Stvarnost nije kakva bi meni odgovarala. Nije kakva bi trebala biti. Nije kako su mi rekli da će biti. Nije kakva je bila. Nije kakva će biti sutra.
Jorge Bucay
Nitko ne voli biti u krivu, no vječna ispravnost je tek maska koju neki od nas navlače na svoja lica kako bi vješto sakrili nešto od sebe i ostatka svijeta, jer zašto bi nam inače bilo potrebno da budemo nadmoćna bića koja uvijek znaju što je ispravno, a što pogrešno?
Prve ideje o pogrešnom i ispravnom stječemo u svojim obiteljima, a disfunkcionalni obiteljski sustavi u kojima je naglasak na kontroli i kažnjavanju stvaraju snažna uvjerenja da moramo pronaći ispravan način vjerovanja, mišljenja i ponašanja kako bismo bili prihvaćeni. Zbog strogih kazni svega što se u sustavu smatra pogrešnim, nastojimo što češće biti u ispravni. Ponekada nam životi ovise o tome.
Osim toga i naš obrazovni sustav se bazira na ispravnom i pogrešnom. Težimo ka točnim odgovorima kako bismo zadovoljili roditelje i profesore i bili uspješni u životu, a izbjegavamo neugodu i sram koje proizlaze iz pogreški. Često usvajamo ideje da su ljudi koji griješe i sami pogrešni, a tko od nas želi biti pogrešan?
Potreba da uvijek budemo u pravu maskira naše nesigurnosti. Strahujemo kako će nas doživjeti drugi i brinemo se da ne narušimo sliku koju imamo sami o sebi. Međutim, potreba da uvijek budemo u pravu može se negativno odraziti da naše odnose, ali i na nas same.
Kada smo uvjereni da smo uvijek u pravu, mi prestajemo slušati – jer zašto bismo slušali ako već znamo odgovor – i nismo prisutni u odnosu. Ni ne trudimo se razumjeti tuđe stajalište, a najmanja sitnica postaje povodom za borbu na život ili smrt. To je štetno jer nas sprečava da uvidimo i rješavamo male probleme prije nego postanu veliki ili velike probleme prije nego se pretvore u katastrofe. Osoba koju ne slušamo osjeća da je ne slušamo, da ne poštujemo njezino stajalište te se može zapitati zašto nam uopće išta govoriti kada smo već odlučili što, kako i zašto.
Vječna ispravnost je tek iluzija koja nas sprečava da rastemo i razvijamo se. Stvarnost je nusprodukt naše percepcije, a mi dobro manipuliramo informacijama i argumentima kako bismo opravdali svoje istine. Usmjeravamo se na slušanje i prepoznavanje onih informacija koje nam potvrđuju naša uvjerenja, te prečesto ne želimo naučiti nešto novo nego tek dokazati nešto. Rast i razvoj odvijaju se izvan zone komfora, a ako mislimo da sve znamo mi nemamo razloga izaći van.
Ispravno i pogrešno su fluidni koncepti, mijenjaju se s vremenom i ovise o tome tko govori o njima. Mi ne mislimo jednako s 15, 25 i 35 godina, niti bismo trebali. U stvarnome svijetu to što je jedna osoba u pravu ne znači da je druga nužno u krivu. Svaka priča ima dvije strane, a vječna ispravnost je paradoks koji se bazira na ideji da su stvari objektivne i jednoznačne, a mi smo oni koji ih uspijevaju vidjeti takvima. Drugi jednostavno ne znaju ili su glupi. Ponekada smo čak i svjesni da smo u krivu, ali inzistiramo na tome da nismo jer bismo se u suprotnom previše ogolili pred sobom i drugima.
Osim toga, potreba da uvijek budemo u pravu kradljivac je zadovoljstva i sreće u životu jer u doba kada svi putem društvenih medija slobodno izražavaju svoja mišljenja, možemo se naći u problemu ako ne možemo tolerirati ono što govore. Možemo se osjećati kao da nas napadaju sa svih strana i kao da smo u zavadi sa svima s kojima se ne slažemo.
