Zauvijek ću ostati sama

Jedna od najbolnijih misli na ovome svijetu vjerojatno je misao „Zauvijek ću ostati sama.“. Ta pomisao nam može biti toliko strašna da je lako upasti u zdvajanje, očajavanje i okrutno napadanje samog sebe, a osobito ako se generalno govoreći osjećamo izolirano, nesigurno, anksiozno i depresivno. Studija provedena u Ujedinjenom kraljevstvu 2014. godine pokazala je kako jedna od deset ispitanih osoba nema bliskog prijatelja, a jedna od pet osoba se nikada ili vrlo rijetko osjeća voljenom. Drugim riječima, iako smo možda okruženi, barem naizgled, sretnim parovima, čini se da nismo jedini na svijetu koji imaju osjećaj da ih nitko ne voli.

Mnogi ljudi se osjećaju izoliranima i neželjenima.

Ako ovaj trenutak imate potrebu napadati sebe odlučujući da ste sami nekako krivi što ne možete pronaći ljubav, pokušajte ipak biti malo blaži prema sebi. Vrlo je izgledno da ne radite ništa svjesno i namjerno kako biste spriječili pronalazak ljubavi. No, možda postoje neke stvari koje radite nesvjesno čime se sabotirate, a koje možete osvijestiti i poraditi na njima te uz dozu sreće u jednom trenutku pronaći osobu s kojom ćete imati zadovoljavajući odnos.

Osvještavanje se svodi na istraživanje nas samih, ali ne sa ciljem traženja svega onoga što na nama ne valja kako bismo se okrutno kaznili, nego kako bismo sa suosjećanjem mogli osvijestiti rane čija nas bol sprečava da budemo zadovoljni. Ovdje su neka od pitanja koja bismo si mogli postaviti kako bismo bolje upoznali sebe.

Želim li u ovome trenutku uopće biti u romantičnom odnosu?

Zvuči kao blesavo pitanje unutar teksta koji se bavi temom straha da ćemo zauvijek ostati sami, ali praksa je pokazala da ima smisla. Kada na se na terapiji spominje pitanje usamljenosti i nemogućnosti ostvarivanja romantičnih odnosa često dolazimo do ideje da klijentice i klijenti na neki način ni ne žele biti u vezi jer strahuju od odbacivanja, od toga da možda nisu sposobni za normalan odnos, ili su im životne okolnosti takve da nemaju vremena za vezu, kao i straha da nisu dovoljno dobri i da nemaju što za ponuditi.

Da li bih bila u vezi s osobom kakva sam danas?

Možda se ne radi toliko o tome da nas nitko ne želi koliko se radi o tome da odbacujemo sami sebe. Pitanja poput „Što je to što ja imam za ponuditi nekom ‘normalnom’?“ ili „Zašto bi netko ‘normalan’ uopće bio sa mnom?“ česta su pitanja na psihoterapijskim seansama.

Kao da ne znamo sami sebe ili se previše fokusiramo na sve ono što bismo ‘trebali’ i ‘morali’ unaprijediti na sebi bez osvrtanja na sve ono što već jest dobro u nama. Osim terapijskog razgovora, ono na što potičem svoje klijente i klijentice je pisanje popisa svih onih stvari koje su dobre na njima, sve ono što vole na sebi i sve ono dobro što mogu ponuditi u odnosu kao i poticanje da se vraćaju na taj popis, proširuju ga, iščitavaju i pamte.

Život je rijetko crno – bijel te se uglavnom radi o nijansama sive, a isti princip vrijedi kada promišljamo o sebi i drugima. Ubacimo bijele boje u mračno poimanje toga tko smo mi i koliko vrijedimo jer ako smo tipična osoba koja ima nisko samopouzdanje i negativno i kritično mišljenje o sebi, vrlo je vjerojatno da nećemo pretjerati koliko god bijele boje ubacili.

Uz osvještavanje onog dobrog, možemo raditi i na onome s čime nismo zadovoljni. Možemo pronaći bolje i produktivnije načine ispunjavanja svog vremena, razvijanja interesa, strasti i hobija što je istovremeno i rad na sebi kao i mogućnost upoznavanja novih ljudi s kojima dijelimo zajedničke interese.

Imam li nisko samopouzdanje?

Podvrsta ovog pitanja je „Što mi nedostaje? Lijepa sam, pametna i obrazovana, a svejedno ne mogu naći partnera.. dok neke druge žene koje su ružnije/ gluplje/ mršavije/ deblje imaju nekoga da ih voli.“ te se na neki način nadovezuje na pitanje „Da li bih bila s osobom kakva sam danas?“

Možda se ne radi o tome da nam nešto suštinski nedostaje da bi nas netko mogao voljeti nego se možda radi o tome da se zbog strahova, usamljenosti i ideje da nam nešto nedostaje previše čuvamo i ne dajemo nikome priliku. A, možda se radi o tome da zbog tih istih strahova niti ne promišljamo o osobama koje nam prilaze, u smislu kakvi su to ljudi, da li nam se sviđaju, posjeduju li one karakteristike koje želimo na svom partneru nego se očajnički hvatamo za njih i forsiramo ljubav koju ne možemo ostvariti s njima jer nismo jedni za druge.

