Najiskrenije, nemam pojma o čemu generalno govoreći razmišljaju psihoterapeuti za vrijeme terapijske seanse, ali svakako imam uvid u vlastite misli koje mi se vrzmaju glavom tijekom sata.

Na početku radnog dana, kada se spremam za svoje klijente, obično otvorim rokovnik i pogledam tko je danas zapisan u rasporedu. Radim maksimalno pet terapijskih seansi u jednom danu jer mi se pet sati individualne terapije (svaka u trajanju od 60 minuta), ili tri do četiri individualne terapije te jedna do dvije partnerske terapije (svaka u trajanju od 90 minuta), pokazalo kao optimalno vrijeme tijekom kojeg svoju pažnju mogu neometano posvetiti klijentima i biti terapeutkinjom kakva želim biti.

Uglavnom, kada pogledam koga sve imam, primjerice danas, kao da mi se u glavi izvade folderi tih osoba, ili se kreiraju novi za nove klijente, i ti izvađeni folderi čekaju svoj trenutak kada klijent ili klijentica pokucaju na vrata.

Kada pred očima vidim poznato lice, u glavi mi se otvori folder i nakon pozdrava sam spremna za posao.

Sigurno se pitate što je sa situacijama u kojima sam uzrujana ili se ne osjećam dobro? Kako se uspijevam koncentrirati na drugu osobu i ne misliti na sebe?

Istina je ta da me uzrujavaju stvari kao i druge ljude, da se ponekada probudim misleći kako bi taj dan trebalo prespavati, a ponekada me jednostavno uhvati PMS pa sam žalosna iz posve nepoznatih razloga, a sa svime time se u kontekstu posla nosim tako da imam dogovor sama sa sobom koji nastojim poštovati.

Dogovor se svodi na to da je okej da se osjećam kako god da se osjećam, da trebam plakati ako mi se plače ili biti jadna ako je moja potreba valjati se u jadu, ali da za to postoji mjesto i vrijeme, a to je doma, u društvu partnera ili prijateljica ili moje terapeutkinje i nekako samim time što nastojim ispoštovati dogovor sama sa sobom, mnogo mi je lakše u sebi napraviti mjesta za osobu koja mi kuca na vrata i usmjeriti se na nju. Znam da će vrijeme za mene doći kasnije.

Ukoliko se dogodi da baš nikako ne mogu raditi, uzmem si slobodan dan ili godišnji odmor, no srećom osim klasičnog godišnjeg odmora vrlo rijetko mi trebaju slobodni krizni dani.

Dakle, kad osoba uđe i udobno se smjesti na fotelju, napravim mjesta u sebi i usmjerim se na ono što osoba priča.

Drugo pitanje koje vam se vrzma po glavama je sigurno koliko često sam šokirana onime što čujem ili koliko često u sebi imam potrebu osuditi drugu osobu?

Meni je moj posao jako bitan i zbog toga što ga smatram važnim za svoj identitet i zbog toga što od njega živim te nastojim poštovati ljude koji mi dolaze i cijeniti to što su od svih terapeuta u Zagrebu ili Hrvatskoj odlučili povjerenje pokloniti baš meni.

Nastojim na ono što sam čula reagirati kao na činjenicu, nešto što je takvo kakvo je, prihvatiti to bez obzira razumijem li tuđe razloge. Osobno mi je mnogo puta u životu trebalo upravo to da me netko prihvati bez obzira što ne misli kao ja ili ne bi reagirao kao ja i pokušavam to dati drugima. S druge strane, već deset godina vrlo intenzivno radim savjetodavni/ terapijski rad s ljudima i imala sam priliku čuti uistinu mnogo toga, manje ili više neobičnoga, i ne iznenađujem se tako lako.

Pokušavam razumjeti, a kad pokušavam razumjeti ne ostaje toliko prostora za osudu. Uostalom, nekako mi se čini groznim osuditi nekoga tko je došao iskreno pričati o stvarima za koje je svjestan da bi ga drugi mogli osuditi, a možda se i sam osuđuje.

Ono što ponekada ponesem sa sobom kući su priče o ljudskoj okrutnosti i zlostavljaju, priče o posljedicama takvog zlostavljanja te sam u svojim počecima znala plakati nakon satova pitajući se kuda ide ovaj svijet. Ono što često nosim sa sobom kući je priča o nepokorivosti ljudskoga duha, o nadljudskoj snazi koju klijenti imaju u sebi i kojom se bore sa svim nedaćama s kojima su se susreću na svome putu. To je razlog što usprkos tami koju neki ljudi nose u sebi, i kojoj se odaju, i dalje vidim smisao rada na sebi i težnje za nečim boljim.

