Zeznuto je to.. živjeti, nastojati ne stajati na mjestu, ne zdvajati nad svime što mislim da jednu osobu čini koliko-toliko dobrom osobom. Svaka odluka u onim područjima koja mi se ističu kao problematična, u kojima ne mogu pronaći mir sama sa sobom i gdje se vrtim u krug razlažući je u najsitnije detalje, nastojeći je pogledati iz svakog kuta.. svaka ta odluka je ona u kojoj mi nedostaju jasne smjernice onoga što je ispravno i onoga što nije.

Ako nastojim živjeti unutar zakona države u kojoj živim, čak i kada usvojim bonton pa sam relativno ‘pristojna’ osoba, ostaje niz onih, za život bitnih odluka, u kojima smjernice uopće nisu propisane i gdje je na svakome od nas da procijeni je li to nešto za njega ispravno ili nije i da se nosi s posljedicama.

Odbijanje da donesem odluku vodi ka paralizi duha i tijela uz snažan glas koji svaki puta kada se približim odluci zagrmi “Jesi sigurna da je to ispravno?”

Moram priznati da mi je u nekim stvarima dojadio taj glas. Sve više mi umjesto straha izaziva ljutnju.

Toliko sam već iskustava proživjela, toliko sam odluka propustila donijeti, a još i više sam ih svjesno donijela da pouzdano znam da su me najviše koštale odluke koje nisam donosila lelujajući se između “Da.” i “Ne.”

Jedno od takvih pitanja je “Što je u nekom odnosu ‘moje’, a što je u nekom odnosu ‘tvoje’?”, da ga malo konkretiziram “Što kada si u odnosu u kojem netko uporno tvrdi da je u nekoj situaciji sve to ‘tvoje’ i da je bol koju osjećaš zbog nekog njihovog postupka u suštini odraz toga što s tobom nešto ne valja?“

Nekoć davno, točnije pred koju godinu, bila sam uvjerena da se čvrstoća mog samopouzdanja i onoga što me čini dobrom osobom mjeri time što mogu šutke poslušati tuđe mišljenje, kritiku, vrijeđanje pa čak i mentalno silovanje. Kada to ne bih željela ili ako bih nekoga poželjela zaustaviti uz riječi “Boli me to što mi govoriš.” ili “Molim te prestani.” to bi onda značilo da me pogodio u žicu, mora da je dotaknuo moj soft spot, mora da to nešto govori o mojoj unutrašnjosti i mora da sa mnom nešto ne valja.

I onda sam slušala sve što bi mi ljudi imali potrebu reći. Donekle sam se i ponosila time koliko, oprostite na rječniku, sranja mogu čuti i pri tome ostati uspravno stajati. Je da mi se duša osjećala kao da ju je netko izmlatio (zato što je), kao da sam puna modrica (zato što sam bila), ali Bože dragi, izdržala sam.

Ostala bih uspravno stajati.

Kapacitet fleksibilnog razmišljanja je bio tu. Moje samopouzdanje i dostojanstvo su i dalje tu, izudarani doduše ‘istinama’, ‘poluistinama’, lažima, izmišljotinama isprepletenima s istinama.. ali hej, ja sam i dalje tu.

Vidi kako sam čvrsta.

Dodatna poteškoća i prokletstvo u ovome slučaju je bilo i to što sam po struci psihologinja, a ekstra šlag na torti je bilo i to što sam završila edukaciju iz psihoterapije što je nekim pojedincima u mojoj okolini dalo za pravo, da kada im se požalim na svoje masnice i dođem po utjehu kažu: “Ali ti si psiholog. Kaj se ti ne bi trebala bolje znati nositi s ovakvim situacijama?” i/ili “To je nešto ‘tvoje’.”

Da fakat, kaj se ja ne bih trebala bolje znati nositi s takvim situacijama?

Zašto sam i nakon 5 godina faksa, 4 godine jedne edukacije, 2 godine druge edukacije, 10 godina radnog iskustva i doslovno tisuća ljudi koji su mi prošli kroz ruke takva mimoza? Zašto sam takav pekmez da me zaboli ono što je i namijenjeno da bude osobna povreda?

Nakon višegodišnjeg promišljanja pronašla sam odgovor na svoja i tuđa pitanja s kojim mogu živjeti.

Zdravo samopoštovanje zamišljam kao mehanizam za zaštitu od potresa, a sebe kao građevinu u kojoj se nalazi taj mehanizam. Cilj tih mehanizama nije da se zgrada ne ljulja kada zatrese potres od 4, 5 ili 6 stupnjeva po Richteru nego da bude fleksibilna, da se zaljulja, ali da se ne sruši.

Tuđe namjerne ili nenamjerne povrede, od kojih neke diraju više, a neke manje – doživljavam kao potrese, a svoje samopouzdanje kao mehanizam zaštite. Ovisno o povredi, ovisno o tome tko je i što rekao, koji su dani u mjesecu, je li vani južina i jesam li se dobro naspavala – potres je slabiji ili jači. Moj životni san nikada nije ni bio otupiti na bol, moj životni san je naučiti se nositi s boli koju život nosi, a osim toga mi je jako važno da nikad ne postanem neosjetljiva na uvrede ili povrede.

