Hoću li više ikada moći voljeti nekoga i vjerovati mu?

Sjedila je sklupčana u fotelji u savjetovalištu i jecala „Imam osjećaj da me je toliko povrijedio da je šteta nepopravljiva. Kako ću više ikada vjerovati sebi? Kako ću više ikada vjerovati nekom drugom?“

Priče o traumama i boli dio su moga radnoga dana. Ponekad su to priče koje sežu duboko u djetinjstvo i nastavljaju se i danas, dok su druge traume i povrede novijega vijeka i često vezane uz partnerske odnose, tako da su i pitanja „Jesam li previše oštećena da bih mogla imati normalan odnos?“ ili „Hoću li više ikada moći voljeti nekoga i vjerovati mu?“ sastavni dio procesa.

Iako nam se često čini da je upravo prekid romantičnog odnosa, koji je u nekom trenu postao nezdrav za nas, najteža stavka, možda je na mnogo načina teže upravo ono što se u nama događa jednom kada odnos završi. Ponekada tek po završetku odnosa imamo dovoljno odmaka od partnera da shvatimo razmjere štete koja nam je nanesena.

Neke posljedice nezdravih odnosa vidljive su odmah po njihovom završetku u vidu toga da nam partneri usprkos svemu nedostaju, da nam je teško ignorirati poruke, suzdržavati se da ih sami ne pišemo, blokirati brojeve te tugovanje za vrhuncima odnosa u kojima nastojimo zadržati u svijesti sve ono negativno i bolno zbog čega je bolje da nismo zajedno.

No, neke posljedice nezdravih odnosa uviđamo tek onda kada započnemo novi odnos. Potreba za temeljitom detoksikacijom postaje očita onog trenutka kada se zapitamo „Mogu li ja uopće biti u normalnom odnosu?“

Oporavljanje od nezdravih odnosa može biti, najblaže rečeno, vrlo izazovno. Mnogo je toga što bismo trebali propitati, a i mijenjati u svojim uvjerenjima i ponašanjima kako bismo se oporavili i popravili štetu koja nam je nanesena. Pa ipak, iako i sami možemo učiniti mnogo toga, izazovi leže i svemu onome što bi nas u novome odnosu moglo trigerirati na situacije iz prethodnih nezdravih odnosa i ponukati nas da u novim okolnostima reagiramo starim obrascima ponašanja.

U nezdravim odnosima i ostajemo toliko dugo jer smo postali hodajući obrambeni mehanizmi. Poričemo, idealiziramo, minimiziramo, racionaliziramo i opravdavamo neprikladne riječi i ponašanja, nismo prisutni u trenutku, isključujemo se da ne bismo vidjeli što se događa i da bismo se zaštitili od boli. Ne činimo to svjesno ni namjerno jer se naši obrambeni mehanizmi automatski pobrinu za to.

Sukladno tome, uspostavljanje i održavanje zdravijih odnosa od nas će zahtijevati da skinemo naočale, budemo prisutniji u trenutku i spremniji pogledati istini u oči bilo da se radi o tome da je naš novi partner super osoba, bilo da se radi o tome da je naš novi partner replika prethodnog.

Svijet je pun različitih oblika replika i to što ih susrećemo ne znači ništa posebno, susreću ih i drugi. Ono što mi često radimo, ako imamo povijest nezdravih odnosa koji podsjećaju jedni na druge, je da zadržavamo pojedine replike koje nam nisu komplementarne.

Zadržavamo ih zato što brzamo, zato što želimo dobiti to što mislimo da nam treba odmah i sada. Moderno društvo popraćeno je ubrzanim ritmom života te nas ono zajedno sa nerazriješenim traumama i konfliktima gura u smjeru preskakanja pojedinih koraka koje je potrebno prehodati da bismo imali zdrave odnose. Gura nas u smjeru da partnera moramo naći sada, da moramo odmah znati s kime imamo posla, hoćemo li se vjenčati s njim i imati djecu. Gura nas u smjeru toga da nemamo prostora za samoću i razmišljanje o sebi i kreiranje odnosa sa sobom koji su preduvjet zadovoljstva. Gura nas u smjeru toga da uopće ne razmišljamo sviđa li se nova osoba nama i  je li to prava osoba za nas.

Očekivano nepovjerenje prema sebi i drugima često se očituje u tome da se bojimo da nam druga osoba dođe preblizu, da vidi našu meku i ranjivu stranu kako je ne bi potom iskoristila protiv nas. Stoga brzamo povezujući se na načine koji ne moraju imati veze s pravom intimnošću. Za ljubav je potrebno vrijeme i nije proces koji se može ubrzati. Istinski voljeti nekoga znači poznavati ga, a ne projicirati u njega nešto čega nema ili se pretvarati da nema nečega što je očito tu. Voljeti nekoga znači biti svjestan sebe, biti u kontaktu s vlastitim osjećajima i dijeliti ih s partnerom.

