Imaš pravo biti sretna, svijet će se prilagoditi

Ako netko ima nešto što ti želiš, to ne znači da ta ista stvar nije dostupna i tebi. Baš suprotno. Zavist je odraz duboke želje.

Gabrielle Bernstein

Zavist je emocija koja se javlja kada kod druge osobe vidimo nešto što mi nemamo, a željeli bismo to imati i mislimo da to više zaslužujemo. Također, vrlo je izvjesno da nećemo osjećati zavist prema svim ljudima i svemu što oni imaju već je vjerojatnije da ćemo biti zavidni na ljude s kojima se na neki način možemo poistovjetiti.

Barem su tri načina na koja se najčešće nosimo sa zavišću od čega su prva dva načina konstruktivnija od trećeg. Prvi način je taj da zavist pretvaramo u pokretač vlastitih misli, vjerovanja i ponašanja u smjeru toga da i sami steknemo to na čemu zavidimo drugoj osobi, drugi je pronalazak mira s racionalizacijama poput: „Životi nam ne idu u istim smjerovima i koliko god se to činilo Wow! ja to zapravo ne želim za sebe.“, a treći način je taj da vjerujemo kako to ‘nešto’ ne možemo nikako imati te se sa tim neugodnim osjećajem u prsnom košu nosimo na način da želimo ‘spustiti’ drugoj osobi, a u svom ekstremu možemo otići u poprilično destruktivna i autodestruktivna ponašanja.

U ovom tekstu bih se željela pozabaviti pozicijom osobe koja je meta tuđe zavisti.

Znakovi da smo možda meta tuđe zavisti su u osnovi ti da se osjećamo loše kada provodimo vrijeme s drugom osobom, a da ponekada ni sami ne znamo zašto, osobito ako se radi o osobi s kojom inače imamo zdrav i kvalitetan odnos. Malo konkretnije:

  • dobivamo komplimente koji to zapravo nisu, odnosno, ‘spuštanje na zemlju’ „Čestitam na novome poslu. Inače ne zapošljavaju ljude s tako malo iskustva, ali bravo za tebe.“, „Čestitam na novome poslu, valjda nije bila jaka konkurencija.“, „Naravno da si ispala dobro na slici, imam odličnu kameru na mobitelu.“
  • umanjivanje našeg postignuća „Blago tebi. Baš ti se lijepo posložilo u životu.“ ili „Oh, dobila si povišicu.. pa i ja sam.“
  • izostanak podrške u stvarima koje su nam uistinu važne ili obeshrabrivanje „Želiš ići na edukaciju? Znaš čula sam jednom da samo nesigurni ljudi idu na toliko edukacija i odmah sam se sjetila tebe.“, „Ma da? Odlučili ste tamo otići na odmor? Ja da sam na tvom mjestu otišla bih na mjesto X.“ ili nabrajanje razloga zašto to nešto ne možemo učiniti.
  • kroz komunikaciju se provlači ideja da su postignuća koja nam se ‘događaju’ nepoštena
  • pretjerana kompetitivnost, primjerice korištenje našeg postignuća kako bi druga osoba pričala o svome još većem postignuću
  • ignoriranje postignuća „Upisala sam diplomski studij, sama isplanirala način na koji ću ga otplatiti, a moji doma uopće nisu reagirali.. samo me je sestra pitala da što će mi to.“ (klijentica K.)

Bez obzira na to što živimo u društvu koje iskosa gleda na svaki oblik samohvale, iskreno vjerujem da je za naše dobro važno naučiti povremeno zasjati bez osjećaja krivnje i potrebe da se opravdavamo. Među bliskim ljudima bismo trebali imati prostor i vrijeme koje možemo prisvojiti i tijekom njega sjati.

Pa ipak, čini mi se da i prečesto slušam ljude čije uspjehe nitko ne slavi nego ih umanjuje, ismijava ili u potpunosti ignorira pa ih i oni sami onda počinju umanjivati, ismijavati i ignorirati.

Umanjivanje, ismijavanje ili ignoriranje vlastitog uspjeha nije konstruktivan način nošenja sa tuđom zavišću – iz jednog vrlo jednostavnog razloga, a taj je da time naš uspjeh ne nestaje. Osim toga, nije naš posao da preuzimamo odgovornost za osjećaje druge osobe, a osobito onda kada se ona ponaša neprikladno. No, ako samima sebi odbijamo priznati da nas tuđi komentari bole i povređuju, ako mislimo da najvjerojatnije samo pretjerujemo i tvrdimo sebi da to druga osoba nije tako mislila, da ne bismo trebali od buhe raditi slona; ako umanjujemo sebe i vlastita postignuća i odbijamo razmotriti način na koji druga strana gleda na nas možemo se naći u nevolji.

Sve dok ne možemo apsolvirati ideju da na nama i u našim životima postoje stvari na kojima bi nam drugi mogli zavidjeti, dok god se ne dogodi taj skok u razvoju samopouzdanja, dok god ne uspijemo objektivnije sagledati sebe i okolnosti svog života vrlo je izvjesno da nećemo reagirati i postaviti prikladne granice. To što mi možda nismo zadovoljni sami sa sobom i onime što imamo u životu ne znači da drugi koji nas okružuju ne bi vrlo rado mijenjali mjesto s nama u nekim segmentima naših života.