Bez nekakve ideje o tome tko smo, što smo, što mi imamo za ponuditi i bez nekakvog temeljnog osjećaja vrijednosti vrlo je teško odabrati pogledati svijet oko sebe ili se zapitati „Sviđaš li se ti meni?“

Vjerujem li da bi sve bilo u redu samo kada bih upoznala onog pravog?

Mnogo puta nas kroz život prati osjećaj da bi sve bilo u redu samo kada bi se dogodilo to nešto.. primjerice, kada bismo upoznale Onog Pravog. No, ako generalno govoreći nismo zadovoljni sami sa sobom niti svojim životom, ako imamo probleme koje ne rješavamo, ako se osjećamo beznadno i bespomoćno – nekako je malo izgledno da to kao čarobnim štapićem može odagnati jedan muškarac ili jedna žena. Ovime ne želim umanjiti važnost i ljekovitost zdravog odnosa za naš život jer veliki broj problema s kojima se suočavamo u životu su problemi koji su nastali u odnosima te se i rješavaju kroz značajne odnose i rad na sebi.

Ono što ovime želim reći da je uvjerenje da bi ‘sve bilo u redu kada bismo upoznali Onog Pravog’ potencijalno opasno uvjerenje jer ako smo očajni tada možemo ući u odnos s nekim s kime nismo kompatibilni, a ako i slučajno jesmo kompatibilni mi ne ulazimo u odnos zato što nam se netko sviđa nego zato što imamo osjećaj da ne možemo preživjeti bez ‘nekoga’. To za drugu osobu može biti veliki teret jer ljubav, prihvaćanje i podrška jesu važni, ali ne i jedini preduvjeti našeg rasta i razvoja. Mnogo je toga što pod okriljem veze ili u statusu singl osobe možemo i trebamo učiniti sami kako bismo bili sretniji i zadovoljniji.

Osim toga, ljudi vole osjećati da su odabrani kao partneri i prijatelji baš zbog onoga što jesu, a ne osjećati se kao da su jednostavno popunili mjesto na kojem se u nekim drugim okolnostima mogla naći bilo koja druga osoba s pulsom.

Jesam li emocionalno dostupna?

Većina nas želi ljubav i partnera s kojim ćemo dijeliti život, ali to često pokušavamo postići na već iskušane, ali neuspješne načine nadajući se da ćemo ovoga puta dobiti drugačiji završetak. Znamo da to nema smisla i znamo kako će završiti, a da još nismo niti započeli, ali ne mijenjamo modus operandi.

Moguće je istovremeno željeti biti u odnosu i biti emocionalno nedostupan na neki nama svojstven način. Ako se bojimo da ćemo biti povrijeđeni i ako se bojimo da će nas drugi ostaviti bez obzira na to što mi činili moguće je da i nesvjesno oko sebe gradimo zidove kako bismo se zaštitili.

Možda svijetom kročimo pognute glave, preokupirani svojom boli i očajem što ne uspijevamo naći ljubav, a da ni ne vidimo ljude koji nas okružuju i koji bi nam tu ljubav bili spremni dati. Možda nam se događa da uskačemo u odnose s emocionalno nedostupnim osobama koje su nam nedostupne jer su već zauzete, jer se odbijaju otvoriti ili nisu za nas zainteresirane na značajniji način te si time potvrđujemo početno uvjerenje kako ćemo zauvijek ostati sami.

Kako pokazujem interes prema drugim ljudima?

Potpitanje bi moglo biti „Pokazujem li uopće interes prema drugim ljudima?“ jer usprkos usamljenosti i želji da imamo nekoga pored sebe mi zapravo u praksi često i ne pokazujemo pretjeran interes prema drugima, bili to potencijalni prijatelji ili partneri.

Ne mora se raditi nužno o tome da nas drugi ne zanimaju, ali ako zbog svojih strahova da nemamo što ponuditi, da nismo zanimljivi ili da se drugih treba bojati ne pokazujemo interes – u praksi je to jednako kao i da ga nemamo.

Da bismo pronašli ljubav ili prijateljstvo potrebno je da se posvetimo upoznavanju drugih i otvaranju prema njima. I na nama leži odgovornost da se pokušamo povezati s drugima, da izađemo van, da ukucamo broj i nazovemo ili pošaljemo poruku. Uspostavljanje i održavanje odnosa zahtijeva angažman i energiju.

