Nije prekasno. Nisi prestara. Točno si na vrijeme.

„Jel’ se bojiš da je prekasno?“

„Bojim se da je.. ljudi u mojim godinama su već napravili neke stvari, a ja nisam ni krenuo.“

crtica s psihoterapije, klijent R.

Čini se da se često ograničavamo mislima „Prekasno je za mene.“, „Ne mogu to učiniti.“ i „Propustila sam svoju priliku.“ kada razmišljamo o stvarima koje priželjkujemo i koje su nam važne. Čini se da je jedna od najvećih pogrešaka koju ponekada radimo upravo ta da odustajemo iako nismo niti započeli, dižemo ruke od sebe, a da nismo zapravo niti pokušali.

Možda postoji nešto – karijera ili hobi – nešto o čemu smo maštali, a možda i radili pred pet, deset ili petnaest godina, ali nas je život odveo u drugom smjeru jer se nismo osjećali spremnima, nismo mislili da to možemo ili da se ne znamo nositi s onim što bi se od nas očekivalo pa smo odabrali drugi put.

Možda smo čak bili i vrlo uspješni u nečemu, ali je uspjeh izblijedio, nismo se znali nositi s odgovornošću, možda smo bili u lošoj životnoj fazi pa smo s nečim stali i više se nikada tome nismo vratili i sada se, nakon svih tih godina, s nostalgijom prisjećamo.

Ponekada kada krenemo analizirati strah da smo prestari i da je prekasno, shvaćamo da se iza tog straha zapravo krije strah od planine pred nama, i budimo realni, figurativna planina iza velikog broja naših želja i nada u mnogočemu je zapravo stvarna. To što si sama govoriš ili ti drugi govore da iz buhe radiš slona, riječi su kojima u sebi zatireš ionako krhki plamičak da možda negdje za tebe ipak postoji nada.

Planina je figurativna u smislu da se nalazi u tvome umu jer u stvarnosti ne gledaš u planinu nego u prazno zamišljajući kako se teško na nju popeti, a stvarna je u smislu da će ostvarenje nekih stvari u tvome životu zahtijevati pripremu, rad i trud kao da se penješ na Himalaju. Ni manje, ni više.

Mnogo je puteva koji vode na vrh planine, a nikuda ne ide samo onaj koji trčkara uokolo govoreći drugima da idu u krivom smjeru. Ako je nešto tvoja privatna Himalaja, bez obzira na to što kod drugih možda djeluje kao trčkaranje po livadi s leptirićima i jednorozima, poštuj svoju Himalaju i spremi se za nju onako kako dolikuje Himalaji.

Tvoje strahopoštovanje je tu s razlogom, ne podmlađujemo se s protokom vremena pa je zato vrijedno prisjetiti se nekih ljudi poput moje fitness trenerice Jelene Sremić Lulić koja je počela vježbati s trideset i osam godina, a sada s pedeset i četiri drži privatne treninge i odlazi na body building natjecanja. Tu je i Coco Chanel koja je imala trideset i osam godina kada je predstavila svoj parfem Chanel No. 5. Henry Ford je imao pedeset godina kada je osnovao vlastitu firmu. Dom Perignon je imao šezdeset godina kada je proizveo šampanjac. Winston Churchill je imao šezdeset i pet godina kada je postao premijer Velike Britanije. Nelson Mandela je imao sedamdeset i jednu godinu kada je pušten iz zatvora, a četiri godine kasnije je postao predsjednik Južne Afrike. Dimitrion Yordanidis je imao devedeset i osam godina kada je istrčao maraton za sedam sati i trideset i tri minute. Ichijirou Araya je imao sto godina kada se popeo na Mount Fuji.