Ne vjerujemo drugoj osobi da u trenucima neizbježnih konflikata i svakodnevnih frustracija može zadržati mač u koricama, ne udarati ispod pojasa i ne kažnjavati nas aktivnom ili pasivnom agresijom. Ako se prije nismo znali ili mogli zaštititi nećemo vjerovati ni sebi te se možemo dovesti do toga da neprikladnim ponašanjima pokušamo osigurati da do novih povreda ne dođe. Primjerice, možemo prvi započinjati konflikte u situacijama koje nas asociraju na konflikte u prethodnim odnosima ili ‘gutati’ stvari koje nas bole umjesto da kažemo što mislimo jer smo to činili u prethodnom odnosu u strahu da ne budemo odbačeni.

Teško je biti mudar i na prvi pogled znati jesmo li ovog puta odabrali bolje, no povjerenje je kvaliteta odnosa koja se razvija s vremenom baš kao što je potrebno vrijeme da vidimo jesmo li sa sobom ponijeli nezdrave obrasce i da bismo ih promijenili.

Ima smisla biti samosvjestan, motriti samog sebe i uistinu gledati u svog partnera te je jako važno da budemo strpljivi sami sa sobom jer ti zadaci nisu nimalo laki. Moramo naučiti vjerovati novoj osobi, ali moramo naučiti vjerovati i sebi. Moramo staviti u perspektivu sve ono za što smo u odnosu odgovorni i prestati se ispričavati za ono što nismo. Moramo osvijestiti vlastitu vrijednost, odrediti tko smo mi bez partnera i prestati se na svoju štetu dokazivati drugima. Moramo promijeniti svoju definiciju ljubavi. Moramo crvenim markerom prekrižiti stavku da ‘voljeti nekoga znači biti mu vrećom za udaranje’ i biti ‘kantom za njegovo smeće’. Moramo otvoriti usta, naučiti tražiti ono što nam treba i postavljati granice sebi i drugima. Moramo biti snažni i hrabri jer je i jedno i drugo potrebno kako bismo (ponovno) naučili što znači voljeti usprkos tome što se bojimo i ljubavi i odnosa.

Sretno <3


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

6 komentara za “Hoću li više ikada moći voljeti nekoga i vjerovati mu?”

  1. Bilo bi lijepo da i nama koji smo prijatelji osobe koja prolazi kroz takvo nešto date poneku smjernicu kako se ponašati. Ja sam na – ako me trebas tu sam – dobila odgovor – ajde odjasi iza svoje duge ( jer ja jesam pozitivna uvijek, sto mozda sada ne zeli ona ni vidjeti i razumijem to, ali nisam nista pametovala), tak da sam bas zbunjena kako biti uz nju a da joj ne idem na živce, a znam da je slomljena.

    1. Marija Berzati

      Draga Jelena,

      Pa zapravo ima tekst koji se bavi upravo tim pitanjem – Kako pružiti podršku nekome kome je teško. Možete ukucati u tražilicu na stranici pa će vam izbaciti.

      I naravno, ne treba zaboraviti uzeti u obzir da se razlikujemo prema tome što nam je u određenim trenucima potrebno. Nekima je potrebna samoća kako bi sve to ‘provarili’, a nekima strpljivost ljudi koji ih okružuju.

  2. Svaka rana boli. Ovisi koliko je velika, duboka, koliko vremena treba da zacijeli. Rana duše je možda najteža rana. Opet je sve individualno,nismo svi isti. Trebalo bi pokušati trezveno razmišljati(nije to lako kada su emocije u pitanju)što nas to toliko privlači kod nekoga. Možda čak zapisati na papir. Vidjeti što je dobro a što loše.Nije nitko vrjedniji od tebe samoga da bi ti uništio život. Sto prije shvatimo da smo vrijedni takvi kakvi smo i da ćemo naći nekog koga smo vrijedni i on nas, bit će lakše. Pokušajmo uvijek izvući nešto dobro iz lošeg. Možemo opet voljeti kad dođe onaj pravi.Ne gubiti nadu.
    Lijep pozdrav

  3. i nakon svega, kad prihvatimo,oprostimo, vratimo samopouzdanje, krenemo dalje, ovo narušeno povjerenje ostaje,znamo da bi ta osoba mogla to opet ponoviti,a i svaka nova??Možemo li potpuno vjerovati,
    Za sve je potrebno ogromno vrijeme i vrijeme je lijek,ali povjerenje, pa možda je i potrebna bar mrvica nepovjerenja?

    Marija

    1. Marija Berzati

      Draga Marija,

      zapravo nemam odgovor na to pitanje..

      Mislim da je to dosta individualno.. a svakako je za neke od nas korisno revidirati ono što nam povjerenje predstavlja.

      Osobno sam dugo išla kroz život s idejom da kad upoznam nekoga da mu u startu poklonim određeno povjerenje što me u konačnici koštalo jer nisam koristila.. pa gotovo nikakve filtere.. a sada imam određene filtere, a svi kreću od 0.. i onda svojim ponašanjem skupljaju bodove ili ih gube.

      Kao što rekoh, to je dosta individualno.. ovo je samo moje iskustvo ?

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

error: Sadržaj web stranice je zaštićen!
Scroll to Top