Ono što vam možda sada prolazi kroz glavu je „Ali pokušala sam dejtati, izlaziti, upisivala tečajeve i radionice i ništa se nije dogodilo. Odustala sam od toga.. ali sam i dalje usamljena..“

Kažu da je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjanja i iako nam može zvučati kao izlizana fraza jer smo tako dugo na ‘tržištu’ i toliko smo puta pokušavali da nam se novi početak čini besmislenim i glupim jer „Čemu još jedan neuspjeh?“ ili „Dosta mi je boli i patnje.“ istina je ta da osim ako nam se ne posreći i pri tome ispadne da je baš dostavljač pizze ili poštar nova ljubav našeg života, vrlo je izvjesno da je potrebno pokušati opet.. i opet.. možda na drugačiji način, na drugome mjestu i sa drugim ljudima, ali sigurno je potrebno pokušati opet.

Što ja uopće želim?

Postoji mogućnost da ni sami ne znamo što želimo i da ni ne znamo da je dobro imati ideju o tome što želimo i tražimo kod potencijalnog partnera. Vrijeme koje ćemo provesti u reflektiranju na prethodne veze i neobavezne izlaske, može nam dati značajan uvid u kvalitete drugih ljudi s kojima rezoniramo i one njihove karakteristike koje nam se ne sviđaju, iako bismo ih ovako napamet svrstali na popis vrlina koje Gospodin Pravi treba imati.

Svaki dejt koji nas nije odveo do željenog romantičnog odnosa predstavlja bogat izvor informacija ako se odmaknemo na čas od ideje kako je to još jedan znak da nikada nećemo pronaći ljubav svog života.

Jesu li moja očekivanja realna?

Dodatno pitanje je „Da li te uistinu baš nitko ne želi?“ te ga ovdje navodim sa punom sviješću da svatko od nas treba imati kriterije prema kojima će birati prijatelje, partnere, poslove, mjesto stanovanja i sve ostalo što nam je važno u životu.

Smisao tog pitanja je osvijestiti da vrlo često oko nas postoje ljudi koji pokazuju interes za prijateljstvom i romantičnim odnosom sa nama, ali nam ne odgovara to što nude. Oni nam ne odgovaraju te je više osnažujuće razmišljati „Do sada sam upoznavala ljude koji ne odgovaraju mojim kriterijima i zato nisam u vezi.“ nego „Nisam u vezi zato što me baš nitko ne želi.“

Drugi point pitanja je osvijestiti to da ponekada neki od nas žele biti dio samo onih timova koji nas ne žele za članove, a sve ono što nam je nadohvat ruke odbacujemo jer ne odgovara striktnoj predodžbi onoga što smo si zamislili. Na to se nadovezuje ideja da neki od nas usvajaju nefleksibilnu perspektivu ‘bolje biti sam nego pristati na bilo što’ pri čemu se pod ‘bilo što’ podrazumijevaju i osobe s kojima je bolje ne imati posla, a u ekstremu i osobe s divnim osobinama koje imaju nekakav površan nedostatak ali koje baš zbog tog nedostatka ne odgovaraju našem opisu Gospodina Pravog.

Još jednom, važno je imati kriterije prema kojima ćemo birati važne osobe u životu, ali je važno zadržati i određenu dozu fleksibilnosti uz shvaćanje da najčešće ne možemo imati baš sve što poželimo, ali da to ne znači da ono što možemo imati nije dovoljno dobro i da to ne znači da smo pristali na ‘bilo što’.

I što sad s tim? Kako mi to pomaže u životu?

Vrlo je izvjesno da samo čitanje ovog teksta neće dovesti do instantnih i temeljitih promjena u našem životu, no sve velike stvari počinju idejom. Svako putovanje počinje prvim korakom, a nastavlja se time što radimo sve one radnje koje je potrebno izvesti kako bismo i dalje putovali. Možda nam treba samo malo strpljivosti jer je nevjerojatno na svijetu s osam milijardi ljudi nema nikoga s kime bismo mogli biti sretni, a možda je potrebno podići pogled, pružiti ruku, upoznavati se s ljudima, otkrivati tko smo i što bi nas moglo usrećiti.

Uvjerenje „Zauvijek ću ostati sama.“ je kao da stojimo na rubu s kojeg ne možemo maknuti, a da u stvarnosti život ide dalje, okolnosti se mijenjaju, a mi smo ti koji stagniramo i odbijamo napraviti korak. ‘Uvijek’ je mnogo vremena, a mi ne znamo što će se dogoditi za sat vremena, a kamoli sutra ili prekosutra sve dok ne dođemo u taj trenutak.

Prije nego što odlučiš da ćeš zauvijek ostati sama, pokušaj barem razmotriti ideju da tog nekog tko ti tek treba postati bitan samo još nisi upoznala ili prepoznala među ljudima koji te već okružuju.

Sretno <3