Koje su to stvari za koje smo zapravo prestari? Mnogo puta, tek godinama kasnije od tog trenutka kada smo pomislili da smo prestari, da nema smisla ili da nemamo energije, shvaćamo da smo mogli i da smo propustili priliku. Najbolje vrijeme za posaditi to drvo je definitivno bilo pred petnaest ili dvadeset godina, a drugo najbolje vrijeme je sada. Meša Selimović je rekao da je ukopavanje pravi početak starenja i da je čovjek mlad sve dok se ne boji započinjanja, a Matthew Kelly to nadopunjuje idejom da bez obzira na to imaš li šesnaest ili šezdeset godina, pred tobom se nalazi ostatak tvog života. Ne možeš promijeniti niti jedan trenutak svoje prošlosti, ali možeš promijeniti svoju cijelu budućnost. Sada je tvoje vrijeme.

„Nije prekasno. Nisi prestara. Točno si na vrijeme i bolje si nego što se usudiš misliti.“

Marianne Williamson

Oboružaj se fokusom na sljedeći korak, a o svim ostalima brini kada za njih dođe vrijeme. Ako u svojoj brizi odeš predaleko u budućnost to znači da se definitivno ne baviš dovoljno onime što možeš učiniti u ovom trenutku, a isto vrijedi ako se prepustiš žaljenjima iz prošlosti. Činiti najbolje što možeš u ovome trenutku najveći je zalog za one trenutke koji tek dolaze i najbolje iskupljenje za trenutke koji su već prošli.

Računaj s time da ćeš pasti, a onda kada padneš, podigni nogavice, pogledaj koljena, stavi leda ako treba. Ako treba pusti i koju suzu, a onda ustani. Nisi pala zato što s tobom nešto ne valja i zato što za tebe nema ničeg boljeg od izranjavanih koljena kad već kreneš koračati, nego zato što ljudi padaju kada hodaju. Ako želiš hodati, računaj da ćeš i padati.

Nemoj misliti da moraš sama, da u samotnoj patnji leži uzvišenost. Ne leži uzvišenost, leži usamljenost i obeshrabrenost. Oboružaj se ljudima, ali ljudima koji poštuju put koji si odabrala do vrha planine, ljudima koji dijele tvoje vrijednosti i prate sličan put. Time se dobro oboružaj. Nemoj podcijeniti važnost i snagu nekoga tko će ti reći da je normalno da sumnjaš u to hoćeš li uspjeti, tko će te podsjetiti da se odmoriš tu i tamo, nekoga tko će hodati dio puta pored tebe kada ti je teško ili ti pokazati nove, možda i lakše načine, uspona. Facebook, Instagram i forumi puni su ljudi koji te mogu podržati na putovanju, a tu su i prijatelji, sestre i partneri, mentori, privatni treneri i psihoterapeuti.

Računaj i sa time da ti se ponekada neće dati, da ćeš se pitati „Čemu sve to? Ima li to uopće smisla?“, da će ponekada padati kiša i da ćeš samo htjeti spavati, i da će te hvatati grozni PMS-ovi kad ćeš htjeti jesti čokoladu umotana u dekicu.. računaj i sa tim da je to posve normalno. Ono što ti može pomoći u nadilaženju kriza su podrška i to da si u trenucima kada znaš zašto radiš to što radiš to i zapišeš kako bi se mogla prisjetiti u trenucima kad će biti teško. A bit će ponekad teško, računaj na to.

I za kraj, Emily Maroutian je rekla „Ne kasniš. Nema rasporeda koji moraš slijediti. To je sve izmišljeno. Tko god da si sada, točno si onakva osoba kakva trebaš biti. Sedam milijardi ljudi ne može sve učiniti u istom unaprijed određenom redoslijedu. Svi smo različiti i imamo različite potrebe i ciljeve. Neki se ožene rano, neki kasno, a neki se nikada niti ne ožene.

Što je na vrijeme, a što je kasno? U usporedbi s kim? U usporedbi s čim?

Neki žele djecu, a neki ne. Neki žele karijeru, a neki se žele brinuti za djecu i kućanstvo. Tvoj život ne mora odgovarati tuđem redoslijedu. Nemoj se ljutiti na sebe zbog mjesta na kojem se trenutno nalaziš. Ti radiš prema svom rasporedu, a ne tuđem i ništa ne odstupa od rasporeda.“