Crtice s psihoterapije Dio recepta za sreću Mijenjam se Uncategorized

Veza bez obaveza

Jedna od zanimljivijih stvari koju već neko vrijeme primjećujem kod svojih klijenata je to da neki od njih imaju poteškoća s određivanjem onoga što je u redu tražiti i očekivati u odnosu. Postavljaju pitanje o tome gdje je ta tanašna linija koja određuje trenutak kada će jedna žena – ili jedan muškarac,  jer čak ni pojedini muškarci nisu lišeni slične unutarnje borbe – prekoračiti granicu i postati aždaja, kontrolorka, kokoš koja kvoca, ona koja stalno prigovara i stalno je nezadovoljna, koja želi iz svog muškarca načiniti papučara, uskratiti mu svu slobodu i nametnuti obaveze s kojima se on nije dužan nositi.

Kao da postoje samo dvije opcije, a one su da budemo ne zahtjevni ili prezahtjevni. Nema sredine.

Čini se da je mnogima od nas gledanje romantičnih filmova, čitanje knjiga slične tematike, predrasude o tome kakve su žene i kakvi su muškarci i ustrajanje na tome da su određene osobine uvijek loše, uvijek nepoželjne i nepromjenjive te dokazivanja kako nećemo biti tipična histerična posesivna zanovijetala – donijelo to da započinjemo ili održavamo veze u kojima u strahu da ne budemo prezahtjevni, preemocionalni ili preludi imamo partnere koji u odnosu nemaju gotovo nikakvih obaveza, a uživaju sva prava i dobrobiti koje dolaze s partnerskim odnosom, kao i sve blagodati samačkog života.

Naravno da postoje i muškarci i žene koji uistinu jesu preposesivni, pretjerano kontrolirajući, ljubomorni, zavidni i generalno govoreći prezahtjevni, ali ovo nije tekst o njima. O njima postoje brojni drugi tekstovi koji nadugačko i naširoko pojašnjavaju svaki aspekt takvih odnosa. Ovo je tekst o svima koji se pitaju, tapkajući u mraku, što je u redu tražiti i očekivati od druge osobe, a da pri tome ne odu predaleko.

Ideja obaveze u kontekstu romantičnih odnosa mnogima od nas izaziva grč u želucu jer imamo ideju da je ljubav nešto što je lako, neopterećeno okolnostima, postojano i zagarantirano, a ne nešto što je ponekad teško i u što je potrebno uložiti napor i trud dok s druge strane kvaliteta života svakog pojedinca u odnosu kao i sama kvaliteta odnosa ovise i o svemu onome što je potrebno učiniti kako bi odnos funkcionirao.

canola-1963802_1920

Autor H.L.A. Hart je po pitanju obaveze učinio važnu distinkciju između toga da osjećamo dužnost nešto napraviti i osjećaja da smo dužni nešto napraviti. U kontekstu zakonodavstva, netko tko ima osjećaj da je dužan slijediti zakone, slijedi zakone samo u smislu izbjegavanja negativnih posljedica. On nema nikakav drugi razlog zbog kojeg poštuje zakon jer se smatra osobom koja je izvan zakona ili osobom kojoj je zakon nametnut.

Netko tko osjeća dužnost da nešto napravi vjeruje da je većina zakona u sustavu opravdana i osjeća unutarnju obavezu da ih poštuje jer vjeruje u njih i dio su njegovog vrijednosnog sustava, odnosno njegovog identiteta.

Ako tu distinkciju primijenimo na romantične odnose, tada će osoba koja osjeća određenu obavezu prema partneru činiti određene stvari jer vjeruje u to i zato jer to želi. Primjerice, ako je vjernost u odnosu dio vrijednosnog sustava osobe, tada će ona biti vjerna jer smatra da je to ispravno, a ne zato što to mora. Ili, tada će podjela kućanskih poslova među partnerima biti nešto što je jednostavno ispravno, a ne pokušaj izbjegavanja posljedica kao što su prigovaranja ili svađe. Ako na odnose gledamo na taj način tada nam se naše obaveze neće niti činiti poput obaveza, nećemo imati dojam da nešto radimo jer to ‘dugujemo’ partneru. Mi ćemo ispunjavati svoje obaveze jer ih smatramo sastavnim dijelom zdravog i predanog odnosa.

