Što zapravo znači preboljeti nekoga? Što znači nastaviti dalje sa životom? Kako si to uopće predočiti u trenucima kada osjećaš prazninu u prsnom košu i kada imaš, posve opravdan osjećaj, da si izgubila nešto što ti je bilo dragocjeno i kada ne možeš, barem u tom trenutku, prihvatiti da to više nećeš imati?
Bez obzira na to koliko si generalno govoreći razumna osoba, ponekada te može iznenaditi koliko sentimentalna i tvrdoglava možeš biti kada se radi o toj specifičnoj osobi. Možda si frustrirana jačinom boli, neodgovorenim pitanjima i sjećanjima na sretne dane koji ti jure kroz misli jer je prošlo toliko vremena i smatraš da si to već odavno trebala preboljeti i nastaviti dalje sa životom.
Za prebolijevanje je potrebno vrijeme, ali i tvoj aktivan angažman i trud kada dođe vrijeme za to. Sama količina vremena koja će ti biti potrebna ovisit će o nekim tvojim osobinama ličnosti, načinima na koje se inače nosiš s problemima, o tome koliko dugo ste bili zajedno, jesi li i ti željela kraj ili si željela ostati u odnosu, da li ste, barem na neko vrijeme, prekinuli sve kontakte ili ga i dalje viđaš jer imate zajedničku djecu i imovinu ili zajedno radite.
To što ti on nedostaje u svemu, kao društvo za vrijeme jutarnje kave, u razgovorima, zagrljajima, porukama i pozivima, to što te stan, dvorište, ulice i kafići podsjećaju na njega, poriv da bježiš iz stana i da ne spavaš u krevetu u kojem ste zajedno spavali i želja da ga vidiš i čuješ apsolutno su smisleni i sasvim normalni. Do jučer, ili do pred tri mjeseca je bio tu pored tebe, a sada ga više nema. Mjeseci i godine romantičnog odnosa i zajedničkog života ne mogu se samo izbrisati.
Za prebolijevanje je potrebno vrijeme, vrijeme za plakanje i propitkivanje, vrijeme za ljutnju i očaj, vrijeme za nezdravu hranu i apatiju, vrijeme za pisanje poruka koje nikada nećeš poslati, vrijeme u kojem ćeš s njim uspoređivati svakog muškarca koji ti se približi, vrijeme u kojem ga odbijaš pustiti, vrijeme da izgubiš nadu da ćete opet biti zajedno, vrijeme za stvaranje novih uspomena s dragim ljudima na istim onim mjestima koja te podsjećaju na njega.
Ne možeš se prisiliti da ne razmišljaš o njemu, ali s vremenom, kada za to budeš spremna, možeš vježbati da ne proživljavaš iznova sve one trenutke koji ti nanose bol. Ne možeš si izbrisati pamćenje, ali možeš stvarati slojeve novih sjećanja sve do trenutka kada tvoje misli prestanu posjećivati ulice prošlosti.
Neposredno nakon prekida, praznina koju je ostavio za sobom može biti poput čudovišne sjene koja te proganja po svuda, ali doći će vrijeme kada ćeš prestati brojati dane od zadnjeg puta kada ste se vidjeli ili čuli i kada dan prekida više veće biti značajan datum u tvome životu. Možda ti se to u ovome trenutku čini nevjerojatno, ali doći će dan kada ćeš morati promisliti da se sjetiš koliko vremena je prošlo. Doći će trenutak kada ćeš početi zaboravljati stvari koje ti se ovaj tren čine nemogućima, stvari za koje se ovaj trenutak držiš kao da ti život ovisi o tome.
Znat ćeš da si na putu prebolijevanja onda kada ga prestaneš idealizirati i kada ćeš moći biti iskrena sama sa sobom o tome kakav je vaš odnos uistinu bio i što ti je značio. Kada odnosi završe, često imamo tendenciju idealizirati ih ili obezvređivati, a da je istina najčešće negdje između idealnog i užasnog.
