Naše duše evoluiraju u onim trenucima kada odbijemo nanijeti povredu drugom ljudskom biću samo zato što nas boli.
Aleksandra Ninković
“Zašto mi je to napravio? Zašto se ponio tako?” jedno je od učestalijih pitanja na psihoterapiji, a ovdje se želim pozabaviti tom temom u kontekstu neprikladnih, povređujućih i ponavljajućih ponašanja bliskih osoba.
S jedne strane je to posve razumno i logično pitanje u smislu da razumijevanjem drugih i njihovih postupaka bolje razumijemo i sebe. Ljudi s kojima se okružujemo naša su ogledala i svakom odnosu možemo naučiti i ponešto o sebi.
Vjerujem da je pozitivna stvar nastojati razumjeti ljude s kojima smo u bliskim odnosima. To razumijevanje nam pomaže da shvatimo da nema baš sve negativno što se događa u odnosu veze s nama. Također, razumijevanje motiva tuđih postupaka olakšava nam komunikaciju, potiče nas da mudrije reagiramo u konfliktnim i frustrirajućim situacijama, da opraštamo i da spremnije tražimo kompromise u stvarima oko kojih se ne slažemo.
No, razumijevanje bez prikladnih granica zvano ‘opravdavanje tuđih postupaka’ toksična je životna pozicija.
Ono što nam uz pokušaj razumijevanja razloga tuđih ponašanja često nedostaje je to da to što su učinili ili propustili učiniti pogledamo i sa pozicije stvarne štete koja nam je nanesena.
Iako naši partneri, obitelj i prijatelji vjerojatno rade najbolje što mogu, u ovom dijelu putovanja prema spoznaji njihove namjere nisu relevantne. U ovom dijelu putovanja važno je samo ono što nam se dogodilo i kakve je posljedice imalo po nas.
Kao da si ponekada uskraćujemo pravo da u potpunosti osvijestimo što nam je učinjeno i da patimo zbog toga. Kao da nije u redu da budemo povrijeđeni i ljuti samo zato što je povreda bila nenamjerna i zato što su drugi imali najbolje namjere.
Moguće je biti povrijeđen i u situacijama u kojima drugi djeluju s najboljim namjerama i kada je očito da nisu znali bolje. Ne moramo im nužno niti zamjerati zbog toga ili tražiti krivca već osvijestiti koliko je duboka povreda koja nam je nanesena.
Kad skupimo hrabrosti na trenutak pogledati u svoje rane, a potom u osobu koja nam ih je nanijela, možemo imati dojam da nam se ruši cijeli svijet. Sve ono što bismo željeli vjerovati o drugoj osobi, ljubavi ili životu općenito. Možemo imati osjećaj da ih izdajemo, da ih ne volimo zapravo, da ćemo mi njih povrijediti time što ih vidimo kao nesavršena i manjkava bića jednom kada skinemo naočale poricanja i idealizacije. No, postoji li uopće zdraviji način gledanja na drugu osobu? Koga štitimo time što puštamo da nam duša krvari zbog onih stvari koje je moguće spriječiti? Ima li većeg čina ljubavi prema sebi od empatije i nježnosti prema onome što nas boli?
Zašto bismo to radili?
Više je odgovora koji mi padaju na pamet, a svi mi nekako zvuče kao djelići slagalice koju je potrebno složiti kako bismo zaliječili rane. I prečesto opravdavamo, poričemo i minimiziramo, a da bismo zapravo trebali osvijestiti dubinu boli, dati si prostora za tugovanje i ljutnju kako bismo zacijelili. Da bismo popravili štetu koja nam je nanesena. Da bismo pronašli mir i zadovoljstvo. Da bismo se osjećali cjelovitima. Da bismo preboljeli sve ono što smo izgubili. Da bismo pustili ljude koje ne možemo pustiti jer se vrtimo u konfliktu boli i toga da im pronalazimo opravdanja zbog kojih je u redu da mi patimo. Da bismo prestali biti zarobljenici odnosa iz prošlosti. Da bismo postavili granice. Da bismo punim srcem i otvorenog uma pustili nekog novog u svoj život. Da bismo mu mogli dati svu onu pažnju i energiju koje trenutno trošimo na duhove.
To što su oni ranjene duše govori nam samo to da to što su učinili nisu učinili jer s nama nešto ne valja, nego da je to nešto njihovo, dio njihove prtljage, no to ne briše njihovu odgovornost za njihove postupke. I to definitivno ne znači da nas ne bi trebalo boljeti.
Svi smo povrijeđeni na ovaj ili na onaj način, no nemamo svi potrebu neumoljivo povređivati druge i izvlačiti se na to da smo i sami bili povrijeđeni. Odgovorni smo za svoje ponašanje i odgovorni smo za svoje rane i mi smo jedini koji sami ili uz tuđu pomoć možemo učiniti ono što je potrebno kako bismo ih zacijelili. Naše rane ne može zaliječiti ranjavanje druge osobe. Nama neće biti bolje samo zato što je nekom drugom gore. I obratno.
