Kako znati je li se stvarno promijenio ili samo glumi?

Jedno od vječnih pitanja je „Mogu li se ljudi promijeniti?“ i dok se vode rasprave o tome imamo li pravo tražiti od drugih da se mijenjaju i toga da se nitko neće promijeniti dok to sam ne poželi, ostaje činjenica da zdravi odnosi podrazumijevaju da će dvije osobe zajedno rasti, razvijati se i kompromisima rješavati probleme koji ih muče. Drugim riječima, u optimalnim okolnostima će obje osobe u odnosu mijenjati svoja uvjerenja i ponašanja u nastojanju da budu što bolje i zadovoljnije i da imaju što bolji odnos.

No, kako znati da li se osoba koju volimo, a koja je jednom ili više puta učinila nešto što nas je povrijedilo, uistinu kaje i spremna je promijeniti svoje ponašanje ili samo glumi da joj je žao da bismo se umirili, oprostili i prestali se ljutiti? Manje-više svi dijelimo iskustvo toga da je netko na nekoliko dana promijenio ponašanje, samo da bi se stara priča nastavila kada bi se emocije smirile. Kako znati misli li netko to što govori kada kaže „U pravu si, više nikada to neću napraviti.“, „Obećajem da ću se promijeniti.“ ili „Sutra ću potražiti pomoć.“.

Jedan od preduvjeta za promjenu je da osoba istinski žali zbog nečega što je učinila što vidimo kroz iskrenu ispriku i preuzimanje odgovornosti za svoje postupke. Primjerice, kada je jedna klijentica na ovratniku košulje svog partnera vidjela obrise ruža i pudera druge žene, on je odmah skrenuo s teme objašnjavajući kako je najnormalnija stvar da je na poslovnome putu tješio jednu od kolegica koja je bila žalosna. „Ja ne vidim problem u tome što mi je na košulji ostalo pudera i ruža. Ležali smo na krevetu i ja sam je grlio dok je ona plakala.“

U praksi se često događa je da je ljudima žao što su uhvaćeni u činu, ali ne i zbog samog čina. Primjerice, kada je jedna klijentica saznala da je partner vara on je rekao „Žao mi je što si tako saznala.“, dok je drugoj klijentici u drugoj situaciji partner rekao „Žao mi je što sam se tako otresao na tebe. Nisi zaslužila da tako vičem. Oprosti mi.“. Razlika između prve i druge isprike jasno je vidljiva.

No,  moguće je odglumiti i nešto što zvuči kao iskrena isprika, te iako je žaljenje nužan preduvjet za promjenu, nije i jedini.

Da bi druga osoba unaprijedila svoje ponašanje prvo mora razumjeti da je učinila nešto što nije u redu. Problemi nastaju onda kada svoja ponašanja pretjerano vežemo uz svoju osobnost, primjerice ‘macho muškarca’ pa su onda flert i dopisivanje sa drugim ženama odraz muževnosti i slobode, a fokus na jednu osobu znači odustajanje od onoga na čemu baziramo svoj identitet. Teško se odreći nekog ponašanja koje predstavlja izvor ponosa i potvrde onoga što mislimo da jesmo. Ako netko u određenom trenutku svog života ne može razumjeti da mi iste stvari možemo raditi iz različitih razloga i da promjena određenih ponašanja ne mora nužno podrazumijevati i promjenu identiteta primjerice iz ‘macho muškarca’ u ‘papučara’ tada do promjene vjerojatno neće doći.

Zamka u koju imamo tendenciju upadati je da će se žena promijeniti ako voli muškarca i obratno. No, u praksi se više radi o ljubavi prema sebi. Iako mi drugima često jesmo katalizatori promjena, za stvarnu promjenu je važno da osoba sama vidi smisao u promjeni, da se mijenja radi sebe i jer vjeruje da će tada i njezin život biti bolji. Ako ne volimo pretjerano sebe i ne vidimo problem u opijanju, opsesivnom igranju igrica, kockanju, pretjeranom trošenju novca, toga da stalno radimo i ne provodimo vrijeme sa svojom obitelji, tada je teško da veću količinu ljubavi možemo pružiti nekom drugom.

