Jesam li previše rekla?

Bliski i intimni odnosi od nas zahtijevaju vještinu dijeljenja intimnih informacija s drugim ljudima, no čini da neki od nas sa ne baš tako bliskim ljudima, možda i potpunim strancima, dijele vrlo intimne informacije, a poslije toga prolaze unutarnju bitku mučeći se s pitanjima „Zašto sam to rekla?“, „Jesam li previše rekla?“, „Što će on/ona sada misliti o meni?“ i „Da nazovem? Da se ispričam? Kako da popravim dojam?“

Generalno govoreći, društvo u kojem živimo voli se naslađivati prljavim detaljima iz tuđih života te živimo u dobu kada se na mnogo načina potiče pretjerano dijeljenje. Glad za informacijama o tuđem intimnom životu odražava se kroz popularnost reality emisija, pojedinih poznatih i slavnih osoba kao i medijskih skandala. Razvoj tehnologije i sveprisutnost društvenih mreža značajno nam olakšavaju pretjerano dijeljenje gdje posljedice pijanstva u četiri u jutro nisu nužno samo pozivi bivšim ljubavima koje ostaju između nas i bivše ljubavi nego postovi, komentari ili slike koji su dostupni većem broju ljudi.

Ponekada neki od nas vrlo svjesno dijele previše informacija, ali ne vide u tome nikakav problem. U kontekstu doba autentičnosti, potrage za samim sobom i otvorene ekspresije onoga što jesmo, neki od nas u iskrivljenom shvaćanju autentičnosti dijele i one informacije koje su u određenim kontekstima i u određenim odnosima posve nepotrebne i neprikladne. Nije posve jednako pričamo li primjerice o svom seksualnom životu s partnerom, prijateljicom ili osobom koju vidimo prvi put.

Osim društvene klime u kojoj živimo i potrage za autentičnom ekspresijom, razlog za klišej o pretjeranom dijeljenju informacija sa strancem u vlaku je taj da su suputnik u vlaku ili avionu, frizerka i kozmetičarka nepoznate osobe koje smo silom prilika prisiljeni pustiti bliže od drugih stranaca na ulici što u nama stvara lažan osjećaj intimnosti i daje nam dozvolu da pričamo o stvarima o kojima možda i ne bismo trebali. Možda imamo osjećaj da nas druga osoba neće osuditi ili nam to nije bitno jer je ionako više nećemo vidjeti.

Stepenicu dublje nalazi se želja za povezivanjem s drugima kao logičan razlog za dijeljenje. No, kada s drugima prerano dijelimo previše informacija o sebi postoji mogućnost da time prijeđemo vlastite i/ili tuđe granice.

Svoje granice možemo prijeći time što ćemo drugima dati vrijedan intimni materijal koji oni ne bi trebali znati i naći se u opasnosti da se i nenamjerno prezentiramo na način na koji ne želimo zbog čega se možemo osjećati posramljenima i neshvaćenima. U nastojanju da ostavimo što bolji dojam, da budemo pametni, domišljati i duhoviti može nam se dogoditi da ostavimo premalo mentalne energije potrebne za filtriranje onoga što govorimo.

Tuđe granice možemo prijeći time što mogu imati dojam da im sa previše intimnih informacija namećemo bliskost za koju nisu spremni ili je sa nama ne žele. Kada na prvome spoju pričamo o tome kakav je smrad naš bivši partner ili kada prvi radni dan na novome poslu pričamo ratne priče s prethodnog posla, drugima pored nas može biti neugodno. Mogu nas doživjeti kao neugodne, one koji nemaju granica, neautentične, arogantne, one koji puno pričaju, a malo slušaju ili kao one koji jednostavno vole biti u centru pažnje te nam svojim reakcijama u konačnici mogu potvrditi uvjerenja da smo previše, da nas nije moguće voljeti i da smo neprihvatljivi.

Ponekada u žaru razgovora nismo niti svjesni da iz nas izlazi previše informacija, gdje tek nakon što stanemo s pričom, shvaćamo što smo rekli te prolazimo kroz agoniju straha, srama i krivnje pitajući se koje će biti posljedice ili se ponekada osvijestimo usred govora te se osjećamo ogoljenima i ranjivima i ne znamo kako si pomoći.

Ono što bismo mogli učiniti je to da se nakon završetka razgovora zapitamo „Zašto sam to rekla?“, „Što sam time željela postići?“ i „Zašto baš ta osoba“ Što bolje znamo razloge za pretjerano dijeljenje intimnih informacija o sebi, to ćemo lakše modificirati svoje ponašanje i prilagoditi ga okolnostima i sugovorniku.

Naime, pretjerano dijeljenje informacija može biti posljedica i toga da nismo savladali vještinu procjene okolnosti, sugovornika i informacija koje želimo podijeliti. Radi se o vještini koju u normalnim okolnostima stječemo u obitelji, a kasnije je usavršavamo kroz iskustva s drugim ljudima, a ako smo kao djeca preživjeli traume, bili ignorirani i odrastali u okružju nepostojećih granica, postoji mogućnost da je nismo savladali. Ono što je pozitivno je to da je tu vještinu moguće svladati i u odrasloj dobi prvo kroz osvještavanje problema, a kasnije radom na sebi.

Ukoliko nam je cilj povećati intimnost sa drugom osobom, možda bi bilo mudro uzeti u obzir da se stvarna intimnost i povezanost ne mogu požuriti i da je za njih potrebno vrijeme. Jedan od čestih argumenata za pretjerano dijeljenje je „Ja ne znam small talk-ati. Ja želim voditi samo značajne i duboke razgovore.“ koja odražava hvalevrijednu inicijativu koju na žalost nije moguće uvijek sprovesti u djelo.

Naš svakodnevni život ovisi o kontaktima s bezbrojnim ljudima koje znamo vrlo površno ili ih uopće ne znamo te nije moguće u svakoj konverzaciji pričati samo o intimnim temama. Naša učinkovitost i produktivnost često ovise o tome da znamo razabrati potrebne i prikladne informacije od onoga što možda jest duboko, ali je apsolutno nepotrebno. S druge strane, small talk i lagane i površne teme često su sastavni dio započinjanja odnosa koji imaju potencijal da s vremenom prerastu u značajne odnose.

Osim toga, nužno je uzeti u obzir i količinu informacija koju je druga osoba spremna podijeliti sa nama, jer ako isključimo odnose s određenim vrstama autoriteta kao što su liječnici ili terapeuti koji obično o nama znaju više informacija nego mi o njima, u svakodnevnim i ravnopravnim odnosima ima smisla voditi računa o balansu podijeljenog i primljenog.

Dijeljenje naše osobne priče može biti vrlo osnažujuće jer i prečesto mnogi od nas imaju poteškoća sa izražavanjem mišljenja i stavova, no neophodno je prije toga procijeniti da li je to osoba i da li su to okolnosti u kojima bismo trebali iznijeti to što imamo za reći.

Literatura:

Hoban, J. (2018). Having Boundaries, Being Succinct and Not Oversharing.

Lusinski, N. (2019). Why do people overshare? The psychology behind revealing personal deails.