Razmišljam o tome kako ponekada odbijamo vidjeti cijenu koju plaćamo za određene stvari u životu, ali prestravljeni drhtimo od mogućih posljedica onoga što nismo ni probali.

Strah od nečeg izmišljenog, a što se može, ali i ne mora ostvariti, jači je ponekada od stvarnosti u kojoj živimo. Strah je kao plašt koji skriva ostale osjećaje, stavlja ih u pozadinu predstavljajući se poput najboljeg prijatelja.

To me fascinira. Fascinira me i to sto mi čak ni sama ova spoznaja nije dovoljna da u ovome trenu skinem plašt s oba svoja oka i osjetim kako se osjećam kada straha nema.

Trenutno se osjećam kao da samo virkam, ohrabrujući se na nešto.. nešto nepoznato.. uvjeravam sebe da ću to već nekako preživjeti istovremeno ne vjerujući posve u to.

Ne znam kako se otisnuti u to.. kako ubrzati proces.. kako napraviti nešto usprkos strahu i to me čudi jer sam toliko stvari napravila usprkos strahu, ili u inat strahu jer mi on u nekim situacijama nije prijatelj.

Ponekada ne znam niti želim li odustati od straha jer se bojim tko bih mogla postati kada ga ne bi bilo..

Ako se neću bojati da će me ljudi odbaciti hoću li postati bahata i okrutna? Tako ponekada nazivaju ljude koji postavljaju granice. A ponekada su ljudi bahati i okrutni. Kako znati koja sam ja? Gdje je balans straha od odbacivanja i uvjerenja da se imam pravo ponašati kako želim i bez obzira na to kako se drugi osjećaju? Gdje je granica između straha od odbacivanja i straha da ne postanemo netko tko će olako odbacivati?

Ne znam.. znam samo da mi se ponekada cijena čini previsoka, granica premaglovita i nejasna kako bih mogla navigirati između dva ekstrema. Čini mi se da zahtijeva previše energije od mene, energije koje nemam.

Čini mi se jednostavnije ostati tamo gdje jesam, kao da to nema cijenu, kao da je bezbolno i lako. Cijena mog trenutnog ponašanja i mojih uvjerenja od kojih odbijam odustati je to da se osjećam loše vezano uz neke stvari koje radim, bole me vlastite misli i nisam zadovoljna sobom, a ono što dobivam je privid očuvanja energije koje mi nedostaje, sigurnosti da ‘pouzdano’ znam što me sutra očekuje u mom privatnom začaranom krugu.

Ne znam što bi meni predstavljalo ‘vjetar u leđa’, ne znam kako prihvatiti da je napraviti korak u naprijed odraz veće ljubavi prema meni samoj, a da je ova verzija ljubavi koji trenutno prakticiram na sebi samo jeka nezdrave ljubavi iz prošlosti?

Samo izreći tako nešto na glas opet u meni budi strah..

A nadu mi daje to da sam već napravila toliko dobrih odabira, da sam mnogo mnogo puta riskirala i preživjela, i da sam čak i nakon neuspjeha uvijek završavala na dobrome mjestu većeg mira sama sa sobom.

Stvaranje balansa znači da postoji mogućnost da dotaknem i drugi ekstrem, ali da sam mnogo više stvari uspjela izbalansirati s iznenađujućom lakoćom. Održavanje balansa mnogo puta i ne zahtijeva toliki utrošak energije kojeg se pribojavam jer se sviđam samoj sebi kada sam u balansu.

2 komentara

  1. Zanimljivi tekst draga Marija
    Zabrinuta već što nema predugo novog teksta??Vjetar u leđa?
    Novi korak unaprijed je odraz ljubavi prema sebi, ma mogu ja to i znam ja to i kad smo zadovoljni ishodom veoma godi…pa kako si ti hrabra.
    vele hrabrost ludost, a biti malo lud je čista potreba, biti živ.

    Marija

    1. Hej hej..

      ma nema razloga za zabrinutost.. otegnula se nekakva kreativna blokada pa onda kad ne ide, pokušam to malo pustiti pa kad dođe dođe 😀

Odgovori na Anonimno Otkaži odgovor