Da, želim još više rasti, želim biti još fleksibilnija, želim biti pametnija i mudrija, želim biti čvršća, ali baš nikada ne želim biti netko tko je otupio na udarce, uvrede i omalovažavanja – pri čemu kao kriterij procjene je li nešto udarac, uvreda ili povreda koristim vlastite, a ne tuđe smjernice. Ne želim tražiti opravdanja za sve što bi netko mogao učiniti. Mislim da to nije dobro za mene ni za drugu osobu. Želim biti svjesna kada netko prijeđe moje granice i reagirati kako bih zaštitila sebe i ljude do kojih mi je stalo bez da tražim opravdanja i bez toga da zbog opravdanja umanjujem štetu koja mi je nanesena.

Želim pravo da budem povrijeđena bez da moram beskonačno propitkivati “Je li to ‘moje’? Je li to ‘tvoje’?” Vjerujem da meni moji osjećaji moraju biti važni kako bi bili i drugima bez obzira na to što ih je povrijedilo nešto što ne bi nekog drugog.

Ja sam psihologinja i psihoterapeutkinja, ali prvenstveno žena, osoba s osjećajima koje je moguće povrijediti i ne želim više nikome dozvoliti da na moje povrijeđene osjećaje gleda s visoka i obraća mi se na način “Ali ti si psiholog. Kaj se ti ne bi trebala bolje znati nositi s ovakvim situacijama?” i/ili “To je nešto ‘tvoje’.”

A moj odgovor na pitanje “Što je u nekom odnosu ‘moje’, a što je u nekom odnosu ‘tvoje’?”… moj odgovor je taj da budući da službene smjernice ne postoje, a da one koje postoje nije moguće primijeniti na sve situacije – da smjernice za sebe moram osmisliti ja.

Shvaćam da ćeš i ti prema sličnoj logici odrediti svoje.

Ja ću vjerovati da sam ja u pravu, ti ćeš vjerovati da si ti, a budući da ne postoji način da se provjeri tko je apsolutno u pravu jer pitanja srca i duše baš i nisu mjerljiva, morat ćemo se pouzdati u to da smo oboje dovoljno razumni da pokušamo pronaći win win rješenje i činiti kompromise.

Jednom ću ga učiniti ja, drugi puta ćeš ga učiniti ti.

Ono što je u toj priči sasvim sigurno ‘moje’ i zbog čega sam spremna preuzeti odgovornost je ta da ne želim biti u odnosu u kojem ću kompromise činiti uglavnom ja. Imam o sebi malo veće mišljenje od toga. 

Ako mi ti to ne možeš dati, što je u potpunosti u redu, bit će mi užasno teško, ali ću to morati potražiti negdje drugdje.

Jedna smjernica down, još 10 000 to go 😉

Sretno i vama ako ste na sličnom putovanju 😉

6 komentara

    1. Ajoj pa hvala ti 😊❤

      I hvala ti sto prihvacas moju iskrenost.. super osjecaj 😊😊

  1. teško je bilo kome ostati neosjetljiv na uvrede i povrede, a kad bi mogli otupiti na bol teško bi mogli pomoći drugima,a što i je vjerujem osnovno posvečenje psihologa koji uz sve svoje životne nedaće preuzima na sebe i mnoge tuđe,a to mogu samo veoma snažne i osobe sa puno samopouzdanja.
    Dati tako puno drugima a pri tome ne oštetiti samog sebe sigurno jako teško i vjerujem da je osječaj da ste mnogima pomogli lijek i vama samima,

    zahvalna Marija

  2. Sve bi osobe trebale imati osjećaje(možda neki nemaju, ne znam) bez obzira čime se bave ili koji im je poziv. Trebamo paziti da druge ne povrijedimo. Može nam se i to ponekada desiti, ne često. Zato što je netko psiholog, psihijatar… ne znači da je cjepljen od osjećaja. Mislim da to nije jednostavan posao. To treba voljeti, raditi sa ljudima je jako teško. Svašta osoba doživi i preživi. Vjerojatno ostanu i ožiljci i rane. Svaka čast osobama koji taj posao rade stručno i potpuno se daju. Vama skidam kapu na iskrenosti.
    Lijep pozdrav

  3. Kak da netko bude dobar psiholog ako ne zna kako se osjeca osoba koja ne zna nositi sa “takvim” situacijama”, kakve god one bile. Psiholog zapravo ne smije zaboraviti da uvijek moze “ne znati”. Al i on je samo covjek, i nekad ce misliti da “zna” radi cega zapravo stece jos bolje iskustvo kao psiholog.
    Al sam se nafilozofirala.

    1. Da, odgovor ‘ne znam’ mi je bio jedan od najtežih za savladati.. ali definitivno je ljudski i kada sam ga naučila život je postao mnogo jednostavniji.. ono ne moram baš sve znati..

      hvala ttratinčice <3

Komentiraj, znaš da želiš ;)