Mijenjam se

Što je zona komfora?

Pojam ‘sigurna zona’ (zona komfora) osmislio je Alasdair White u kontekstu rukovođenja i poslovnih rezultata, a smatrao ga je psihosocijalnim stanjem u kojem je osoba mirna, pliva u poznatome i ima postojane rezultate. Pa ipak, sigurna zona je i pojam koji je u široj javnosti vrlo često praćen negativnim konotacijama, povezan je s nedostatkom hrabrosti i snage volje i često u našim umovima predstavlja stagnaciju. Gotovo je nemoguće izbjeći citate i gurue koji odabir sigurnosti predstavljaju kao sabotiranje samoga sebe. Smatra se da je umatanje pod meku dekicu sigurnosti lijepo mjesto u kojem ništa ne raste i da bismo trebali svaki dan učiniti jednu stvar koja nas plaši, kako je rekla Eleanor Roosevelt.

No, međutim, od kuda dolazi naša zona sigurnosti? Možemo li utjecati na to s čim ćemo se osjećati ugodno ili neugodno? Jesu li stvari uistinu crno – bijele? Da li je zona sigurnosti zlo i nepotrebno mjesto? Da li bismo je trebali izbjegavati pošto – poto ili ona ima svoje mjesto u našim životima?

Potreba za sigurnošću je jedna od osnovnih ljudska potreba. Još je 1943. godine Abraham Maslow predložio teoriju hijerarhije ljudskih potreba prema kojoj postoji pet osnovnih potreba: fiziološke potrebe, potreba za sigurnošću, ljubavlju, pripadanjem, poštovanjem i samoaktualizacijom, a mogu se uglavnom zadovoljavati samo postupno i to hijerarhijski određenim redoslijedom.

Ova hijerarhija se ponekada prikazuje kroz piramidu potreba pri čemu su na dnu najosnovnije fiziološke potrebe kao što su disanje, potreba za vodom, hranom i slično, a na vrhu samoaktualizacija. Smatra se da tek kada zadovoljimo potrebe na dnu piramide – fiziološke potrebe – možemo krenuti na sljedeću stepenicu piramide, a to je zadovoljavanje potrebe za sigurnošću. Isti princip vrijedi za svaku sljedeću stepenicu sve dok ne dođemo do samog vrha.

Zadovoljavanje potrebe za sigurnošću visoko je na listi naših prioriteta jer biti siguran znači biti živ, a biti živ i siguran su preduvjeti za zadovoljavanje potreba za ljubavlju, poštovanjem i samoaktualizacijom. Maslow je naglašavao i to da je princip važnosti i nužnosti zadovoljavanja potreba u njegovom modelu fleksibilan, da je moguće zadovoljavati ih i drugim redoslijedom te da istovremeno možemo imati i više različitih potreba.

Ta fleksibilnost je pozitivna stvar, jer zapinjanje u sigurnoj zoni kako bismo zadovoljili potrebu za sigurnošću odražava stagnaciju jer se ne izlažemo novim iskustvima i odbijamo prihvatiti stvarnost u kojoj se naše okolnosti neprestano mijenjaju. Koliko god sigurnost bila ugodno i potrebno stanje, ako baš nikada ne izlazimo iz nje, ili to činimo vrlo rijetko – mi tada stojimo na mjestu u kojem nam je ugodno ili barem nije toliko neugodno koliko mislimo da bi bilo ako bismo zakoračili van. Ponekada se nakon probijanja granica iznenadimo time da nam uopće nije bilo tako ugodno kako smo željeli vjerovati da je.

Mi se najsigurnije osjećamo u poznatom okružju u kojem znamo što možemo očekivati pa makar nam bilo i neugodno. Ponekada je ono što nam donosi utjehu u potpunoj suprotnosti sa postizanjem naših ciljeva i onoga što zbilja želimo od života. Što ako nam utjehu donosi nezdrav odnos na kojem odbijamo raditi jer rad na odnosu podrazumijeva izlazak iz zone sigurnosti? Što ako se radi o autodestruktivnim ponašanjima i uvjerenjima?

home-1822426_1920

Možeš poletjeti tek kada si spremna odreći se sigurnosti koju ti daje kukuljica.

nepoznati autor

Ne treba zaboraviti ni to da sigurna zona nije statično stanje već se proširuje svaki puta kada se izložimo novim situacijama, prihvatimo anksioznost koju nose sa sobom i proširimo okolnosti u kojima se osjećamo ugodno. Širenje naše zone sigurnosti nam može pomoći da nas manje pogađaju izazovi i prepreke i da se češće osjećamo smirenima jer ako nam je trenutna sigurna zona skučen prostor tada se vjerojatno radi o tome da postoje mnoge situacije u kojima se osjećamo ekstremno neugodno. S vremenom, kada dovoljno mnogo puta ponovimo nešto što smo jednom počeli raditi s anksioznošću – počinjemo se opet osjećati sigurnima.

Pa ipak, nemilosrdno upinjanje da neprestano probijamo vlastite granice, u pretjeranom strahu od stagnacije, može nas odvesti u sagorijevanje. Većini nas trebaju periodi kada ćemo odmarati u svojoj zoni sigurnosti, rutinski i učinkovito obavljati dobro poznate radnje bez posebne želje da se upuštamo u avanturu zvanu promjena, i to je apsolutno u redu.

Da bismo ispoštovali svoju potrebu za sigurnošću, a istovremeno i rasli i razvijali se, nužno je da se izlažemo nesigurnostima i da u tome imamo mjeru kako ne bismo sagorjeli. Trebali bismo mudro birati svoje bitke, imamo samo toliko energije i vremena koliko imamo. Ni manje ni više.


Literatura:

Alvarado, C.J.(2015). It’s Not Just About Getting Out of Your Comfort Zone. It’s About Expanding It.

Mead, E. (2018). Comfort Zone: An Alternative Perspective.

Rikhy, S. The 3 Zones Everyone Should Know About.

Komentiraj, znaš da želiš ;)