O čemu razmišljaju terapeuti za vrijeme terapijske seanse?

Najiskrenije, nemam pojma o čemu generalno govoreći razmišljaju psihoterapeuti za vrijeme terapijske seanse, ali svakako imam uvid u vlastite misli koje mi se vrzmaju glavom tijekom sata.

Na početku radnog dana, kada se spremam za svoje klijente, obično otvorim rokovnik i pogledam tko je danas zapisan u rasporedu. Radim maksimalno pet terapijskih seansi u jednom danu jer mi se pet sati individualne terapije (svaka u trajanju od 60 minuta), ili tri do četiri individualne terapije te jedna do dvije partnerske terapije (svaka u trajanju od 90 minuta), pokazalo kao optimalno vrijeme tijekom kojeg svoju pažnju mogu neometano posvetiti klijentima i biti terapeutkinjom kakva želim biti.

Uglavnom, kada pogledam koga sve imam, primjerice danas, kao da mi se u glavi izvade folderi tih osoba, ili se kreiraju novi za nove klijente, i ti izvađeni folderi čekaju svoj trenutak kada klijent ili klijentica pokucaju na vrata.

Kada pred očima vidim poznato lice, u glavi mi se otvori folder i nakon pozdrava sam spremna za posao.

Sigurno se pitate što je sa situacijama u kojima sam uzrujana ili se ne osjećam dobro? Kako se uspijevam koncentrirati na drugu osobu i ne misliti na sebe?

Istina je ta da me uzrujavaju stvari kao i druge ljude, da se ponekada probudim misleći kako bi taj dan trebalo prespavati, a ponekada me jednostavno uhvati PMS pa sam žalosna iz posve nepoznatih razloga, a sa svime time se u kontekstu posla nosim tako da imam dogovor sama sa sobom koji nastojim poštovati.

Dogovor se svodi na to da je okej da se osjećam kako god da se osjećam, da trebam plakati ako mi se plače ili biti jadna ako je moja potreba valjati se u jadu, ali da za to postoji mjesto i vrijeme, a to je doma, u društvu partnera ili prijateljica ili moje terapeutkinje i nekako samim time što nastojim ispoštovati dogovor sama sa sobom, mnogo mi je lakše u sebi napraviti mjesta za osobu koja mi kuca na vrata i usmjeriti se na nju. Znam da će vrijeme za mene doći kasnije.

Ukoliko se dogodi da baš nikako ne mogu raditi, uzmem si slobodan dan ili godišnji odmor, no srećom osim klasičnog godišnjeg odmora vrlo rijetko mi trebaju slobodni krizni dani.

Dakle, kad osoba uđe i udobno se smjesti na fotelju, napravim mjesta u sebi i usmjerim se na ono što osoba priča.

Drugo pitanje koje vam se vrzma po glavama je sigurno koliko često sam šokirana onime što čujem ili koliko često u sebi imam potrebu osuditi drugu osobu?

Meni je moj posao jako bitan i zbog toga što ga smatram važnim za svoj identitet i zbog toga što od njega živim te nastojim poštovati ljude koji mi dolaze i cijeniti to što su od svih terapeuta u Zagrebu ili Hrvatskoj odlučili povjerenje pokloniti baš meni.

Nastojim na ono što sam čula reagirati kao na činjenicu, nešto što je takvo kakvo je, prihvatiti to bez obzira razumijem li tuđe razloge. Osobno mi je mnogo puta u životu trebalo upravo to da me netko prihvati bez obzira što ne misli kao ja ili ne bi reagirao kao ja i pokušavam to dati drugima. S druge strane, već deset godina vrlo intenzivno radim savjetodavni/ terapijski rad s ljudima i imala sam priliku čuti uistinu mnogo toga, manje ili više neobičnoga, i ne iznenađujem se tako lako.

Pokušavam razumjeti, a kad pokušavam razumjeti ne ostaje toliko prostora za osudu. Uostalom, nekako mi se čini groznim osuditi nekoga tko je došao iskreno pričati o stvarima za koje je svjestan da bi ga drugi mogli osuditi, a možda se i sam osuđuje.

Ono što ponekada ponesem sa sobom kući su priče o ljudskoj okrutnosti i zlostavljaju, priče o posljedicama takvog zlostavljanja te sam u svojim počecima znala plakati nakon satova pitajući se kuda ide ovaj svijet. Ono što često nosim sa sobom kući je priča o nepokorivosti ljudskoga duha, o nadljudskoj snazi koju klijenti imaju u sebi i kojom se bore sa svim nedaćama s kojima su se susreću na svome putu. To je razlog što usprkos tami koju neki ljudi nose u sebi, i kojoj se odaju, i dalje vidim smisao rada na sebi i težnje za nečim boljim.

Osim toga, kroz godine intenzivne komunikacije s vrlo različitim ljudima postala sam sigurnija u sebe i to da se znam snaći u i primjereno reagirati u vrlo različitim situacijama. Primjerice, prije nego što sam se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti, gdje sam radila sedam godina, nisam imala pojma kako bih reagirala na to da mi pacijent ili klijent kaže da će se ubiti.

A onda sam se jednog dana našla u prilici da moram fizički savladati pacijenta, dok ne dođe hitna pomoć po njega, kojemu sam upravo rekla da je inficiran HIV-om.

Nisam nikada mislila da ću majci odraslog muškarca morati reći da njezinom sinu nema pomoći i da pozove obitelj i prijatelje da se oproste s njim, a onda sam gledala, kao da sam izvan sebe, sebe kako to govorim majci koja se do tada nadala da će joj sin ozdraviti.

Nisam nikada mislila da ću se naći u tim situacijama, a onda kada sam se našla i nekako ih preživjela i pošteno se isplakala, shvatila sam da mogu imati povjerenja u sebe i da se neću izgubiti. To mi je dalo slobodu da napravim mjesta u sebi za ono što klijent ima za reći i da pustim da kroz mene prolaze njegove riječi. Da vrludaju po meni, da vizualiziram ono što se događa, da si dozvolim osjetiti koliko je bilo teško, strašno, užasno ili predivno.

Istovremeno nastojim u onome što sam čula pronaći nekakav smisao, o čemu zapravo govorimo, što se uistinu događa i slično. Pratim vlastite emocionalne reakcije na ono što čujem i ako priča dotakne neko osjetljivo mjesto u mojoj duši, nastojim biti oprezna s onime što ću sljedeće izgovoriti kako ne bih u sat unijela neku svoju tešku priču kojoj tu nije mjesto.

Ono što bih još željela spomenuti u kontekstu toga o čemu razmišljam za vrijeme terapijskih seansi je to da sam kroz život imala osjećaj da mi je lice otvorena knjiga i da ljudi vrlo jasno na njemu mogu iščitati kako se osjećam. To je, hajmo reći, osobina koja me dio života nervirala, a onda je postalo nešto na što sam ponosna i nastojim ne skrivati svoje osjećaje kakvi god oni bili te sam sa svojim klijentima vrlo izravna i iskrena. Biram riječi kojima ću nešto reći, ali sam iskrena.

Eto, ako imate još kakvih pitanja o psihoterapiji, slobodno pitajte, a ja ću nastojati odgovoriti 😀