Prihvaćanje odgovornosti za svoje postupke znači da osoba nije obrambena, da se ne opravdava, ne minimizira i ne upire prstom u nas nego se pita kako nas može uvjeriti da se to više neće ponoviti.  Osoba je otvorena prema tome da nas umiri, sasluša to što imamo za reći i zanima je što nam je potrebno da bismo se osjećali bolje. Primjerice, ne skriva mobitel, otvorena je za dijalog, odgovara na pitanja, ne vrši pritisak da joj oprostimo što prije, ne pokušava to što je učinila brže-bolje maknuti s dnevnog reda i shvaća da je za iscjeljenje odnosa potrebno vrijeme i strpljenje.

S druge strane, ako se osoba naljuti svaki puta kada spomenemo povredu ili to što nije učinila ono što je obećala učiniti, ako na nas prebacuje odgovornost za svoje postupke, primjerice „Zbog tebe sam to učinio.“ ili „Ti si luda/ vidiš stvari kojih nema/ nisam napravio ništa tako strašno.“ tada je izvjesno da ne vidi problem u svome ponašanju.

Važno je da budemo realni i da razumijemo da je za promjenu bilo kojeg ponašanja potrebno vrijeme. Da novo ponašanje koje je netko pokazao ne znači nužno da je uistinu posvećen promjeni, kao što izdvojeni ‘kiks’ s druge strane ne mora značiti da se osoba vraća na staro. Negdje sam pročitala „… ne vjerujem riječima, ne vjerujem ni izdvojenim postupcima, vjerujem samo obrascima ponašanja…“. Moje iskustvo s ljudima je takvo da su čak i oni koje smatram istinski dobrim osobama periodički ‘loši’, a oni koje apsolutno ne volim i ne želim ih blizu sebe periodički ‘dobri’. Same riječi i izdvojena ponašanja mogu dati nadu, kao što nas mogu i povrijediti, ali nisu nužno pokazatelj toga je li se netko odjednom promijenio na bolje ili lošije. Puno bolji pokazatelji su obrasci ponašanja.

Da bismo mogli zaključiti radi li se o izdvojenim ponašanjima kojima nas netko želi umiriti samo kako bi opet počeo vrtjeti po starom ili o novim obrascima ponašanja, potrebno je određeno vrijeme u kojem ćemo promatrati drugu osobu i ovisno o tome što smo vidjeli donesti zaključak.

Prilikom promatranja druge osobe, nije loše pogledati u sebe i vidjeti postoji li nešto čime potičemo neprikladna ponašanja ili otežavamo promjenu jer ništa se ne mijenja ako se ništa ne mijenja te je za rješavanje gotovo svakog problema koji bi se mogao pojaviti u odnosu potrebno dvoje. Ne postoji nagrada za to što ćemo dozvoliti drugoj osobi da se prema nama ponaša na neprikladne načine, a činjenica da prelazimo preko stvari koje nas bole, da ne radimo ono što je u našoj moći kako bismo ostvarili bolje odnose i to što beskrajno patimo – ne čini nas superiornijim i boljim osobama.

Kada se pitamo „Mogu li se ljudi promijeniti?“ odgovor je „Da, mogu se promijeniti i mijenjaju se tijekom života.“. Svi odrastamo, starimo, preuzimamo nove uloge i izlazimo iz starih. Mijenjamo svoja uvjerenja i ponašanja onda kada nam imaju smisla i onda kada bol ponavljanja starih obrazaca nadjača bol promjene. Bolje pitanje je „Zašto bi se netko promijenio?“ ako stoički pristajemo na to da nas netko povređuje, da smo otirači za noge, ako potiskujemo sve ono što nas boli i čekamo da nam netko pročita misli i promijeni svoje ponašanje.

U svakom slučaju dio odgovornosti za ono što nas muči leži i u nama jer temelji zdravog odnosa nisu čitanje misli i stoičko podnošenje svega što bi netko mogao napraviti nego aktivan angažman oko toga da izrazimo ono što mislimo i što nam treba i ne pristajemo na sve što bi nam druga osoba mogla servirati.

„Istinska promjena zahtijeva shvaćanje kako utječemo na drugu osobu što nas čini poniznima i opreznima jer stvarno uviđamo da je naše ponašanje nezdravo. Introspektivni smo jer želimo učiti, zacijeliti i rasti te možemo osjećati i sram i određenu dozu gađenja prema činjenici da smo se tako ponijeli prema drugom ljudskom biću.

Razmišljamo o situacijama kada smo se tako ponašali prema drugima te žalimo i boli nas što smo se uopće tako ponijeli.

Prava promjena nas čini otvorenima prema drugim opcijama ponašanja, prestajemo tvrditi da sve znamo najbolje te postajemo ponizniji i spremniji učiti kako se promijeniti.“

Love and abuse