Ako se smatramo dužnima ili obveznima ponašati se u odnosu na određen način tada svoje obaveze ne ispunjavamo jer vjerujemo da su ispravne, nego zato što se to od nas očekuje, kako bismo opravdali tuđa očekivanja, dobili nešto što želimo ili kako bismo izbjegli negativne posljedice kao što su kritike, prigovaranje ili svađe. To što radimo je naša dužnost, zadatak, nešto što možemo prekrižiti na popisu obaveza ili nešto radi ‘mira u kući’.

Prilikom promišljanja o opravdanosti svojih očekivanja od partnera i onoga za što smatramo da imamo pravo, dobro je uzeti u obzir da je na svijetu osam milijardi ljudi, odnosno, da postoje milijarde različitih verzija partnerskih odnosa. Različiti parovi različito vrednuju različite stvari što vodi do drugačijih obaveza u svakom partnerskom odnosu. Razlikujemo se s obzirom na ideje kakva je romantična ljubav i kako bi romantični odnosi trebali izgledati. Dolazimo iz, ponekad, vrlo različitih vjerskih, nacionalnih i obiteljskih vrijednosnih sustava te je za uspjeh odnosa u kojem se nalazimo potrebno učiniti određeni kompromis između toga što nam dolazi prirodno i što doživljavamo kao neprirodno  kako bi odnos opstao.

Naglasak je na balansu.

Scott Peck je rekao „Sklonost izbjegavanju izazova, toliko je sveprisutna u ljudskim bićima da se može smatrati osobinom ljudske prirode. To što sam je nazvao prirodnom, međutim, nikako ne znači da je istovremeno suštinsko, korisno i nepromjenjivo ponašanje. Isto je tako prirodno obavljati nuždu u gaćice ili nikad ne prati zube, ali učimo sebe činiti neprirodne stvari sve dok nam ne postanu prirodne. Zapravo, samodisciplina se može definirati kao učenje samih sebe na neprirodno. Još jedna osobina ljudske prirode – možda ona koja nas najviše čini ljudima – jest naša sposobnost obavljanja neprirodnih radnji, čime nadmašujemo i mijenjamo vlastitu prirodu.“

people-2943065_1920

I dok uistinu postoje ljudi koji od svojih bližnjih očekuju previše toga, te su posesivni i kontrolirajući, postoje i ljudi koji su sa svojim partnerima u gotovo cimerskom odnosu u kojem strahuju postavljati pitanja koja su im važna i tražiti od partnera ono što im je važno kako niti slučajno ne bi ugrozili ono što najviše veličamo, a to je sloboda koju često doživljavamo kao mnogo vremena i slobodnog prostora za ono što želimo raditi i da vječno budemo ono što trenutno jesmo i da se baš nikada ne moramo mijenjati.

Zašto sloboda ne bi uključivala to da želimo provoditi vrijeme sa svojim partnerom, sklupčati se pored njega petkom na večer umjesto da zaružimo s prijateljima ili to da pospremimo stan i pripremimo ručak iako smo tijekom samačkog života i u početku veze uistinu stalno bančili, a obroke nam je pripremala majka? Kao da sami sebe zarobljavamo u tradicionalno nametnutim ulogama u kojima je prirodnije da on isključivo može željeti ‘visiti s dečkima u subotu’, umjesto da ostane kod kuće ili izvede u kino svoju partnericu, a ona je ‘kvočka’ i onda kada stvarno pretjerano kritizira, ali i onda kada pred partnera iznese najobičniji zahtjev.

I dok zbilja postoje odnosi koji su poput omče oko vrata jer druga strana ne ostavlja prostor za disanje od svih zahtjeva koje postavlja pred nas, zdravi odnosi nisu nešto što pada sa neba te je potreban konstantan trud i rad kako bi funkcionirali.

Vjerujem da je u odnosu važno imati prostora za sebe, svoje osjećaje, misli, uvjerenja i da nismo dužni misliti, vjerovati i ponašati se na isti način kao i druga osoba, ali isto tako vjerujem da je potrebno uzeti u obzir i drugu osobu. Vjerujem da postoje stvari koje su svakome od nas beskompromisne, ali ako nam je baš sve beskompromisno, ima li naš odnos uopće vjerojatnost da preživi i ako preživi koliko će to biti zadovoljna i zdrava zajednica dviju osoba? Ista stvar vrijedi i ukoliko beskompromisno pristajemo na sve što bi nas naš partner mogao tražiti jer mu to dugujemo.

