Jedna od zanimljivijih fraza, koju često čujem od klijentica na terapiji je „… i onda sam opet popustila.“ Ta fraza je obično popraćena ljutnjom i razočaranjem u sebe i njega, bespomoćnošću i beznađem da stvari ikada mogu biti drugačije, kao i idejom „Možda ja niti ne zaslužujem više od ovoga što imam.“ ili „Možda nešto bolje za mene niti ne postoji.“

Riječ ‘popuštanje’ u ovom kontekstu ima nekoliko značenja.

Jedno je to da je on želio jedno, ona je željela drugo, a onda su bez kompromisa i dogovora učinili onako kako on želi. Ona je možda i promrmljala nešto u stilu kako to ne želi ili joj to ne odgovara, a onda se povukla i ‘popustila’.

Primjerice, kupovina novog auta s kojom se ona ne slaže, da bi na kraju on ipak kupio novi auto jer je ona ‘popustila’.

Drugo je to da je ona u sebi odlučila da „To više ne može tako.“. Čak je u sebi pronašla i dovoljnu količinu ljutnje kako bi bila asertivna i jasno i glasno tražila ono što joj treba i ono što želi, te je on na kratko i prilagodio svoje ponašanje u nastojanju da izgladi situaciju i udobrovolji je, a onda se ona prestala ljutiti i ‘popustila’, a on se nastavio ponašati kao i prije.

Primjerice, on ne radi svoj dio kućanskih poslova jer kaže da je preumoran nakon posla, a onda se ona stvarno naljuti, možda se zaprijeti i razvodom, a on narednih tjedan dana počne raditi kućanske poslove i samo ih malo pomalo prestane raditi kako njezina ljutnja splašnjava.

Treće je to da ju je on na neki način povrijedio, a ona je ‘prešla’ preko toga bez da mu je stvarno i oprostila te je ta povreda i dalje boli.

Primjerice, on ju je prevario s kolegicom s posla, ona je saznala za to i nakon nekog vremena ‘prešla’ preko toga najviše radi njegovog inzistiranja, a možda i inzistiranja majke i prijateljica jer “… to što je učinio nije ništa tako strašno… muškarci to rade… to treba oprostiti.”. No, ona nije oprostila jer nije znala kako ili nije imala dovoljno vremena ili on se nije iskreno pokajao i ispričao te ona i dalje nosi zamjeranje u sebi.

Čini se da mi ‘popuštamo’ da bismo izbjegli rat s drugima, umilili se i sačuvali odnos, a istovremeno time ne činimo uslugu ni sebi ni drugima. S jedne strane dajemo drugima uputu da su naše granice jako labave i da smo sposobni ‘prijeći’ preko mnogo mnogo toga kako bismo sačuvali odnos, a s druge strane započinjemo rat sami sa sobom.

Možda nam je nevjerojatno da se baš nama događaju ‘takve’ stvari da sami sebi govorimo da mora da smo preuveličali događaj ili njegovo značenje. Možda se tješimo da drugi trpe i više od nas ili da je moglo biti i gore. Možda ‘popuštanje’ smatramo odrazom prave ljubavi. Možda tako pokazujemo drugima koliko smo vrijedni, a možda vjerujemo da drugi bolje od nas znaju što i kako treba jer ne vjerujemo sami sebi. Možda čak i mislimo da to naše ‘popuštanje’ govori nešto loše o nama pa nas je sram o tome razgovarati s prijateljicama, ali i dalje ‘popuštamo’.

Čini se da čin ‘popuštanja’ partneru često odražava našu nemoć i činjenicu da iz ovih ili onih razloga ne radimo ono što trebamo da bismo u odnosu bili ono što uistinu jesmo.

‘Popuštanje’ insinuira osjećaj kontrole i to da smo svjesno i mirne duše donijeli odluku da dozvolimo drugoj osobi da se prema nama ponaša onako kako se ponaša. No, koliko god je ‘popuštanje’ stvaran odabir, radi se o tome da u trenutku odabira baš i nemamo osjećaj da pred sobom imamo nekakav izbor. Kakav je to izbor ako imamo osjećaj da ne bismo mogli živjeti ili se nositi s potencijalnim posljedicama nekog drugog odabira?

Kako god bilo, kad god ‘popuštamo’ da bismo izbjegli rat s drugima, naš unutarnji rat bijesni u nama i probija van kroz prigovaranje, podbadanje, durenje i ignoriranje. Možemo mi vjerovati da smo preko nečega ‘prešli’, da smo oprostili i nadišli taj događaj, a da smo to zapravo samo gurnuli pod tepih.

Guramo pod tepih jer želimo izbjeći odgovornost postavljanja granica i zauzimanja za sebe. Želimo da se situacija promijeni sama od sebe. Želimo promjenu bez rizika. Želimo da bol prestane bez da išta moramo napraviti. Nadamo se da će drugi vidjeti što sve žrtvujemo kako bismo bili s njima i dati nam ono što nam treba.