A to što smo i sami bili povrijeđeni pa se izgovaramo da zato povređujemo druge nije baš nikakav izgovor. Možda bismo baš mi, koji smo bili tako povrijeđeni, trebali imati više empatije za tuđu patnju jer smo doslovno hodali u cipelama sličnog brenda, veličine i broja. Ima više smisla da u tom slučaju pazimo da tako ne povređujemo druge nego da kažemo “Ako sam to preživjela ja, zašto ne bi mogao i ti?”
Duboke rane ne zarastaju same od sebe. Ne nestaju samo zato što ih ignoriramo ili zato što se pretvaramo da krhotine stakla na koje smo se porezali zapravo ne postoje. Ako poričemo komade stakla riskiramo nove povrede, a rana se može inficirati. Duboke rane zarastaju samo onda kada ih tretiramo na prikladan način, a jedini način da ne ponovimo ozljedu je da osvijestimo okolnosti u kojima se dogodila i poduzmemo ono što je potrebno da se ne ponovi.
Hvala Vam na ovom članku. Inače pokušavam razgovorom i razumijevanjem riješiti problem kod osobe koja je MENE povrijedila. Dakle dolazimo u tužnu točku u kojoj se TI moraš ispričati osobi koja je TEBE povrijedila jer ne dozvoljamo da dotična osoba preuzme odgovornost za svoje postupke već ih instinktivno bombardiramo svojom psihološkom analizom da bismo došli do srži problema. Jako loš pristup ali što ćeš kada je lakše pametno popustit nego glupo šutjeti.
Hvala vama na čitanju 🙂
Ma nema, po meni, nečeg prelošeg razmisliti zašto i kako, ali ne treba ni zaboraviti da je šteta tu bez obzira koji je odgovor na “Zašto?”.
I meni je to dosta delikatna stvar, a što je bliži odnos, to mi je nekako delikatnije, ali moje nekakvo iskustvo je da neke rane ne mogu zaliječiti bez toga da prestanem poricati, idealizirati i racionalizirati..
Slažem se s Vama u potpunosti. Lijepo rečeno 🙂
Hvala vam ?
Draga Marija,
Čitam Vaše članke redovito…ovaj je baš odličan.
Više puta u životu sam bila u toj situaciji i radilo se jako bliskim odnosima. Trenutno sam isto u takvoj situaciji ali osobno mislim da suprotna strana trenutno nije u mogućnosti preuzeti odgovornost u odnosu zbog možda premalo životnog iskustva.
Gdje je životna granica u smislu zrelosti da teretitnekog mozemo teretit da preuzme odgovornost za svoje postupke u nekom odnosu?
Lp Ana-Marija
Draga Ana – Marija,
pa hvala vam što me čitate 🙂
Ehh sad.. odgovor na vaše pitanje zapravo nije odgovor na vaše pitanje 😀 u smislu da ovaj dio sagledavanja stvarne štete nema prevelike veze sa drugom osobom u smislu da nije nužna komunikacija s njom u trenucima kad razmišljamo o tome.
Razmišljanje o šteti je razmišljanje o meni.. kako se ja osjećam, što me povrijedilo, koliko je duboka povreda itd..
I kada sam svjesna punine štete koja mi je nanesena, kada je sagledam bez da tražim opravdanja.. tada mi to može otvoriti neke nove opcije ponašanja..
primjerice, možda je netko nezreo ili mi nije blizak i nema smisla govoriti o povredi.. no samo zato što nema smisla ili osoba odbacuje odgovornost to mene ne sprečava da podzmem ono što mogu, kada mogu, da se ta povreda više ne dogodi.
Tuđe priznanje da me povrijedio može biti ljekovito, ali ga ponekada/često nećemo dobiti i onda sam ja ta koja si ga mora priznati i sanirati ranu.
Tako nekako 🙂
Najviše te povrijede bliske osobe,jer one koje to nisu nisu ni bitne, bilo to namjerno ili jer nisu znale drukčije, samim tim što nemamo neumoljivu potrebu povrijeđivati njih, što smo im oprostile na neki način ih kažnjavamo.
vjerojatno se osječaju tako više krivim i odgovornim nego da smo im uzvratili istom mjerom.
Marija
Draga Marija,
Smisao mog teksta nije bio u kaznjavanju ili povredivanju vec vise o okretanju prema nasoj unutrasnjosti.. o stvaranju prostora za zarastanje nasih rana.. o priznanju stete koju su nam drugi nanijeli..
A ako odgovorni osjecaju krivnju i ispricaju se tim bolje za zarastanje nasih rana.. preuzimanje odgovornosti definitivno moze pripomoci u tome ?