Osim toga, kroz godine intenzivne komunikacije s vrlo različitim ljudima postala sam sigurnija u sebe i to da se znam snaći u i primjereno reagirati u vrlo različitim situacijama. Primjerice, prije nego što sam se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti, gdje sam radila sedam godina, nisam imala pojma kako bih reagirala na to da mi pacijent ili klijent kaže da će se ubiti.

A onda sam se jednog dana našla u prilici da moram fizički savladati pacijenta, dok ne dođe hitna pomoć po njega, kojemu sam upravo rekla da je inficiran HIV-om.

Nisam nikada mislila da ću majci odraslog muškarca morati reći da njezinom sinu nema pomoći i da pozove obitelj i prijatelje da se oproste s njim, a onda sam gledala, kao da sam izvan sebe, sebe kako to govorim majci koja se do tada nadala da će joj sin ozdraviti.

Nisam nikada mislila da ću se naći u tim situacijama, a onda kada sam se našla i nekako ih preživjela i pošteno se isplakala, shvatila sam da mogu imati povjerenja u sebe i da se neću izgubiti. To mi je dalo slobodu da napravim mjesta u sebi za ono što klijent ima za reći i da pustim da kroz mene prolaze njegove riječi. Da vrludaju po meni, da vizualiziram ono što se događa, da si dozvolim osjetiti koliko je bilo teško, strašno, užasno ili predivno.

Istovremeno nastojim u onome što sam čula pronaći nekakav smisao, o čemu zapravo govorimo, što se uistinu događa i slično. Pratim vlastite emocionalne reakcije na ono što čujem i ako priča dotakne neko osjetljivo mjesto u mojoj duši, nastojim biti oprezna s onime što ću sljedeće izgovoriti kako ne bih u sat unijela neku svoju tešku priču kojoj tu nije mjesto.

Ono što bih još željela spomenuti u kontekstu toga o čemu razmišljam za vrijeme terapijskih seansi je to da sam kroz život imala osjećaj da mi je lice otvorena knjiga i da ljudi vrlo jasno na njemu mogu iščitati kako se osjećam. To je, hajmo reći, osobina koja me dio života nervirala, a onda je postalo nešto na što sam ponosna i nastojim ne skrivati svoje osjećaje kakvi god oni bili te sam sa svojim klijentima vrlo izravna i iskrena. Biram riječi kojima ću nešto reći, ali sam iskrena.

Eto, ako imate još kakvih pitanja o psihoterapiji, slobodno pitajte, a ja ću nastojati odgovoriti 😀

11 komentara

  1. Napraviti mjesta u sebi za sve što se dogada u njima,osječati kako se osječaju ,koliko im je teško vjerojatno poprilično opterečuje.
    ali vjerujem da je predivno osjetiti da su otišli sretniji mirniji.
    Samo veliki, najjači mogu dati puno svima od sebe da da pri tome sami sebe ne oštete.
    Hvala puno.
    Marija

    1. Hmm.. mozda se ne radi toliko da osjecam isto sto i drugi koliko o tome da su mi svi ti osjecaji bliski i puno sam radila da nadem mir s njima.. vise se radi o razumijevanju kako je to kada si bespomocan, kako je to kada si jako anksiozan, kako je to kada te preplave osjecaji, kada si paraliziran, zaljubljen, sretan i slicno..

      A volim vjerovati da klijenti odu od mene mirniji nego sto su dosli..

      A sto se tice ostecivanja sebe.. moram napomenuti kako sam svjesna svojih ogranicenja po pitanju rada a odredenim populacijama ljudi.. jednoatavno je tesko i doziram si onoliko koliko mogu, a da iz toga izrastem umjesto da se ostetim.. jer zelim biti dotaknuta tudim pricama i zelim rasti i razvijati se.. a to je moguce onda kad probijam vlastita ogranicenja..

      Pa hvala vam, ne znam jesam li najveca i najjaca, ali to je manje bitno.. bitno je da sam velika i jaka onda kada trebam biti 😊

      Hvala na komentaru 😊

  2. Jesi li kad odbila klijenta, smatrajući da će neko od koleginica ili kolega biti bolji izbor za nju/njega i u tom smislu i uputila klijenta?
    Da li si imala iskustva sa klijentima koji od terapeuta očekuju čuda a u stvari su lenji ili nespremni da se suoče sa svojim problemima?
    Da li si nekad debelo prešla granicu i ono sasula klijentu u lice do čega bi radom sam trebalo da dođe?
    Kada bi se devojka Marija, svršena srednjoškolka sada opredeljivala za fakultet, bi li to isto bila psihologija ili su i tad postojale druga podjednako tebi važna interesovanja a da je psihologija prevagnula?
    Zašto si se odlučila baviti pozivom psihoterapije?

    1. 1. Jesam li ikada preusmjerila klijenta?

      Jesam, nekoliko puta.. radilo se o vrlo specificnim poteskocama s kojima nisam imala iskustva i proslijedila sam ih kolegama za koje sam se raspitala i dobila dobre povratne informacije.