Popikavanje o tepih koji prekriva sve ono što nas boli je dobro jer nam vraća u svijest da nismo u redu s onim što nam se događa ili onim što nam se dogodilo i da na nečemu moramo poraditi jer ponekada ljudi neće stati ako ih ne zaustavimo, neće nam dati ono što trebamo ako ih ne zatražimo, a možda nam to neće dati čak niti onda kada ih otvoreno tražimo, a na nama je odgovornost da se zaštitimo i zadovoljimo svoje potrebe.

Brene Brown kaže da su jedine osobe kojima će smetati naše granice upravo one koje su imale najviše koristi od toga da ih nemamo, a njihovo postavljanje ponekada može značiti izazivanje otvorenog rata jer neće svi sa srećom dočekati našu asertivnost, rast i razvoj. No, odabir unutarnjeg rata ne znači da neće doći i do vanjskog upravo zbog toga što će naše nezadovoljstvo pronaći pukotine kroz koje će vrištati iz nas te će se svakako negativno odraziti na naš odnos sa sobom i sa drugima.

Birajmo mudro i ratujmo još i mudrije kako bismo imali što bolji odnos sa sobom i važnim ljudima koji nas okružuju.

Sretno <3

 

5 komentara

  1. Pozdrav Marija.
    Guranje pod tepih…jako mi je poznat. Trajalo je to tako jedno vrijeme jer sam htjela zadržati odnos misleći kako su to moje zvijezde kojima stremim i koje zaslužujem. Svaki dan gurnula bih nešto, a i prešutila, a taj tepih je zapravo bila moja duša. Nakon jedne promjene u mom životu moj prag tolerancije se smanjio naglo i nezaustavljivo, bila sam savršeni primjer ljubavi prema samoj sebi, onakvom kakvom me vidi Bog. Tada sam krenula pričati, ponekad malo i lucidno, ponekad smireno i staloženo. Svakako od tad se osječam bolje i osječam kako sam to JA i kako sam napokon prisutna u svom životu na pravi način.
    Ono bitnije što želim reći jest to da sam u toj šutnji mnogo toga naučila i kako dan danas ne mrzim tu šutnju i ne gledam na nju onako u strahu ni prijezirno, čak spremna na još jednu, ali obogačena znanjem i mudrošću iz prošlog iskustva, jer to oblikovanje koje se u meni dogodilo u toj šutnji je bilo zlata vrijedno. Isto tako svijesna sam da sam lako mogla izgubiti razum šuteći (zbog nakupljenog bijesa i ljutnje) i kako je tanka ta granica zapravo…
    Zlato da bi se očistilo mora proći kroz 7 vatri (to piše u Bibliji), a u stvarnosti je isto tako. U toj muci Šutnje mukotrpno sam se očistila od nećistoća svojih vlastitih, kao zlato…jer ono nikad nije nadjeno čisto već sa drugim metalima od kojeg se treba očistiti da bi bilo čisto. Malo previše puta sam ponovila ČISTO, možda ima neki razlog.
    Srdačan pozdrav.

    1. Draga Sofija,

      hvala vam na komentaru..

      I ja vjerujem da se iz vlastite šutnje može mnogo naučiti.. i da je ne treba mrziti, kao ni sebe.. obično radimo bolje kada znamo bolje.. a ako nas šutnja nauči nečem boljem, onda nije bilo uzalud 😀

  2. Stalno ratujem i mogu ti reći da me to iscrpljuje. S druge strane yes-dear da ne bi bilo potresa ne dolazi u obzir. I tako dok izdržim ili smatram da ima svrhe. Nekad je velika umetnost i odustati. Nadam se da bi to značilo da sam iscrpla mogućnosti a ne sebe dibidus.

    Šaljem ti tople jesenje pozdrave iz Belog!

    1. Hej hej dugo te nisam vidjela 😀

      Znaš što ću ti reći.. jednom kad smanjiš prag tolerancije za ono preko čega si spremna prijeći bez riječi.. riječi samo počnu izlaziti kada dotaknu taj prag..

      naravno.. idealno je još kada imamo bazu prikladnih riječi za pojedino doticanje praga..

      život je mnogo jednostavniji 😀

      i što je najbolje, radi se o vještini..

      pozdravček i tebi i Zg <3

    2. Hej, hej, mašem ti. 🙂

      Ajoj, štura mi baza i nizak mi prag, pa kad je jači pljusak ume da prelije bujica.

      Šta znam, nisam vešta a i malo me je strah ako savladam svaki (za)hvat da će da me iždere rutina jednostavnosti života.

Komentiraj, znaš da želiš ;)