Znaš da si na tom putu onda kada se više ne nadaš da ćete biti zajedno, kada se više ne pitaš zašto je sve otišlo k vragu jer si pronašla odgovore s kojima možeš živjeti i kada znaš što je to što si više nećeš dozvoliti i što više nećeš tolerirati.
Kada se prestaneš pitati gdje je, s kim je, pati li i on ili je sretan. Kada prestaneš provjeravati društvene mreže u potrazi za informacijama, kada ne pošalješ poruku koju si napisala jer ti se čini da nema smisla, kada prestaneš gledati u mobitel u nadi da će ti se javiti.
Kada je to želi li te on još uvijek manje bitno od toga što ti njega više ne želiš. Kada ne želiš pokušati ponovo. Kada postaviš granice, kad odbiješ poziv na druženje ili kavu i ozbiljno to misliš. Kada više nemaš intenzivnu emocionalnu reakciju nakon koje se danima oporavljaš kada slučajno nabasaš na njega.
Možda mu nikada nisi željela nešto loše, ali postoji mogućnost da ti je bila bolna njegova sreća. Na putu prebolijevanja si onda kada možeš reći „Drago mi je radi tebe.“ kada shvatiš da je sretan u novoj vezi, da se zaručio ili dobio dijete.
Na tom putu si onda kada sve ono što je on želio, mislio i vjerovao i kada sve ono što si činila da ga zadržiš ili vratiš više nema kontrolu nad tobom. Kada više ne tražiš njegovo odobravanje, kada ponovno počneš otkrivati sebe, kada stvoriš novu rutinu, kada radiš ono što želiš i što te ispunjava. Kada se možeš fokusirati na svoju obitelj i prijatelje. Kada umjesto smetenosti ili sanjarenja na poslu budeš posvećena svome poslu.
Na tom putu si kada shvatiš da voliš osobu koja je on nekoć bio ili osobu za koju si vjerovala da on je, a da sada zapravo više nisi sigurna tko je on. Bez obzira na to koliko si ga dobro poznavala i koliko ste vremena proveli u odnosu, vrijeme, izostanak komunikacije i intimnosti neminovno dovode do otuđenja i toga da ste stranci.
Ti nećeš zaboraviti ništa. Sve što si ikada doživjela ostaje pohranjeno u tvom mozgu, ali nekim sjećanjima više ne možeš pristupiti jer predugo nisi koristila puteve koji vode do njih. Neka sjećanja su i dalje dostupna, ali su bljeđa i više ne bole. Preboljeti nekoga znači da ne dozvoljavaš njegovim perspektivama, prisutnosti ili neprisutnosti da upravljaju tvojim životom.
Znat ćeš da si preboljela kad shvatiš da je nekoć bio tako važan, a sada više nije.
Znat ćeš da si preboljela kad ćeš osjetiti slobodu.
Sretno <3
Preboljela,prosla sva kada..kada..želim mu sve najbolje,ali zasto mi je drago kada odbijem poziv na druženje, ne javim se, ne pojavim se gdje sam bila ocekivana
jesam li preboljela?Oprostila?
Marija
Hahaha ?
Pa mogu si zamisliti prebolijevanje nekoga uz zadržavanje određene doze pakosti ? Još uvijek se nisam uspjela izliječiti od toga da uživam u pinkici zloće.
Napominjem – pinkici ?
(A ni ne želim se izliječiti od toga ??)
Kad malo vratim film unazad..mislim da sam u osjetljivoj dobi kao djevojka u ranim dvadesetim godinama dozivjela najtezi prekid.. bez vike i bijesa.. samo moja duboka patnja i ogorcenje sta sam krivo napravila.. na svoju zalost nisam voljela o tom prekidu pricati cak ni sa najblizim prijateljicama.. stvorila sam zid oko sebe godinama.
I onda neki klik.. sazrijevanje, razgovor s neutralnim osobama,.. sve se dobro poslozilo i krenes dalje.. olaksanje?
Ovaj tekst me neizmjerno razveselio,a ova pinkica zloće je ogromna sloboda
Hvala
Marija
Hvala vama ❤