      Takoder, ponekada se dogada da postoji i potreba za lijekovima u kojem slucaju klijenta posaljem i na pregled kod psihijatra pa onda uz farmakoterapiju dolaze na psihoterapiju.

      2. Jesam li imala klijenata koji su od mene ocekivali cuda, a bili su prelijeni i nespremni da se suoce s problemima?

      Hihihi ja sam bila ova prva, koja je maltene izvadila papir i olovku da zapise savjete na prvom satu psihoterapije 😅 ocekivala sam instant cudo, nisam ga dobila, ali sam umjesto toga dobila mnogo malih cudesa rasporedenih u vremenu, a sva cudesa zajedno bili su preduvjet da dodem tu gdje jesam, a to je pozicija u kojoj kad se sve zbroji i oduzme je pozicija zadovoljstva..

      A ja ti ne vjerujem u lijenost.. mislim da je to samo naziv za nesto za sto nemamo objasnjenje.. tako da da, dodu ljudi, ocekuju cudo, ja nastojim biti iskrena oko procjene vremena za promjenu sto cesto podrazumijeva rad od barem nekoliko mjeseci..

      Eh sad, ljudi su ponekada svjesni da nisu dosli tu gdje jesu preko noci i da ce trebati vremena da se stvari promijene, a ponekada toga ljudi nisu svjesni i razocaraju se.. ali ne smatram ih zbog toga lijenima ili nesposobnima nego nespremnima.. i itekako mogu razumjeti poziciju u kojoj jednostavno nisam spremna za nesto.

      3. Jesam li ikada debelo presla granicu i sasula klijentu u lice do cega bi radom trebao doci?

      Pa sad.. ponekada mi se dogada da prijedem granicu. Voljela bih reci da nije tako, ali je.

      I uvijek mi bude zao jer to sto izleti iz mojih usta nije nesto sto je klijent radom na sebi trebao otkriti, vec nesto sto je proizaslo iz nekakvog bolnog mjesta u meni.

      Trudim se ne ponavljati iste greske i biti bolja u tom smislu.

      4. Kada bi se sada odlucivala za fakultet bih li sada odabrala psihologiju?

      Opet bih odabrala psihologiju i psihoterapiju 😊

      OSIM

      Ako bih se vratila s ovim znanjem i iskustvima koje sada imam (jer se ovog iskustva koje imam ne bih zeljela odreci, ne zalim) i mogla ga zadrzati zavrsila bih FER (fakultet elektrotehnike i racunarstva) i bila brutalna programerka 😎

      5. Zasto sam se odlucila baviti psihoterapijom?

      Uff tesko pitanje s vise odgovora..

      Mislim da sam tijekom odrastanja usvojila ulogu osobe koja se brine za druge oko sebe, pomaze.. tako da je uloga terapeuta bila nesto gdje to mogu raditi na svakodnevnoj bazi

      Druga stvar, imala sam problema koje sam zeljela rijesiti i imala sam dojam da je ucenje o umu nesto sto bi mi moglo dati odgovore.. i je.. iskustvo osobne psihoterapije, rada u grupi, citanja, predavanja i u konacnici psihoterapijskog rada dalo mi je mnogo odgovora.. bolje razumijem sebe i bolje razumijem druge..

      I zeljela sam provjeriti je li moguce citati misli 🤣🤣 i shvatila da nije moguce 😕 demed.. 😅 ali da ima mnogo ljepote u tome kada druga osoba odluci podijeliti sa mnom svoje misli..

    2. Hvala tebi na pitanjima.. nisu bila lagana 🤭

      A dan je bio izvrstan 😊

    1. Hihihi 🤭 ja sva ponosna kako sam si odredila granicu, a tebi se cini puno 🤭

      A ne znam.. nisam pocela s pet odjednom, dolazilo je s vremenom i to mi je nekakva optimala za sad.. a ako postane previse, a smanjit cu 😊

      Kad radis sam za sebe imas tu slobodu kreiranja svog rasporeda 🤗

    2. Da se našalim. Takav učinak često nemaju ni oni u privatnom sektoru. Nije za poređenje, svakako.
      Naravno, raditi ovu vrstu posla s ljudima, zahtevno je, traži celog čoveka. Nakupi se tu čovek svega i svačega.
      Verujem, Marija, da si ti sebi dobro odredila tj. za tebe optimalno. 🙂

    3. A gle, bude laksih i tezih dana, “laksih” i “tezih” prica.. i onda ponekada izadem ful energizirana, a nekada odem ravno u krevet.. ali se u svakom slucaju ne osjecam fruatriranom, volim taj osjecaj umora nakon posla i ispunjenosti.. to je neprocjenjivo, pogotovo kad uzmem u obzir da je posao mjesto na kojem vecina nas provodi veliki dio vremena kada smo budni..

Komentiraj, znaš da želiš ;)