„Neobična mi je ideja da mi frendice zavide jer se to nikada prije nije događalo… neobično je.. kada sam bila malena, tiha i kada sam stajala sa strane bila sam prihvatljiva i okej.. a sada više nisam. Neću se više pravdati zbog stvari koje sam postigla. Nema potrebe. Neka misle što god žele.“

klijentica M.

Kronično zavidni ljudi često vjeruju da oni nisu uspjeli u nečemu zato što je u tome (ili nečem drugome) uspio netko drugi, vjeruju u to da su drugi samo imali sreće, a oni nisu i vjeruju da život prema njima nije pošten. No, uspjeh nije ograničen resurs, život uglavnom nema tendenciju pratiti našu ideju poštenja, a zavist je sama po sebi nepoštena jer se fokusira na samo jedan aspekt našeg života bez osvrtanja na sve ono teško kroz što smo morali proći da bismo bili tu gdje jesmo.

„Ne želim se više dovoditi u situaciju da umanjujem sebe ili nešto što sam učinila da se netko ne bi osjećao ugroženo.“

klijentica M.

Jednom kada osvijestimo i priznamo si da su neka neprikladna ponašanja ljudi oko nas odraz njihove zavisti, postavlja se pitanje „Što s time?“

apostolos-vamvouras-OPjsotiwYVo-unsplash

Vjerojatno je dobar početni korak krenuti od sebe. Ponekada smo i nehotično bezobzirni prema drugim ljudima i njihovim osjećajima. Primjerice, ne možemo prestati pričati o novom odličnom poslu na koji smo prešli s podjednako dobrog posla, a druga osoba se nalazi u situaciji da već dugo vremena ne može pronaći posao. Vjerujem da je dobro krenuti od toga da se postavimo u tuđe cipele i da bismo trebali korigirati vlastito ponašanje ako postoji potreba za tim.

Sama ideja da je bliska osoba zavidna na nas ne mora označavati i kraj odnosa. Zavist je baš nekako teška i mučna emocija i vrlo je vjerojatno da je druga osoba nije u potpunosti svjesna i da se ni ona ne osjeća dobro. Ako nam je stalo do odnosa dovoljno da na njemu odlučimo raditi, tada bismo trebali konkretizirati koje stvari u odnosu nas bole i jasno to izložiti drugoj osobi.

Primjerice, „Sjećaš se kada sam ti ispričala o onoj edukaciji na koju želim ići, a ti si se nadovezala na to s komentarom o tome kako si jednom čula da na toliko edukacija idu samo nesigurne osobe pa si odmah pomislila na mene? Voljela bih da mi to više ne govoriš. Smeta mi.“

No, samo zato što smo jasno izgovorili što nas smeta, ne znači da ćemo nužno odmah dobiti razumijevanje i ispriku. Važno je pri tome zadržati misao da imamo pravo da nam nešto smeta i da nas nešto povređuje koliko god druga osoba ne vidjela problem u tome što govori ili radi.

Primjerice,

„Ali ti zbilja ideš na puno edukacija.“

„Možda i idem, ali me i dalje smetaju tvoje riječi.“

Ponekada smo mete zavisti ljudi koji nas okružuju, primjerice kolege u susjednom uredu s kojima imamo ograničen kontakt i ne osjećamo potrebu izlaganja svojih osjećaja, a opet imamo potrebu nešto reći i učiniti. Osobno ponekada volim vježbati sigurnost u samu sebe kroz kratke odgovore bez opravdavanja drugim ljudima.

Primjerice, moj posao je takav da dio posla mogu odraditi od kuće, a dio posla u uredu i onda ponekada u ured znam doći samo na 2-3 sata te me svojedobno jedna susjeda iz ureda blizu mog nekako posprdno pitala „Kaj si ti uspiješ zaradit plaću radeći samo dva sata dnevno? Nije tebi loše.“

Ja sam joj na to odgovorila „Pa fakat mi nije loše.“ bez nepotrebnog objašnjavanja i ispričavanja.

I naravno tu je barem još jedna opcija nošenja s tuđom zavišću, a to je prekid odnosa.

Mislim da je za nas važno da naučimo zablistati i pri tome se ne osjećati loše jer bi se netko drugi mogao osjećati loše radi našeg uspjeha. Naravno da je uvijek poželjno voditi računa i o tuđim osjećajima, ali ako ćemo biti iskreni sami sa sobom – čak i onda kada smo poduzeli sve mjere predostrožnosti uvijek postoji mogućnost da netko neće biti sretan radi naše sreće. Ima nečeg važnog u tome da guramo svoj film bez obzira na to što je ponekada bolno očito da neki ljudi oko nas, uključujući i bliske ljude, ne žele da uspijemo ili bi se veselili tome da propadnemo.

Budimo ljudi koji se mogu diviti drugima i njihovim postignućima bez da se osjećamo ugroženo i okružimo se takvim ljudima.

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

error: Sadržaj web stranice je zaštićen!
Scroll to Top