Gospoja Anksioznost i Ja

Ne znam gdje kod vas spava anksioznost, kod mene u donjem dijelu trbuha od kuda, i kada se pojavi, pušta svoje crne pipke po ostatku tijela sve dok ne dođe do mog uma u kojem započinje oluju misli koje jure u svim smjerovima nastojeći pronaći izvor opasnosti, propitkujući sve što je moguće propitkivati, a onda se uhvate nečeg nedavnog što se dogodilo, a gdje nisam bila sigurna jesam li postupila ispravno, ili nečega što se tek spremam učiniti upozoravajući me na sve moguće opasnosti, tražeći što sve može poći po zlu, upozoravajući me da je neka vrsta propasti neizbježna.

Samo što kod mog osjećaja anksioznosti nikada nije poznat smjer iz kojeg propast vreba. Propast se može dogoditi bilo gdje, bilo kada, a ja ne mogu ništa učiniti da to zaustavim. I to može trajati satima, danima, ponekada se čini tisućljećima.

Sve emocije mi govore nešto, a zbog evolucije i/ili povećane osjetljivosti s kojom sam rođena strah nadjačava sve ostalo.. a strah ovakve prirode – anksioznost – govori toliko toga, koketirajući sa stvarnim mogućnostima svega sto bi moglo poći po zlu da ju je teško zanemariti. Iz želje da preživim to što me čeka, često imam osjećaj da mi je duh paraliziran u moru mogućnosti.

I onda kada anksioznost dođe, prođe kroz mene i istroši se, ostaje osoba koja je toliko puta bila ozlijeđena i povrijeđena vlastitim mislima u nastojanju da se spasi od povrede. Paradoks i ironija. Nastojeći spriječiti potencijalne katastrofe, proživim stotine mogućih katastrofa.

Ovo nije prvi puta da bih nekom osjećaju željela reći zbogom, ali znam da to nije moguće. Ne želim se odreći i svih ostalih osjećaja, uključujući i tugu i bol, kako me više ne bi bilo strah. Ali, mogu pokušati tog strašnog zmaja svesti na neku razumnu razinu. Nemam namjeru odreći se ničega, uključujući i straha onda kada je taj strah smislen jer i iz zdravog straha i strahopoštovanja pred nepoznatim mogu puno toga naučiti.

Okej mi je bojati se nekih stvari. Nije mi okej bojati se svega.

I kako onda svesti taj strah na razumnu razinu? Koji je unutarnji razlog onaj nakon kojeg ću reći „Eto, u tome je problem i sada smo gotovi.“? U kojem trenutku ću se prestati držati anksioznosti i hraniti je opsesivnim razmišljanjem smatrajući je magičnim osjećajem koji nipošto ne smijem zanemariti? Ako si overtinker poput mene, ako ti um ima kapacitet juriti 700km/h i usporedno razmišljati o različitim stvarima propitkujući sve i svašta, čini se da taj posao nikada ne završava.

Mislim da nema konkretnih odgovora na ta pitanja, pretpostavljam da je to zbog toga što je život prekompleksan da bi imao univerzalne odgovore takve vrste. Ono što možda mogu je – utvrditi nekakve smjernice o tome kako odrediti gdje je kraj.

Preduvjeti za određivanje smjernica stvorili su se onog trenutka kada sam prihvatila da je anksioznost nešto što osjećam, a ne nešto što jesam ili magičan osjećaj kojeg se trebam držati. Moj osjećaj anksioznosti mi istovremeno govori toliko stvari da zapravo većinu vremena ne govori baš ništa. Nema smisla bojati se svega. I moja odluka je da silazim sa ringišpila. Ne želim da mi život prolazi u kovitlacu mogućnosti što bi moglo poći po zlu. Ne želim stajati na mjestu paralizirana strahom od svega dok sve oko mene prolazi i mijenja se. Ne želim to više. Ne da mi se više.

Zašto bi baš anksioznost bio osjećaj kojeg bi se držala, dolijevala ulje na vatru i raspirivala ga? On je isti poput drugih osjećaja i može dobiti svojih pet minuta kada me odluči pozdraviti, ali onda kad popijemo čaj ga želim ispratiti i pustiti da osjetim i druge emocije.

Dosta mi je toga. Mislim da sam konačno spremna dati i sebi ono što nastojim dati drugima, a to je sloboda da budu baš takvi kakvi jesu i da ih takvima prihvaćam, da im opraštam i da i dalje vidim dobro u njima. Želim i na sebe gledati onako kako gledam na druge.

Izgleda tako da sam spremnija pogriješiti i učiniti neke stvari za koje nisam 100% sigurna jesu li najbolje rješenje. Nastojim razmišljati na način „Pa što ako pogriješim?“

Nemojte me krivo shvatiti, ne zavaravam se time da je okej da budem bezobzirna prema drugima i da ne trebam voditi računa o svemu onome o čemu treba i moguće je voditi računa, nego o tome da nije moguće živjeti, a da se pri tome ne griješi. To ne znači da sam odustala od toga da težim nečem boljem.

Mogu živjeti s tim. Mogu prihvatiti i osjetiti odgovornost za svoje greške. Mogu se ispričati. Mogu se i iskupljivati ako je potrebno. Činila sam to, i činit ću to opet – ne zato što želim griješiti već zato što želim živjeti, a ne mogu istinski živjeti ako koji puta ne pogriješim.

I onda kada se u mom trbuhu pojavi anksioznost i kad se počne širiti tijelom, kad dođe do mog uma i zahtijeva procjenu štete, pokušavam što realnije mogu sagledati situaciju, preuzeti odgovornost za nju i završiti tu priču.

Radno vrijeme korisničke službe za emocije kaže “Imali ste u ovoj situaciji svoju priliku gospojo Anksioznost, niste uspjeli dokazati da ima smisla prepustiti vam upravljanje Marijom. Više sreće u sljedećoj situaciji!” I onda gospoja Anksioznost ode u čekaonicu zajedno s ostalim emocijama i čeka novu priliku.

Kad je strah ograničen, kada mu ne dam da se rasplamsa iznad određene mjere, kad odredim da je vrijeme da propitkivanju dođe kraj, on  često prepusti mjesto znatiželji i uživanju u započinjanju nečeg novog.

I tako idem, sat po sat i dan po dan.