Još jednom, na svijetu doslovno postoje milijarde različitih verzija partnerskih odnosa i ne postoje univerzalna pravila o tome što je i kada potrebno učiniti kako bi odnos funkcionirao i kako bismo bili zadovoljni s njime te je na svakome od nas da procijeni što je to što je spreman učiniti iz ljubavi, za ljubav i što je to što nikako ne dolazi u obzir.

Odaberimo mudro jer sloboda može uključivati i to da svjesno odaberemo obvezati se svom partneru i činiti zajedno s njim sve ono što je potrebno kako bi naša malena zajednica funkcionirala i kako bismo u njoj OBOJE bili zadovoljni. Odaberimo mudro jer nije moguće rasti i napredovati ako se odbijamo mijenjati veličajući slobodu koja u ovome slučaju predstavlja tek slobodu da odaberemo stagnirati.

Odaberimo to da tražimo ono što nam treba, uzimajući u obzir i sebe i drugu osobu, jer ako ne tražimo, najvjerojatnije to nećemo niti dobiti.

4 comments

  1. Draga Marija, slažem se s Vama u potpunosti. Za rakvo razmišljanje potrebna je zrelost i svijest o nama samima. Nemogućnost komunikacije nastane kada imate narcisoidnog partnera koji šuti, ne želi razgovarati i postaje nedostupan kada ga se nešto pita ili zamoli.

    1. Da, na zalost ponekada je s pojedinim partnerima uslijed narcisoidnosti ili drugih problema komunikacija gotovo nemoguca.. ponekada ima smisla ostati, ustrajati i iskusavati nove nacine ophodenja koje kroz vrijeme mogu donijeti znacajne promjene.. ponekada je to na zalost nemoguce.. umketnost je procijeniti kada ostati i truditi se, a kada otici.

  2. Svi smo različiti, imamo svoje osobine, karaktere…Živjeti sam, nije baš prirodno. Biti u nekoj vezi, sam biraš.Da bi veza trajala potreban je kompromis. Koliko smo spremni dati a koliko primiti. Tu bi trebao biti balans. Malo odstupanje može proći, o nekom većem treba dobro razmisliti. Nema idealiziranja, savršenosti. Zapravo po meni sve ovisi o pojedincu. Poštivati svako mišljenje, različitosti… težiti prema onome što ti želiš. Sam biraš, život je prekratak da bih ga potratio sa krivim osobama.Komunikacija je najvažnija i onda kad ti se ne priča, mogu oči ili pogled reći sve. Lijep pozdrav

    1. Nakon 10 godina veze i 4 godine braka, mogu otvoreno reći kako nisam ista osoba koja sam bila prije 14 godina.

      Neke promjene posljedica su čistog sazrijevanja koje bi se dogodilo neovisno jesam li u partnerskom odnosu, dok su druge promjene – promjene na bolje – izravan rezultat kompromisa i nastojanja da učinim ono što je potrebno, a što se ne kosi s onime što je meni beskompromisno (poput fizičkog i emocionalnog nasilja ili podjele kućanskih poslova) da bi naša zajednica funkcionirala.

      Kada sam bila mlađa, imala sam mnogo kriterija za ulazak u vezu, a sada se sve svodi na jedan kriterij, a to je da sam ja osoba koja voli sebe i da je moj partner sličan po tom principu.

      Ako smo oboje ljudi kojo vole sebe, tada ćemo vjerojatnije biti spremniji učiniti i velike stvari – jer kako je inače moguć uspjeh bilo kojeg odnosa – kako bismo rasli, kako bismo se prilagodili jedno drugoma i zajedno rasli kroz život.

      Po meni problemi nastaju kada ne dijelimo zajedničku viziju života (primjerice on želi djecu, a ja ne ili sam ja jako religiozna, a on nije) ili kada jedno ili oboje odbijamo mijenjati se i rasti jer eto zaslužujemo da nas se prihvaća i voli bez obzira na sve.

      U tom smislu vjerujem da svatko ima pravo na svoju slobodu da odabere što želi, uključujući i slobodu da raste i razvija se ili stagnira.. a moja sloboda leži u tome da kažem da li mi je nešto prihvatljivo ili ne.

      Slažem se s vama, sve je individualno, treba poslušati i čuti tuđe mišljenje, a onda odlučiti sto je najbolje za mene.

Komentiraj, znaš da želiš ;)