Pustiti potrebu da budemo uvijek u pravu od nas zahtijeva visoku dozu samosvijesti i energiju da djelujemo kontra vlastitih instinkata. Jesmo li spremni izazvati sami sebe, saslušati drugu osobu i onda odlučiti da li to što drugi govore vrijedi za nas ili ne? Možemo li poštovati tuđe mišljenje čak i onda kada se ne slažemo s njim? Jesmo li spremni pažljivije birati svoje bitke?
Ako polazimo od pretpostavke da smo uvijek u pravu, trebat će nam vježbe da bismo omekšali, no to je vještina koju možemo razvijati i njegovati. Ta vještina počinje priznanjem da smo ljudi, da svi ljudi griješe i da je nerealno očekivati od sebe apsolutnu ispravnost. Djelić onoga što nas čini ljudima je upravo to da nam tuđa gledišta predstavljaju beskrajan izazov tijekom života, a to što ponekada uistinu jesmo u krivu ne znači da sa nama nešto ne valja već priliku da rastemo i razvijamo se.
Kako se nositi s ljudima koji imaju potrebu uvijek biti u pravu?
Odgovor na ovo pitanje će vjerojatno najviše ovisiti o tome kakav odnos imamo s tom osobom. Radi li se o kolegi, prijatelju ili roditelju? Radi li se o izdvojenim stvarima oko kojih se osoba ima potrebu raspravljati ili o tome da je gotovo sve predmet rasprave? Imamo li energije, volje i želje u određenoj mjeri taktički komunicirati s tom osobom kako bismo izbjegli beskrajne rasprave?
Koji god smjer djelovanja odabrali važno je da upamtimo to da nije moguće promijeniti mišljenje osobe koja ne želi promijeniti svoje mišljenje i da to što druga osoba misli da smo mi u krivu ne znači da uistinu i jesmo.
Neki odnosi su nam iznimno važni i iako se gotovo nikada ne isplati ulaziti u nekakve dubiozne rasprave, ponekada postoji potreba da prenesemo nešto što nam je važno, te bismo se u tim situacijama trebali više fokusirati na ono što nam je važno da se čuje, a manje na to što mislimo da je druga osoba u krivu. Usprkos tome što je donekle moguće razumjeti poriv da nekome natrljamo na nos „Rekla sam ti!“ postavlja se pitanje da li želimo imati zadovoljavajuće odnose ili biti u pravu?
Ono na što možemo obratiti pažnju je i rječnik koji koristimo. Ako smo svjesni da se netko lako upušta u rasprave, čak i onda kada se zapravo slažemo oko toga o čemu pričamo, možemo pokušati s pažljivijim odabirom riječi, te se više fokusirati na činjenice, a manje na mišljenja. Možemo saslušati drugu osobu, sagledati njezinu perspektivu i pokušati razumjeti zašto govori to što govori što nam također može znatno olakšati odabir riječi. Važno je zadržati fokus na poruci koju želimo poslati jer se može dogoditi da druga osoba pokuša skrenuti smjer razgovora u nastojanju da nas uvjeri da smo u krivu.
Donekle je očekivano da će tuđe inzistiranje da je njihovo mišljenje jedino ispravno u nama izazvati defenzivnost, a ono što se možemo zapitati je jesmo li ponekada jako defenzivni baš zato što u onome što čujemo ima zrnce istine? Ako baš inzistiramo na tome da u nekakvim trivijalnim stvarima moramo biti u pravu tada je vrlo izvjesno da i mi imamo problem koji seže dublje od onoga oko čega se naizgled raspravljamo.
S druge strane ako smo toliko sigurni da smo u pravu, ništa nas ne košta saslušati drugu osobu, zahvaliti joj se na mišljenju i pustiti je da bude u krivu. Ponekada je jedini način na koji ljudi mogu nešto naučiti taj da ih stvarnost udari posred čela, a u komunikaciji možemo izbjegavati one teme koje su u prošlosti vodile u raspravu. Možemo odabrati ne razgovarati o nekim stvarima.
A ako sve propadne i jednostavno ne možemo previše svojim postupcima utjecati na smjer komunikacije s nekim, možemo se distancirati od te osobe ili prekinuti odnos.
U svakom slučaju bismo mudro trebali birati bitke u koje ćemo ulagati vrijeme i energiju.
