Crtice s psihoterapije Mijenjam se Obrambeni mehanizmi

Jesi li Generalica Poslije Bitke?

Koncept Generala poslije bitke opće je poznat te nas manje – više sve uhvati iritacija kad netko nakon nekakvog neugodnog i bolnog događaja dođe i pravi se pametan oko toga što smo trebali učiniti drugačije kako se to nešto ne bi dogodilo. To je iritantno, bolno i izaziva ljutnju jer ne možemo vratiti vrijeme i ispraviti stvari, a vjerojatno nakon događaja i sami imamo nekakvu ideju što smo mogli učiniti drugačije, ali nismo.

No, što je sa situacijama u kojima Generala poslije bitke ne utjelovljuju ljudi oko nas nego kada je on naš unutarnji glas?

U mome uredu, na mojoj fotelji, često sjede klijenti koje muči njihov unutarnji General. Ako ćemo biti iskreni, nebrojeno puta sam sjedila na foteljama svoje psihoterapeutkinje progonjena istim Generalom.

Taj General je mnogo perfidniji i često mnogo okrutniji no što su to nužno ljudi koji nas okružuju. Mnogo mnogo puta drugim ljudima ne bi tolerirali iste riječi koje nam izgovara naš unutarnji General, a možda bi nas i uplašila ta razina agresije koju neki od nas usmjeravaju sami prema sebi.

Poznata je stvar da naš unutarnji glas nastaje usvajanjem načina na koji su nam se obraćale važne figure u životu kao i učenjem načina na koji su govorili sami o sebi.

Ono što je specifično za glasove koje smo usvojili je to da su oni programirani glasovi, pokvarene ploče koje se počnu vrtjeti kada se nađemo u situaciji koja nas podsjeti na neku situaciju iz prošlosti. Također, za unutarnje glasove toga tipa je specifično i to da su u naš um snimljeni u trenucima u kojima naše značajne figure u životu nisu polazile iz pozicije strpljenja i razumijevanja nas i situacije u kojoj se nalazimo. Ti glasovi su nastali u situacijama kada naše važne figure nisu uzimale u obzir nas, našu dob, ono što možemo i ne možemo, ono za što jesmo i za što nismo trenutno sposobni jer nisu zbog nekih svojih razloga imali kapaciteta za nas ili nisu niti znali bolje jer i sa sobom pričaju na sličan način.

girl-504636_1920

„Ehh da mi je tada bilo ovo znanje.“

Ono što se mnogima od nas događa, kada se sjetimo starijih verzija sebe je to da sebe i svoje odabire iz prošlosti gledamo iz trenutne životne pozicije kao Generali poslije bitke koji bi tada sa sadašnjim umom, iskustvima i znanjima učinili mnogo mnogo bolje te se sa ljutnjom i osudom obrušavamo na ono što smo bili, a što je i dalje dio nas, jer si ne možemo to oprostiti.

„Kad se sjetim tog klinca koji sam bio s osamnaest ili devetnaest… njega.. njega treba dobro nabiti i prebiti.“

klijent

Nedostaje nam empatije u odnosu na sebe, odbijamo se postaviti u vlastite cipele od pred pet, deset ili petnaest godina i uzeti u obzir okolnosti i tadašnje stanje uma te znanje i iskustavo koje smo imali, a zbog kojih nismo mogli donijeti nikakve drugačije izbore od onih koje smo donijeli.

Da smo znali i mogli bolje, sigurno bi i učinili bolje. Ali, nismo znali ili nismo mogli.

Sa znanjima i iskustvima, tridesetogodišnjaka, četrdesetogodišnjaka ili pedesetogodišnjaka bismo najvjerojatnije načinili mudrije i zdravije izbore. Bili bismo, toplo se nadam, razboritiji. No, ta pusta fantazija ne mijenja činjenicu da smo sa petnaest godina bili blesavi petnaestogodišnjaci – kakvi već petnaestogodišnjaci trebaju biti i da je nerealno sa petnaest, dvadeset ili dvadeset i pet očekivati istu onu mudrost koju nam mogu donijeti iskustva i znanja kasnije dobi.

Nedostaje nam razumijevanja, milosti i oprosta za same sebe što ne samo da je bolno nego je i apsolutno kontraproduktivno i opasno po nas jer nas drži zamrznutima u zamjeranju usmjerenom prema sebi, a vjerojatno govori i ponešto o tome da nismo naučili u potpunosti lekcije iz tih situacija koje si ne možemo oprostiti.

Oprostiti sebi ne znači opravdavati se do beskraja niti si opet dozvoljavati ista ponašanja, oprostiti sebi znači razumjeti sebe tada, uzeti u obzir okolnosti u kojima smo se nalazili i nastojati sada sa proširenim znanjem izbjeći slične situacije u budućnosti.

Oprostimo sebi to što nismo znali ono što nikako nismo mogli znati dok to nismo naučili. Lako je biti General poslije bitke i možda bi trebali naučiti ušutkati i svog unutarnjeg Generala kao i one utjelovljene u drugim ljudima.

„Oprosti si što tada nisi znala ono što se sada čini očitim.“

Judy Belmont

2 comments

  1. Sve je zapravo u onom vremenu koje čini čuda i čini ga stvarno,ali onda ne možemo u to vjerovati, ne možemo sebi oprostiti, ne možemo sebe voljeti.
    Kad prođe to neko vrijeme znamo da je sve moguće, zahvalni smo za pomoć,podršku i Vama ovdje jer ste nas u to uspjeli uvjeriti u tolikoj mjeri da i sami možemo biti nekom podrška,a što je nevjerojatno zadovoljstvo.
    Marija

    1. Pa hvala vam puno..

      Je, podrska je divna stvar.. jos kada uspijemo takvu istu podrsku dati i sami sebi, nema ljepseg 👌🏽👌🏽❤

Komentiraj, znaš da želiš ;)