Apokalipsa. Prvo je bila nevjerica, onda je uslijedilo stanje šoka, a onda je nastupilo prihvaćanje.

Zvuči jako dramatično kad kažem ‘apokalipsa’, zvuči vjerojatno i pomalo pretjerano.. ali moram priznati da moj doživljaj da je ovo ‘početak kraja’ nije mario previše za nekakve objektivne informacije i umirujuće riječi stručnjaka.

Moj najveći strah u životu je na mnogo načina ekraniziran u filmovima World War Z i Warm bodies. Oba filma su filmovi o zombijima. World war Z govori o početku apokalipse, a Warm bodies o kraju.

I moram priznati da su me vijesti proteklih par dana uvelike podsjetili na ej filmove.. ne zato što su ulice pune živućih mrtvaca nego zbog straha koji sam osjetila od drugih ljudi. Priče o praznim policama u dućanima i uzmicanje susjeda kada bismo se sureli ispred zgrade usadili su strah u moje kosti.

Osim toga, mislim da sam cijelu ovu situaciju s virusom doživjela poprilično osobno. Kao da se pandemija dogodila da baš meni napakosti. Kao da su svi ti ljudi bolesni i kao da svi ti ljudi umiru da meni pomrse planove. Glupa karantena.

Najiskrenije, danas sam u jednom trenutku počela plakati jer mi se u glavi srušio svijet, a ja sam ga oplakivala. I onda sam plakala i plakala.

I samo odjednom mi je došla misao da ovaj virus nije osoban. On je pomrsio planove brojnim ljudima. Nije birao koje planove će srušiti, samo ih je rušio. Ne bira čija radna mjesta će uništiti nego samo uništava. Nije ga briga za mene, ali će i mene dotaknuti, a možda i moje bližnje ako se ne budem pridržavala uputa za rukovanje s virusom.

Od danas na dalje, psihoterapija je moguća samo putem videopoziva, a ako baš moram izaći među ljude držat ću razmak, prati ruke, ne dodirivati ih i ne dodirivati svoje lice.

Neću paničariti zbog toga što u trgovinama nema pilećih prsa i mljevenog mesa jer ima ribe – vidjela sam je u hladnjaku, a ima i tjestenine, krumpira i hrpetine stvari koja je tu i dostupna.

Možda neću svaki dan imati na meniju Božićnu večeru, ali hej ni nemam je osim za Božić i blagdane – ipak barem pokušavam živjeti donekle zdravo 

Uostalom, ako sam kao siromašno dijete uz pomoć Caritasa mogla preživjeti i jesti vrlo domišljata i ukusna jela koje je moja majka pripremala, kako ne bih mogla sada?

A ljudi kao zombiji?

A neki ljudi su se malo pozombili.. iskreno i ja sam. Nisam stihijski kupovala WC papir, ali sam u glavi prošla sve scenarije svih horror filmova koje sam gledala i svojim ukućanima priuštila pogled na zombija izgubljenog u svojim mislima.

Razumijem zombi stanje svijesti. Užasno je.

A ono na što sam zaboravila su real life Star Trek mentalitet ljudi koji se hrabro i nesebično iscrpljuju kako bi normalan i uređen život mogao teći. Liječnici, medicinske sestre, tehničari, spremačice, pomoćnice, kuharice u bolnicama i ustanovama.. policajci, vatrogasci i svi oni prodavači i ostali djelatnici u trgovinama, te njihovi dobavljači. Sve farmaceutkinje u ljekarnama, svi na kioscima i benzinskim postajama i aerodromima. Sve odgojiteljice, učiteljice i profesorice koje će raditi u dežurstvima sljedeći tjedan. Svi oni kojih se ne mogu sjetiti bez kojih bi ovaj svijet zbilja bio apokaliptičan.

Opasnost je stvarna, a kako ne bih i sama pridonosila kaosu – najmanje što mogu učiniti je da se držim naputaka o postupanju u ovoj situaciji, da slušam stručnjake, da živim dan po dan i da vjerujem da ću preživjeti i s drugim preživjelima graditi bolji svijet.

A tijekom smanjenog obima posla mogu uživati u onome čega mi nikada nije dosta – biti doma, družiti se ljudima koje volim, gledati filmove i čitati knjige. Možda odigrati onu igricu za koju nikada nemam vremena.

Ostajte mi dobro i čuvajte i sebe i ljude oko sebe 

1 Comment

  1. Bez straha, nestat će veoma brzo, nama je namjenjeno najbolje mjesto na zemlji, raj na zemlji, samo ga odgovorno moramo čuvati.

    Marija

Komentiraj, znaš da želiš ;)