Što znači više voljeti sebe?

Mislim da je koncept ljubavi prema sebi vrlo kompleksan i da nije moguće u jednoj rečenici pobrojati sve ono što bismo mogli činiti kako bismo više voljeli sebe. Sigurno da u to spada zadovoljenje osnovnih potreba; dobro spavati, redovito jesti i piti dovoljnu količinu vode, ali definitivno spadaju i mnogo apstraktnije stvari koje variraju od osobe do osobe i onoga u čemu specifična osoba ne voli dovoljno sebe ili bi se definitivno mogla voljeti više.

Osim kompleksnosti i specifičnosti odgovora na to pitanje za svakog pojedinca čini mi se kako je taj koncept praćen i svojevrsnim zabludama, primjerice često čujem kako voljeti sebe podrazumijeva da za sebe činimo stvari koje su nam ugodne – priuštimo si pjenušavu kupku, Netflix i deci crnog vina i to apsolutno ima smisla ukoliko previše radimo i treba nam relaksacije, a navedene stvari su nešto što bi nas veselilo. No, s druge strane, ako već mjesecima ležimo na kauču nezadovoljni sami sa sobom, a Netflix i butelje vina su nam najbolji prijatelji, ima više smisla da pokušamo s drugačijim odabirom ponašanja nego da inzistiramo na ranije navedenoj ugodi.

Mislim da je zabluda da je uvijek ugodno činiti one stvari koje bi bile odraz ljubavi prema sebi, a ako nam nešto nije ugodno da je to znak da smo na krivom putu.

Iz prve ruke, kao okorjelom radoholičaru, osobno mi nije bilo pretjerano ugodno kada sam odlučila iz svog doma izbaciti laptop i ostaviti ga na poslu kako bih uživala u Netflixu i novim epizodama Mind huntera, koliko god to nekome zvučalo neobično. Upravo suprotno, trebalo mi je podosta vremena da počnem uživati u slobodnom vremenu nakon posla kao i odlučno toleriranje neugode i anksioznosti jer sam znala da mi je potreban odmor i vrijeme za mene.

Podrazumijevati da je nešto ugodno samo zato što je dobro za nas može nas odvesti u nevolje i nespremnost da učinimo nešto zbog čega bismo se s vremenom osjećali bolje sami sa sobom i svojim životom. Vjerujem da voljeti sebe znači postavljati si granice u onim stvarima u kojima smo skloni odlaziti u ekstreme i preuzimati odgovornost za poštivanje tih granica.

Nekada će to značiti da ćemo raditi nešto što nam je ugodno, a ponekada će to značiti da ćemo raditi nešto što nam je na prvu nelagodno.

Kao što ćemo djetetu iz ljubavi i odgovornosti za njega zabraniti da se vere po ogradi od balkona i voditi računa o tome da se više ne penje (zatvarati balkon, biti prisutni na balkonu kada je dijete vani i slično – što je ulaganje određenog napora), tako bismo trebali iz ljubavi i odgovornosti prema sebi odrediti gdje su naši pandani balkona na koje se ne bismo trebali penjati jer bismo se mogli jako ozlijediti, povrijediti, a možda čak i umrijeti te ulagati napor da poštujemo granice koje si postavljamo za svoje dobro.

Dijete kojemu zabranimo da se vere po ogradi balkona neće nam biti pretjerano zahvalno, barem ne u tom trenutku, ljutit će se na nas, a možda i plakati, u svakom slučaju nam možda neće biti ugodno, ali je to neugoda koju trpimo jer volimo svoje dijete i smatramo se odgovornima za njega. Zašto onda ne bismo za sebe primijenili ista pravila?

Dio odgovora vjerojatno leži u tome da smo generalno govoreći skloni tražiti ugodu i izbjegavati neugodu, a dio odgovora bi mogao biti taj da možda sebe ne vidimo kao nekoga tko je vrijedan toga da zbog njega nešto istrpimo ili uložimo trud, ili se možda radi o tome da cijeli život trpimo i boli nas i više se ne želimo tako osjećati, ili smo generalno iscrpljeni i nemamo za to energije.

Znam da sam negdje čitala da postoje dvije vrste boli. Prva je ona bol koja vodi ka još više boli, primjerice zubobolja nakon koje ne odemo zubaru jer bi nas zahvat mogao boljeti pa nas zub boli još i više, a druga je ona bol koja vodi ka smanjenju boli, a to je primjerice odlazak zubaru kada nas boli zub, izdržavanje boli kod zubara (koja se srećom često može izbjeći), izlječenje zuba i prestanak boli.

Nisu sve boli iste i nije svaka neugoda jednaka. Posljedica neugode može biti da nam je još neugodnije, da smo nezadovoljni sami sa sobom, da smo pretjerano kritični prema sebi i slično, a posljedica neugode može biti i ponos, to da se zapravo osjećamo dobro i da smo zadovoljniji sa sobom.

Rekla bih da više voljeti sebe znači osluškivati svoje potrebe i nastojati zadovoljiti ih, a odgovor na pitanje što bismo trebali činiti kako bismo više voljeli sebe možemo dati samo mi odgovaranjem na pitanje “Što je to što mi treba, što mi nedostaje?” uz kultiviranje svijesti da smo vrijedni toga da zadovoljimo svoje potrebe.

Ono što bih još dodala vezano uz ljubav prema sebi je to da nam se često nešto novo što imamo potrebu učiniti može djelovati napornim, teškim i neprirodnim. No, kako je to Scott Peck vješto rekao, nije prirodno ni da nosimo gaćice niti da obavljamo nuždu na WC-u, mnogo bi prirodnija bila šuma ili grmlje, ali smo napredovali upravo zbog sposobnosti da činimo stvari koje su nam neprirodne i teške jer u njima vidimo smisao. Osim toga, sve ono što je u jednom trenutku djelovalo kao nelagodno i neprirodno tijekom učenja, ako je dobro za nas, s vremenom je postalo ugodno i prirodno ili barem ugodnije i prirodnije.

Zajedno s vama ću razmišljati o tome ?