što bi osoba time mogla dobiti ili izgubiti manje je bitno od trenutnog dobitka. Strah od smrti je manje bitan od drugih konkretnijih i neposrednijih strahova.

Korijen tog fenomena bi mogao proizlaziti i iz realizacije da nas ništa ne sprečava da skočimo ako poželimo skočiti osim našeg zdravog razuma, odnosno, možda proizlazi iz svjesnosti o slobodi izbora da živimo ili umremo, mada nemamo želju umrijeti.

„Tijekom te vrtoglavice smo opsjednuti padom, čini se da nas praznina doziva, ali u stvarnosti nas doziva naša sloboda i činjenica da uvijek možemo odabrati na brzinu doći dolje.“

Gary Cox

Također, prije tristo godina, naši preci nisu sanjarili o planinarenju i divljenju nevjerojatnom pogledu koji se pruža s Mount Everesta već su razmišljali o tome kako pripitomiti svoju okolinu da bi se osjećali sigurnijima. Danas, u doba gdje se niz znakova upozorenja, službenog osoblja, zakona, pravila ponašanja i ograda na vidikovcima brine za našu sigurnost kako se mi ne bismo morali brinuti – takve misli možda predstavljaju inat i bunt.

„Možda to ima veze s time koliko bi bilo lako učiniti nešto tako apsurdno i nepopravljivo da sama pomisao na to u meni izaziva fascinaciju.“

nepoznati autor

Iako ne postoji službeno objašnjenje zova praznine te su potrebna dodatna istraživanja i promišljanja na tu temu, ostaje činjenica da nismo jedini koji imaju takve misli i da postojanje takvih misli definitivno ne mora značiti da ćemo se ubiti ili si naštetiti na bilo koji drugi način. Postoji vrlo značajna razlika između pitanja „Što bi se dogodilo da skočim“ i misli „Želim skočiti.“ ili „Skočit ću.“, a ako se ne osjećate dobro s vlastitim mislima i ako one u vama izazivaju patnju, svakako biste trebali potražiti stručnu pomoć.

Jeste li se ikada susreli sa zovom praznine i kako ste si objasnili te misli?